Foto: Ilustracija
> Ministarstvo: Sigurnosne kuće neće se zatvarati
Nakon što su predstavnice sigurnih kuća izrazile apsolutno zgražanje nad prijedlogom ministrice Milanke Opačić, tvrdeći kako je u Hrvatskoj ionako premali broj skloništa u odnosu na broj zlostavljanih žena i djece, razgovarali smo s onima koji vode psihološke tretmane za nasilnike.
Oni s druge strane također tvrde da novaca za njihov rad, koji je kažu neophodan da se smanji broj zlostavljanja, gotovo da i nema. Tako je Društvo za psihološku pomoć 2005. godine prvo u Hrvatskoj počelo provoditi tretmane sa zlostavljačima. Ove godine su prestali jer ih država više ne plaća.
"Mi smo 2005. godine psihološki tretman za nasilnike "doveli" u Hrvatsku, razvili ga i educirali kolege. Ministarstvo pravosuđa je plaćalo te tretmane, no ove godine smo dobili paušal za samo jednu grupu, a već smo ih vodili dvije tako da više nismo imali daljnja sredstva za rad pa smo morali prekinuti tretmane", rekao je u razgovoru za Index izvršni direktor ove udruge Dragan Jusupović.
Ni žene u sigurnim kućama nisu sigurne
Kaže kako su napravili istraživanje među zlostavljačima koji su odradili tretmane te između onih kojima je izrečena ista mjera za tretmane, ali ih nisu pohađali. Kad su usporedili podatke vidjela se znatna razlika.
"Oni koji su završili šestomjesečni psihološki tretman su puno rjeđe ponovno počinili nasilje i znatno im se poboljšao odnos s partnericom", rekao je Jusupović.
Kaže kako u Hrvatskoj još nije vrijeme da se isključi jedna od mjera, odnosno da moraju postojati i sigurne kuće, ali se moraju provoditi i psihološki tretmani nad zlostavljačima.
"Kod izrazito opasnih nasilnika je vrlo važno smanjiti rizik na nula posto jer žene ni u sigurnim kućama nisu 100 posto sigurne, pogotovo u manjim sredinama gdje se zna njihova lokacija. Partner koji ih zlostavlja može ih pratiti kad odlaze na posao, vode djecu u školu ili ih negdje dočekati", kaže Juspović.
Za prijedlog ministrice Opačić da se zlostavljača izdvoji iz kuće kaže da bi bio provediv da živimo u sređenijoj državi koja ima i dovoljan broj policajaca koji bi nadzirali zlostavljače da ne prilaze kućama ili pak da zlostavljači nose sigurnosne narukvice kakve postoje u bogatijim država.
Tek bi se kaže, na taj način, da policija stalno ima uvid u to gdje se nalazi zlostavljač, moglo zlostavljača izdvojiti iz obitelji, a ženu i djecu ostaviti u njihovoj kući.
Jedini koji u Zagrebu sad provode psihološke tretmane za zlostavljače je Dom Duga Zagreb koji ima i smještaj za žrtve obiteljskog nasilja.
Kroz godinu 180 zlostavljača, a samo 60 završi tretman
Ravnateljica ustanove Željka Barić za Index kaže kako ne postoji nijedna pametna zemlja koja bi zatvorila skloništa za žrtve obiteljskog nasilja.
"Za sprječavanje nasilja potrebno je imati i sigurne kuće i provoditi psihološke tretmane sa zlostavljačima. Žrtve moraju imati utočište i mora im se pružiti rehabilitacija i osjećaj sigurnosti te napraviti plan za daljnji život. A sa zlostavljačima treba raditi kako bi se smanjio rizik počinjenja ponovnog nasilja", rekla je Željka Barić.
Kaže kako su se ti tretmani za zlostavljače pokazali dobri jer su zlostavljači nastavili primjenjivati stvari koje su naučili na tretmanima.
Potrebno je veli, znati da je nasilno ponašanje, ukoliko se ne radi o alkoholizmu ili psihološkoj bolesti, zapravo naučeno ponašanje.
Rijetko kad se događa da nasilnik ide dobrovoljno na tretmane, već su im ona uvjetovana. Osim muških grupa kaže kako imaju i ženske te kombinirane jer ima ukupno oko 20 posto ženskih zlostavljača.
Kroz godinu kaže dobiju 180 zlostavljača, a njih 60 do 70 uspješno završi tretman, dok neki ne dolaze ili pak nema dovoljno sredstava da se svima pruži tretman.
Na pitanje kako komentira činjenicu da obiteljsko nasilje više ne spada u kazneno već prekršajno djelo, Barić je rekla kako ne razumije što se time želi postići.
"To gubi svaki smisao. Treba se odaslati poruka da je nasilje krajnje neprihvatljivo i da takvo ponašanje nema opravdanja. Cilj treba biti da se ono više ne ponovi", zaključila je Barić.