Još 15. srpnja 2003. godine tjednik Nacional objavio je zanimljivu priču o HDS-u, ZAMP-u i Vojkovićevoj tvrtki. Tekst Nacionala donosimo u cijelosti:
Premda novac od glazbenih korisnika ubire svaki mjesec, Društvo skladatelja tantijeme ne isplaćuje autorima odmah već nakon godinu dana, a u međuvremenu ga oplođuju preko privatne tvrtke Emporium koja novac ulaže u štedionicu Posmrtne pripomoći i delničke pilane: akcija naplate autorskih prava pojačala bi se svaki puta kada Emporium zapadne u financijske teškoće.
Skladatelji vlasnici pilana
Tako je priča o autorskim pravima sve više samo pokriće za prikupljanje glazbenog “poreza” – koji neki, oštrije, nazivaju i reket – u korist HDS-ove poslovne korporacije. Ujedno, to je i zakulisni kontekst u kojem se odvijaju najnoviji javni skandali s HDS-om i oko njega: zabrana kazališne predstave Branka Brezovca u ZKM-u, te kazneni progon Darka Putaka, vlasnika kluba Tvornica u Šubićevoj ulici.
Kako to zapravo ide...
U predstavi ZKM-a kao zvučna kulisa korištena je glazba 50-ak inozemnih i domaćih autora. Definirajući to kao “piratsku” eksploataciju zaštićenih umjetničkih djela svojih članova, HDS je po kratkom postupku ishodio da se predstava skine s repertoara sve dok ZKM ne plati dozvolu za njihovo izvođenje. Cijenu te dozvole određuju pak sami skladatelji, primjereno osobnim uvjerenjima u izuzetnu vrijednost svojih glazbenih tvorevina. I tu cjenjkanja nema. Ako ZKM ne pristane na njihove financijske zahtjeve, iz predstave će se, po sili zakona, izbaciti svi glazbeni dodaci.
Činjenica da je Jasenko Houra, frontman i skladatelj Prljavog kazališta, od ZKM-a zatražio tek simbolički tantijem od jedne kune, više je izuzetak nego pravilo. Premda nevladina i neprofitna organizacija iz sektora tzv. civilnog društva, HDS funkcionira kao kolektiv monopolista koji proizvoljno i samovoljno naplaćuju svoje, navodno, intelektualno vlasništvo. Skladateljska udruga ima zakonom zajamčenu povlasticu na domaćem glazbenom tržištu da i najlošije skladbe unovčava kao vrhunske vrijednosti, da im samostalno određuje cijenu i da pri tome utjeruje svoja proizvoljna potraživanja.
“Ako je skladatelj stvorio neku pjesmu, njegovo je pravo da tu pjesmu proda po cijeni koju želi”, objašnjava za Nacional diskograf koji, poput svih ostalih sugovornika iz glazbene branše, pristaje na razgovor o toj temi pod uvjetom da ostane neimenovan.
A ZKM nije ni jedini, ni najdrastičniji slučaj.
Dana 2. srpnja 2003. održano je prvo ročište u sudskom procesu što ga je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu pokrenulo protiv Darka Putaka, vlasnika kluba Tvornica u Šubićevoj ulici. Kako iz optužnice proizlazi, Putak je ilegalnom eksploatacijom domaće i strane glazbe opljačkao HDS za 460.000 kn. Dakle, Tvornici prijeti prisilno zatvaranje, dok bi sam Putak, njen vlasnik, za svojevrsno “piratstvo” mogao biti kažnjen s čak pet godine robije.
Darko Putak, svojevrsna društvena institucija urbanog Zagreba, proteklih desetljeća osnovao je i vodio niz klubova – Lapidarij i Kulušić, među ostalim – u kojima su estradne zvijezde, danas HDS-ovi članovi, stekli prve slušatelje, izašli iz anonimnosti i započeli karijere. Utoliko se čini apsurdnije da ga državno odvjetništvo kazneno goni upravo u njihovo ime.
Napokon, Putakov je grijeh to što je odbio plaćati iznos koji je odredio ZAMP, agencija Hrvatskog društva skladatelja.
Prema zapisniku sa suđenja, inkriminirani događaji odvijali su se ovako: pošto je Tvornicu otvorio u rujnu 1999., Putak je od HDS-a, kako nalaže Zakon o autorskim pravima, zatražio dozvolu za povremene koncertne priredbe i tri disko-večeri tjedno na kojima se reproducira glazba s CD-a. Iz HDS-a stigao je račun od 32.000 kn mjesečno. Smatrajući to nepravedno visokim glazbenim nametom, Putak je nastavio poslovati bez dozvole, moljakajući pri tome HDS-ove predstavnike da barem donekle umanje cijenu. Istina, Tvornica ima kapacitet za 1100 posjetitelja, kako je uočila skladateljska cehovska organizacija određujući svoju tarifu, ali to ne znači da je klub svake večeri dupkom pun.
Nema cjenkanja
Kako s Hrvatskim društvom skladatelja doista nema cjenjkanja, u proljeće 2001. Darko Putak prijavljen je MUP-ovu Odjelu za gospodarski kriminal, otvorena je istraga i podignuta optužnica za teški privredni zločin. Da apsurd bude potpun, u međuvremenu je sama skladateljska udruga smanjila svoj financijski zahtjev na 8000 kn mjesečno – što je Putak uredno platio – priznajući faktički da je ranija tražbina bila proizvoljna i pretjerano visoka.
Ipak, optužnica nije odbačena. Kazneni proces protiv Darka Putaka nastavlja se revnije od kaznenih progona protiv krijumčara ili utajivača poreza, pa bi netko neupućen u kvalitetu domaćih glazbenih kreacija mogao zaključiti da su, primjerice, pjesmice u izvedbi Severine, Thompsona ili Zečića od većeg nacionalnog interesa za Hrvatsku od njenog državnog proračuna.
Politička moć od Ive Josipovića
Naravno, to nije tako. Politička moć Hrvatskog društva skladatelja proizlazi iz činjenica koje nemaju nikakve veze sa zaštićenim autorskim opusima. Prvo: HDS je od Ministarstva kulture još 1994. dobio ovlasti moćnog monopola u određivanju i naplati autorskih prava kako bi lošu domaću glazbu, kao tekovinu njene “državotvornosti”, branilo od kontaminacije inozemnih, ne-hrvatskih glazbenih utjecaja. I drugo: HDS je modelirao Ivo Josipović, vrsni pravnik, violinist i skladatelj, moćni čovjek s iznimnim talentom za biznis i s vrlo razgranatim političkim vezama. Do 2001. Josipović je bio glavni tajnik HDS-a, danas je njegova siva eminencija. Uz sve ostalo, on je i osobni savjetnik premijera Ivice Račana za haaška pitanja pa se njegovu utjecaju na Vladu pripisuje žilavo preživljavanje Zakona o autorskim pravima na kojemu se temelji politička i financijska moć Hrvatskog društva skladatelja.
Naime, 2001. protiv HDS pobunila se Hrvatska obrtnička komora, kao reprezentacija domaćih obrtnika i ugostitelja koji su također prisiljeni davati ZAMP-u, kao HDS-ovu servisu, mjesečni paušal za emitiranje radijske glazbe u svojim restoranima, kafićima, frizerskim salonima, čak taksijima, premda su istu glazbu već jednom platile same radijske postaje. Štoviše, obrtnici su zaprijetili solidarnim otkazivanjem radijske pretplate i kolektivnim pečaćenjem CD-playera.
Hrvatska obrtnička komora pronašla je u Saboru prilično vatrenog lobista. Bio je to HSP-ovac Tonči Tadić koji je predložio novu varijantu Zakona o autorskim pravima. Njezin smisao bio je otprilike ovakav: vrijednost autorskih prava ne može jednostrano određivati isključivo Hrvatsko društvo skladatelja ili njegov ZAMP; cijenu emitiranja i javnog slušanja glazbe valja odrediti u sporazumu glazbenih proizvođača i glazbenih korisnika, kao logično tržišno niveliranje ponude i potražnje.
Kako se umiješala Vlada
Inicijativa je izazvala buru. Paolo Sfeci, najglasniji predstavnik glazbenih udruga, prijedlog je ironično definirao kao povratak na samoupravni dogovor, izvijestivši istodobno javnost kako do zakonskih promjena zasigurno neće doći.
I doista, u sudar obrtnika i skladatelja umiješala se Vlada nudeći naoko kompromisno rješenje. Obećala je kako će, uvažavajući primjedbe Hrvatske obrtničke komore, ponuditi vlastiti prijedlog zakonskih izmjena. Obećanje je trebalo ispuniti do lipnja 2003. Ništa se, međutim, nije dogodilo i Vladina prijedloga još nema. No, zabrinuti, čini se, da bi obrtnici mogli naći masovne saveznike među glazbenim konzumentima, predstavnici ZAMP-a prvi su put potiho počeli odustajati od svog tradicionalnog tarifnog sustava i na svoju su ruku ponudili pregovore. Tako je od 2001. do danas s organizacijom lokalnih radijskih stanica sklopljen sporazum o 30 posto popusta na korištenje autorskih prava, starim dužnicima prvi je put omogućena obročna otplata duga bez hitnih ovrha i zapljena imovine, pa je i Putakovoj Tvornici post festum smanjen mjesečni paušal za gotovo četiri puta.
Glazbeni porez
Ta neočekivana benevolentnost HDS-a prema masovnim korisnicima glazbe još je jednom pokazala da se glazbeni “porez” ne određuje prema mjerljivim kriterijima, nego isključivo prema volji jednog nevladinog cehovskog udruženja.
Zakon o autorskim pravima, sam po sebi, jedna je od većih tekovina demokratske i proeuropske Hrvatske. Njime se, kao i posvuda u svijetu, nastoji zaštititi izvorno glazbeno djelo pojedinog skladatelja od kopiranja, umnožavanja, emitiranja i distribucije “na crno”. ZAMP je osnovan kao ispostava Hrvatskog društva skladatelja kako bi bilježio koje se kompozicije i koji glazbeni autori izvode u programima domaćih televizija, radijskih postaja, diskoteka, krčmi s tzv. živom glazbom i na koncertima. Pošto je uspostavljen kao nesalomljiva sila, posao ZAMP-a znatno je olakšan time što same televizijske i radijske kuće za HDS sastavljaju liste glazbenih numera koje namjeravaju emitirati. Primjereno tim listama i ZAMP-ovoj statistici, Hrvatsko društvo skladatelja svakoga mjeseca ubire novac od raznih glazbenih korisnika i, u formi tantijema, dijeli ga skladateljima. Kao član međunarodnih asocijacija, ZAMP je također dužan pratiti i naplaćivati izvođenje inozemnih kompozitora čija se djela vrte po Hrvatskoj, da bi im se novac proslijedio u njihove matične zemlje. I obratno: dužan je prikupljati informacije o hrvatskoj glazbi koja se izvodi u inozemstvu, po hrvatskim klubovima od Njemačke do Australije.
Zaštita autora nije krajnja svrha HDS-a
Istovrsne usluge ZAMP obavlja za još dvije “sestrinske” organizacije, udrugu izvođača i udrugu diskografa. Prema procjeni znalaca, na ZAMP-ov račun u korist Hrvatskog društva skladatelja slije se tijekom jedne godine između 35 i 40 milijuna kn.
No zaštita autorskih prava svih njegovih članova već odavno nije krajnja svrha HDS-a.
HDS-ovi prihodi slijevaju se na račun ZAMP-a svakoga mjeseca, ali se skladateljima, izvođačima i diskografima ne distribuiraju odmah nego na kraju godine. U međuvremenu tim novcem upravlja privatna tvrtka Emporium koju vodi Marko Vojković. Uzgred rečeno, riječ je o sinu umirovljenog brigadira Vojkovića, jednog od spretnijih logističara MORH-a, koji je u doba HDZ-ova režima osiguravao poslovnu i političku zaštitu vojnih autoriteta. Sestra Marka Vojkovića, muzikolog, nekadašnja tajnica HDZ-ova ministra kulture Zlatka Viteza, zaposlena je pak kao direktorica HDS-ove diskografske kuće Cantus koja bi, po definiciji, trebala promovirati nekomercijalnu klasiku i jazz, za koje nisu zainteresirane ostale diskografske kuće. Cantus je također član udruge diskografa. Za razliku od svih ostalih, ima status neprofitne tvrtke pa je oslobođen plaćanja klasičnih poreza. U redovima glazbene elite Cantus je poznat kao izdavač niza Josipovićevih skladbi iz žanra eksperimentalne klasike kakva se izvodi na zagrebačkom Muzičkom biennalu što ga ZAMP sufinancira prihodima, naravno, od HDS-ovih autorskih prava.
Tehnika utjerivanja dugova
Ti prihodi, naime, ne leže na računu, nego ih Emporium koristi za raznovrsne profitabilne poslove. Prije kupnje delničkih pilana novac HDS-a oplođivao se kroz kredite štedionice Posmrtne pripomoći, gdje je Ivo Josipović bio član Nadzornog odbora. Akcija ZAMP-a za naplatu autorskih prava pojačala bi se svaki put kad bi se Emporium zbog loših investicija našao u poslovnim teškoćama i zaprijetio gubitkom u HDS-ovu budžetu.
Za ilustraciju tehnike ZAMP-ova utjerivanja dugova spomenimo nekoliko primjera.
Prije nekoliko godina u dvorac Bežanec banuo je ZAMP-ov “inspektor” da bi u ime HDS-a na licu mjesta zaplijenio kolekciju zatečenih slika, izvijestivši njegova vlasnika Sinišu Križanca da je to kazna što je svojim gostima priuštio glazbu domaćih i inozemnih skladatelja ne plativši propisanu ZAMP-ovu dadžbinu. Sanirajući jedan od prezaduženih splitskih hotela, Vlada Republike Hrvatske prvo je morala namiriti glazbene namete, a tek potom financijske obveze prema svim ostalim vjerovnicima i dobavljačima. Od organizatora koncerta Rolling Stonesa koji su nastupali 1999. na Bundeku, ZAMP pokušava utjerati 1,2 milijuna kn, zbog čega je svoju menadžersku agenciju preimenovao i preselio u Sloveniju. Opet ništa ne mijenja na stvari što su Rolling Stonesi za nastup dobili honorar i što su na koncertu izvodili isključivo vlastite kompozicije. Prema HDS-ovu pravilniku, organizator je bio dužan njihovu ZAMP-u platiti 10 posto od prodanih ulaznica. Tih 10 posto ZAMP bi, navodno, naknadno dostavio Rolling Stonesima, dokazujući kako poštuje njihova skladateljska i izvođačka prava.
Ali ni druga strana, skladatelji, izvođači i diskografi, po svemu sudeći nisu potpuno zadovoljni.
“Ni mi ne znamo kako HDS obračunava vrijednost autorskih prava koja se nama plaćaju. Događa se da skladatelj dobije novac premda godinama nije napravio kompoziciju, a kamoli hit. I obratno, pjesma se vrti na radiostanicama, a tantijema nema”, kaže slavni hrvatski glazbenik, vrlo popularan i među hrvatskim iseljenicima. Od svih CD-a koji se posljednjih petnaest godina emitiraju po hrvatskim klubovima u inozemstvu preko HDS-a dobio je točno 600 dolara