Ilustracija: Guliver Image/Getty Images
KOLIKO je teško biti obrtnik u Hrvatskoj najbolje svjedoči pismo jednog našeg čitatelja, koje prenosimo u cijelosti:
Moj se otac bavi stolarijom. Vlasnik je obrta već više od 20 godina otkako ga je naslijedio od svog oca. Tijekom godina uspješno je radio na mnogim projektima te je stekao reputaciju kvalitetnog i odgovornog majstora. Obaveze prema državi izvršavao je na vrijeme usprkos problemima. Jedan od njih je i rad "na crno". Naime, samo u našoj općini poznato nam je desetak ljudi koji rade negdje drugdje ili se vode kao nezaposleni, a koji rade stolariju sa profesionalnim strojevima nudeći vrlo niske cijene jer nemaju nikakvih davanja prema državi. Svih ovih godina nadležna tijela ignoriraju taj problem. Drugi ozbiljniji problem jest naplata. Naime, ne tako rijetko zna se dogoditi da klijent naruči proizvod i plati dio od ukupne cijene (obično avans koji je do 50 posto ukupne cijene i potreban je za kupnju materijala, lakova i sl.), proizvod se izradi i ugradi u roku i po dogovoru, ali klijent dalje nema ili ne želi platiti iako gotov proizvod već koristi. Jedini način da se pokuša naplatiti ostatak duga leži u dugoročnom i skupom sudskom postupku koji jednostavno nije isplativo rješenje. Također, za urađeni posao obrtnik je obvezan platiti porez državi usprkos nemogućnosti (potpune) naplate.
Ovime dolazim do našeg trenutnog problema. Moj se otac trenutno nalazi na Linićevom "stupu srama". Tijekom nekoliko posljednjih godina odradio je poslove kao kooperant za određene građevinske firme. Te iste firme nikada nisu isplatile dogovorenu naknadu te njihovo dugovanje prema nama iznosi nekoliko stotina tisuća kuna. Kombinirano s nekoliko manjih poslova koje nije bio u mogućnosti naplatiti, dug prema poreznoj upravi strmoglavo je narastao do nerealnih razmjera. Račun obrta je blokiran što izrazito otežava mogućnost otplate tog istog duga prema državi zbog toga što ne možemo koristiti novac uplaćen na račun za kupnju materijala i sirovina i time ne možemo proizvesti proizvod. Želja za radom i otplatom duga postoji, ali jednostavno smo onemogućeni. Također, tretman prema ljudima na "listi srama", pogotovo od strane državnih službi, je kao da se odnose prema kriminalcima, lopovima koji su novac ukrali i skrivaju ga pred državom. Ne trebam govoriti koliko stresa i duševne boli ova nepravedna situacija izaziva.
Najnoviji događaj, onaj koji me je potaknuo da Vam pišem, dogodio se nedavno kada je građevna firma koja nam duguje novac i koja je pod stečajem, prema najnovijem zakonu koji im to omogućava, ponudila otplatu dugovanja od samo 50 posto od ukupnog iznosa tijekom nekoliko godina i to uz jednogodišnju odgodu. Zapravo nam nisu ponudili ništa. Država nas male i dalje nemilosrdno tereti dok velikima dozvoljava mogućnost oprosta značajnog dijela dugovanja i višegodišnju odgodu plaćanja samo da ih se spasi usprkos očitom lošem poslovanju. Nedavno nam je poštom dostavljena odluka o ovrsi. Kako su stvari krenule ova četveročlana obitelj, voljna da se bori i radi, a i mnoge druge obitelji, završit će na ulici.
Student sam jednog tehničkog fakulteta u Zagrebu. Dugo vremena pratim događanja u državi te mi nije nikako jasno izrazito neznanje i bezvolja iza rada današnje vlasti. Svaka budala zna prodati, povisiti namete ili dignuti kredit kad novaca nema, ali zar je stvarno potrebno tako puno pameti i mudrosti da se gleda dugoročna slika? Da se građanima pomogne da naprave neki proizvod? Jer nije istina da Hrvati ne žele raditi. I nakon svega ovog prisjetim se onog prijenosa zasjedanja Sabora pred koju godinu gdje na javnoj televiziji usred krize izglasavaju sebi povećanje plaće. Kako da reagiram na to? Što mi preostaje? Kao da se želi da moje kolege i ja sa svojim inženjerskim diplomama "trbuhom za kruhom" otiđemo raditi u Njemačku, za stranoga gazdu, kako su nekad davno u jedno drugo doba radile neke naše druge generacije".