NAPADI na Radničku frontu od strane zagovornikâ slobodnoga tržišta dosta su učestali otkako je Radnička fronta stupila na političku scenu u Hrvatskoj. Radnička fronta napadana je dosad po temeljnoj ideološkoj matrici apologetâ kapitalizma – "uhljebi", "neradnici", "ekstremisti", itd.
"Uhljebi", jer neki rade u ostacima ostataka javnog sektora (očito bi i svi fakulteti i škole trebali biti privatni); "neradnici", jer za njihov ideal "maksimizacije koristi" teško je biti dovoljno "radišan", jer je glad za profitom megalomanska; "ekstremisti", jer sve što ne predstavlja puke "kozmetičke" promjene unutar istog sistema jest ekstremno, pa makar jedno bilo ekstremni nacionalizam koji mrzi sve što nije identično po fiktivnim krvnim zrncima, a drugo samo hoće društvo u kojemu bi svi mogli dostojno živjeti od svoga rada. Ali sve je to za njih "ekstremizam" i "kolektivizam", sve je to isto…
> Radnička fronta - ISIS iz naše kasabe
Usporedba RF-a s ISIS-om prelazi svaku granicu
Sve bi to još bilo koliko-toliko uobičajeno i normalno na razini ideološko-diskurzivnog jaza, pogotovo uzevši u obzir da tî tržišni fundamentalisti barataju potpuno različitim početnim pretpostavkama o društvu nego socijalisti, te su im time i ciljevi drugačiji. Međutim, usporedba s ISIS-om prelazi svake granice dobrog intelektualnog ukusa.
Čak se i od tržišnih talibana moglo više očekivati – možda neka analiza unutar njihova neoliberalnog ekonomskog modela, a ono najniži politikantski udarac – usporedba, ni više ni manje, nego s Islamskom državom. U svom moralističkom zgražavanju nad "ekstremizmom" i jednih i drugih previdjeli su činjenicu da jedni, ISIS, ubijaju nevine civile, djecu, žene, pale gradove, pljačkaju i uništavaju, dok se drugi, Radnička fronta, zalažu za društvo u kojemu ne bi bilo zlostavljanja i tlačenja ljudi, te u kojemu bi ljudi solidarno i kooperativno donosili odluke i odlučivali o svom životu. Ali ne – to je ekstremizam. Doista zanimljiva logika.
Osim toga, Radnička fronta je jedina u cijeloj Hrvatskoj održala i prosvjed protiv ISIS-a, i to upravo povodom solidarizacije s borbom kurdskog naroda koja je orijentirana socijalistički, odnosno u smjeru izgradnje društva u kojemu neće biti eksploatacije, obespravljenih i vjersko-klerikalnih fundamentalizama, a RF se zalaže protiv svega navedenog. "Antikapitalizam" koji bi trebao biti poveznica RF-a i ISIS-a nema veze sa stvarnošću – ISIS se uopće ne služi takvim terminima, jer društvo poima na drugačiji način – kroz vizuru vjerske dogme, a i ne zalaže se za egalitarno društvo, već naprotiv za društvo prepuno opresije i hijerarhije, naročito nad ženama. Metode koje koristi ISIS jesu metode koje u krajnjoj mjeri dezavuiraju čovjeka, uzdižući sve ideje i ciljeve u boga koji se onda tu postavlja kao opravdanje za pokolje ogromnih razmjera. Za ISIS čovjek nije ništa, bog je sve.
Čovjek je sve i njemu trebaju biti podređene sve ideje i ciljevi
Radnička fronta stvari postavlja na potpuno suprotnom temelju – čovjek je sve i njemu trebaju biti podređene sve ideje i ciljevi. A baš zato što je čovjek sve, odnosno što je boljitak njegova života i svijeta krajnja vrijednost, podrazumijeva se da se traži solidarno i kooperativno društvo, dakle ono u kojemu neće biti eksploatacije čovjeka od čovjeka (a primarna eksploatacija upravo je ekonomska gdje bogata manjina drži većinu svjetskoga bogatstva, dok veliki dio svjetske populacije živi u siromaštvu), a kamoli ubijanje nekoga na temelju vjeroispovijesti, nacije, rase, kulture i sl.
Međutim, usporedba je toliko groteskna da treba ipak oštricu kritike uputiti na sâm rječnik neoliberalnih autora – njihova upotreba pojmova naprosto je netočna čak i iz perspektive liberalnog diskursa. Primjerice, optuživanje Radničke fronte za "antidemokratičnost" nikako ne može držati vodu jer zahtjevi Radničke fronte idu baš u smjeru povećanja demokratičnosti. To povećanje demokratičnosti odnosi se na zahvaćanje ekonomske sfere demokracijom, a "demokracija" u liberalnom ideološkom narativu uopće ne zahvaća ekonomsku sferu, već se svodi na pravno-političko jednačenje individuâ iza čega se krije ekonomska nejednakost i nedemokratičnost odlučivanja na radnim mjestima.
No, u jednoj stvari su slobodnotržišni fundamentalisti u pravu – ideologija zaista nudi vizuru kroz koju treba gledati na svijet. Zato svaka ideologija gradi vlastito pojmovlje kojim tumači društvo te se prešutno bazira na početnim pretpostavkama o samoj naravi tog društva, povijesti i čovjeka. Prema tome, pojmovi klase, nacije i individue performativni su pojmovi (ne opisuju svijet, nego ga stvaraju). Iako tržišni talibani odbacuju "velike" pojmove poput "klase", "nacije", "rase", itd., oni ipak ne odbacuju jedan pojam na kojemu grade svoje shvaćanje društva – pojam "individue.
Društvo je za njih skup individuâ koje imaju svoje preferencije i potrebe te teže da iste maksimiziraju. Slobodnotržišni mehanizam trebao bi biti taj koji dovodi u ravnotežu različite želje, preferencije i potrebe različitih individua. Pri tome se potpuno zanemaruje činjenica da nikada nije postajalo društvo koje bi bilo sastavljeno od takvih apstraktnih individua koje u socijalnom vakuumu teže maksimizaciji svojih potreba, pa stoga to ostaje model koji nema veze sa stvarnošću i koji se u stvarnost preslikava tako da se stvara iluzija tzv. "čistog" kapitalizma u kojemu bi sve ili skoro sve bilo podređeno tom tržišnom mehanizmu.
Slobodnotržišni fundamentalisti kapitalizam tretiraju kao bogom danu pojavu
Na državu se gleda kao na više-manje štetnu pojavu, pa bi ona trebala biti minimalna. U tome leži najveći paradoks ekstremne kapitalističke ideologije – apologeti kapitalizma preziru državu koja je zapravo upravni odbor vladajuće kapitalističke klase i koja jedina može pružiti okvir za tržišno natjecanje (već se u često spominjanoj liberalnoj sintagmi "vladavina prava" skriva prešutno pozivanje na državu). S druge strane, svaki državni upliv opisuje se kao "socijalistički".
To je naprosto smiješno jer upravo Marx, taj prokleti socijalistički korifej, govori da je država organ prinude vladajuće klase, te da ona u konačnici mora odumrijeti, a socijalizam je faza odumiranja države, a ne njezina jačanja. Kako onda spojiti mnogo države sa socijalizmom?
U slučaju slobodnotržišnih fundamentalista to je zato što kapitalizam tretiraju kao bogom danu pojavu u kojemu je svaki otklon od njihova "idealnog" modela pečat neprijatelja – socijalizma pa time zapravo nesvjesno pridaju veliku važnost socijalizmu – on se tretira kao jedina opasnost, pa sve devijante treba prozvati njegovim imenom, on je "bauk koji kruži". Ipak, time pokazuju vlastito nepoznavanje povijesti – nikada nije postojao jedan takav sustav u kojemu je kapitalistička država toliko minimalna kao u teorijskim knjižicama njihovih "junaka" Hayeka i Friedmana.
Naprotiv, kapitalizam kojeg povezuju sa slobodom stvarao se u uvjetima potpune neslobode i otuđivanja – prvobitna akumulacija kapitala u Engleskoj kada je ograđivana seljačka zemlja, kolonijalni ratovi i popratna pljačkanja po cijelom svijetu, tendencija k produljivanju radnoga dana i smanjivanju nadnicâ radi očuvanja profita koji je stalno u opasnosti pod navalom konkurencije, što je vodilo siromašenju velikog dijela stanovništva te polarizaciji svijeta na kapitalistički centar i kapitalističku periferiju (potonja je nerazvijeni kapitalizam jer ne može sve u kapitalizmu biti razvijeno zbog prirode pravila konkurentnosti) itd.
Za to je trebao postajati snažan državni aparat – policija koja bi bila nerijetko poslana na radnike u štrajku i protestu, vojska koja bi intervenirala u stranim zemljama i rušila progresivne vlade koje bi ugrožavale neke kapitalističke interese (primjer s Pinochetom i rušenjem Allendea u Čileu, što je bilo orkestrirano direktno od strane otvorenih neoliberala Čikaške škole), zakonodavstvo koje bi donosilo zakone o radu koji oslabljuju poziciju rada u odnosu na kapital (primjer našeg nedavnog ZOR-a) i omogućilo privatizacijski proces (u skoro svim postsocijalističkim zemljama), itd. Također svaku vladu bi birao kapital jer se on ulaže u kampanje u toj toliko hvaljenoj "liberalnoj demokraciji", pa onda obično pobijedi ona stranka koja je imala najjaču kampanju. I to oni nazivaju demokracijom, ali bitno da na radnom mjestu kapitalist i njegov upravni odbor mogu naređivati radnicima bez radničke suradnje u donošenju odlukâ i kontrole nad poslovanjem.
Kapitalizam i država – prijatelji, kapitalizam i demokracija – neprijatelji!
Nasuprot tome, u pojmu klase sadržano je shvaćanje društva kao raslojenog i antagonističkog odnosa. Pojedinac u klasnom društvu nije slobodan da raspolaže svojim preferencijama i potrebama nego je prinuđen svojim klasnim položajem u društvenoj strukturi – nije stvar u htijenju da se živi takav i takav život, već o mogućnosti da se živi takav i takav život, pa stoga bogati obično mogu živjeti raskošno i dobro, dok siromašni ne mogu. Interes radnika na minimalcu tako nikako ne može biti isti kao vlasnika nekoliko poduzećâ, jahtî, vilâ, automobilâ i sl. Vjerovati da im se sposobnosti toliko razlikuju je pak suludo, dakle problem leži negdje drugdje – u samoj nepravednoj konstituciji društva, nepravednim društvenim odnosima koji čine da je nečiji život i rad otuđen, tj. da je u rukama njihovih šefova i pripadajućih političara.
U tome svemu, dok se Radnička fronta kritički odnosi spram realsocijalističkih uređenja anticipirajući jedno novo i drugačije, uistinu demokratsko društvo, apologeti kapitalizma zagovaraju manje demokracije – krajnje hijerarhizirani odnosi na radnim mjestima uzimaju se kao nužni i prirodni odnosi. Također spram realkapitalističkih društava ne odnose se kritičke jer ne prihvaćaju ogromnu ulogu države u njihovu razvoju. Konačno, ako se neke ideologije i mogu uspoređivati, krajnja relativizacija svega stvar je "dječje igre", ili prije, postmodernističke predstave zvane "anything goes". Tako je nesuvisla usporedba RF-a s ISIS-om primjer jednog "anything goes" pristupa u tumačenju društvenih pojava i pokreta.
Nije slučajno da ekstremni apologeti kapitalizma koriste tu metodu – kada je "liberalna demokracija" proglašena najboljim uređenjem, smatrali su da se došlo do "kraja povijesti" kada su gotove sve "velike priče" osim jedne – neoliberalne, tj. slobodnotržišne. A koje su to blagodati slobodnog tržišta dovoljno se vidi u tome što lijekova protiv nekih najtežih bolesti poput ebole nema na tržištu jer bi bili ponajprije namijenjeni za krajeve koji te lijekove ne mogu kupiti (Afrika), a time bi se ugrozio temelj tržišne privrede – proizvodnja za profit, a ne društvene potrebe. U svijetu u kojemu manji broj najbogatijih ljudi na svijetu ima više imovine nego preko pola svjetskog stanovništva, doista ne bi bilo mudro pristajati na poziv za "više kapitalizma" i "više privatne inicijative". Uspoređivanje stranke koja se namjerava boriti za smanjenje tih ogromnih društvenih nejednakosti s fanatičnim i koljačkim pokretom ipak više govori o onome tko radi tu usporedbu, o njegovoj zlobi i interesima koje zastupa.
Karlo Jurak
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala