VIŠESTRANAČKA parlamentarna demokracija pruža formalnu mogućnost izražavanja različitih političkih opcija i eventualni dolazak na vlast nekih od njih. Međutim, u realnosti taj sustav, ne samo kod nas nego i u mnogim drugim zemljama, vrlo često funkcionira drugačije. Gledamo li veće i važnije aktivne stranke, one koje se percipiraju kao "realna opcija" i koje su konstantno ili povremeno u parlamentu, među njima zapravo nema puno bitnih razlika. Razlike se uglavnom javljaju u površinskoj retorici, kadrovskim postavima, pozivanju na "moral" i "poštenje" u svojim redovima (za razliku od nemorala i kriminala u redovima drugih), na "sposobnost" jednih a nesposobnost drugih (kao da je politika isključivo pitanje sposobnosti, a ne i samih ciljeva politike) i "svjetonazorskim pitanjima" – iako su i tu razlike vrlo skromne (niti će SDP raskinuti Vatikanske ugovore, niti će HDZ zabraniti u potpunosti umjetnu oplodnju).
U onom su najvažnijem, ekonomskoj politici, sve stranačke opcije složne, kao i svi najveći mediji. U konglomeratu politike, kapitala, medijâ i "eksperata" svi više manje papagajski ponavljaju iste stvari ("strana ulaganja", "borba protiv korupcije", "konkurentnost", "pravna država", "evropske vrijednosti", "stvaranje poduzetničke klime"...) i slažu se u svim ključnim pitanjima. Kritički se glasovi javljaju uglavnom samo na marginama, a u mainstream pripuštaju tek povremeno i na kapaljku kako bi formalna demokratičnost bila zadovoljena. Stoga ocjena da se naše višestranačje u praksi zapravo svodi na jednostranački režim s više frakcijâ, koje samo prividno zastupaju različitu politiku, nije tek puka hiperbola, pogotovo uzme li se u obzir ključna uloga novca u političkom djelovanju bez kojeg je politički uspjeh nemoguć.
Nove stranke
Pa ipak, iako je među političkom elitom strah i zazor od demokracije koja bi bila šira od glasanja na izborima svake četiri godine posve očit (vidljiv npr. u nedavnim predlaganim izmjenama referendumske regulative), demokracija je važan legitimacijski ideologem. Ako u društvu postoji demokratičnost u političkom organiziranju, to mora biti vidljivo i u periodičkoj pojavi novih stranaka (iako toga, recimo, u SAD-u praktički nema jer su ondje sve stranke osim glavne dvije potpuno nevidljive). Ako se višestranačje kakvo trenutno imamo u Hrvatskoj (s dvjema glavnim strankama ‒ HDZ-om i SDP-om i nekoliko manjih pobočnih) kritički može analizirati kao funkcionalno jednostranačje zbog nepostojanja pravih razlika među postojećim političkim opcijama (što ne znači da se u budućnosti, unatoč svim realnim poteškoćama, neće pojaviti i prava politička alternativa), što je s novim strankama? Kako se one uklapaju u navedenu shemu i kako objasniti uspjeh baš jednih novih stranaka a ne nekih drugih? O tome se najčešće ne govori i ne razmišlja, nego se tek implicitno pretpostavlja da to ovisi o kvaliteti stranačkog kadra i njihovih programa. Iako kvaliteta stranačkog kadra nije irelevantna, na uspješan proboj određenih novih opcija na političku pozornicu treba gledati ipak nešto prozaičnije.
O tome je najbolje govoriti na konkretnim primjerima. Ovdje ćemo se zadržati na nekoliko najistaknutijih primjera novonastalih stranaka iz zadnje četiri godine ‒ Hrvatskim laburistima, Hrastu, Nacionalnom forumu i Orahu. Na njihovu ćemo primjeru pokušati pokazati zašto su se baš te, a ne neke druge, stranke nametnule kao koliko-toliko realistični pretendenti na određene političke uspjehe u budućnosti (pri čemu su se samo laburisti dosad već potvrdili na parlamentarnim izborima).
Hrvatski laburisti i ORaH ‒ vrlo umjereni "lijevi" populizam
Poprilično je sličan slučaj laburistâ i Oraha. Riječ je o strankama koje su nastale izlaskom u javnosti prepoznatljivih političara iz već etabliranih stranaka ‒ Dragutina Lesara iz HNS-a i Mirele Holy iz SDP-a. Dotične stranke su nastale više-manje kao političke platforme koje će svojim predsjednicima omogućiti novi izbor u Sabor (što je Lesaru i uspjelo) i daljnje političko djelovanje. Iako organizacija nove političke stranke nije mačji kašalj, jasno je da je rečeni način stvaranja novih stranaka puno jednostavniji od građenja stranke od nule. Lesar i Holy su pri osnivanju svojih novih stranaka mogli iskoristiti resurse koji su im već, kao etabliranim političarima iz mainstream stranaka na čijim su listama i došli u Sabor, bili dostupni ‒ pozicija saborskog zastupnika koja nudi određenu minutažu u medijima, izvor financiranja, određenu infrastrukturu, formalnu i neformalnu umreženost s drugim političarima, medijima, aktivistima itd. Iako ništa od toga nije automatska garancija za politički uspjeh, jasno je zašto su laburisti i Orah u medijima prepoznati kao "realistična" opcija na političkoj poziciji blago lijevo od SDP-a (sudeći po retorici).
Hrast ‒ ultrakonzervativni elitni klerokapitalizam
Nešto je drugačija stvar s Hrastom. Tu je riječ o stranci koja je osnovana kao svojevrsna koalicija snagâ desnijih od HDZ-a, koja je zatim pretrpjela unutrašnji raskol i zapravo dosad nije imala većih političkih uspjeha (iako je jedna od bolje stojećih izvanparlamentarnih manjih stranaka). Na početku je svoju aktivnost temeljila na desnim aktivističkim udrugama i već postojećim konzervativnim organizacijama koje je bila okupila, dok svoj trenutni potencijal u najnovijoj postojećoj aktivnoj inkarnaciji (kao Hrast ‒ Pokret za uspješnu Hrvatsku, ne više kao Hrvatski rast/Hrast) duguje vrlo uspješnoj lanjskoj obiteljaškoj konzervativnoj mobilizaciji. Iako se ne može zanemariti vještina političkog i aktivističkog organiziranja nove desnice, bitne razloge njezina lanjskog uspjeha treba opet tražiti u puno prizemnijim elementima.
Prije svega, kako je već uočeno, iako obiteljaško-hrastovske strukture igraju na populizam "ljudî iz naroda", vrhušku novih konzervativaca čine u pravilu vrlo imućni ljudi. Željka Markić se tako i sama voli hvaliti da je uspješna kapitalistica. Osim toga, riječ je o pokretu duboko premreženom sa strukturama Katoličke crkve i njezinih satelita, što automatski znači i osigurane ogromne resurse u novcu i infrastrukturi, bez čega se ni uz najbolju volju lanjska operacija referendum ne bi bila mogla izvesti. Štandove, letke, mobitele, sendviče i sl. je netko morao platiti. Tu su također i druge veze koje postoje s različitim političkim i nepolitičkim akterima po principu ruka ruku mije ‒ od činjenice da je Stjepo Bartulica savjetnik Ive Josipovića, pa do suradnje s Milanom Bandićem (davanje prostora za organizaciju referenduma) i Ivicom Todorićem (skupljanje potpisâ za referendum u Konzumima). Crkveno (djelomično) okretanje od HDZ-a i potpora (politička i materijalna) novoj desnici nedvojbeno dotičnu čini vrlo ozbiljnim pretendentom na političke uspjehe u budućnosti, premda je još nejasno u kojem će točno obliku (kroz stranačku platformu Hrasta ili nekako drugačije) i kakvom točno smjeru ići, kao ni hoće li se njihov potencijal doista i realizirati.
Nacionalni forum ‒ "neideološka" tehnokracija i "sposobnost"
Trenutno je u medijima možda i najprisutniji Nikica Gabrić i njegov "neideološki" Nacionalni forum. Iako se ne može zanijekati da je i tu riječ o vještu građenju novog političkog projekta preko neformalne inicijative koja je tek nekidan i formalno prerasla u stranku, relativno je lako vidjeti zašto je "javnost" (tj. opinion makerski mainstream mediji koji je simuliraju) upravo ovu novu političku opciju "prepoznala" kao potencijalno uspješnu. Njezin osnivač nije u politici novajlija ‒ riječ je o čovjeku koji je bio politički aktivan još u Jugoslaviji kao predsjednik SKOJ-a. Kasnije je postao i uspješan poduzetnik (pa njegove političke aspiracije ne mogu ne podsjetiti na Keruma), a svojim se političkim i osobnim poznanstvima i sâm nerijetko hvali. Već ga je na samim počecima njegove inicijative dolaskom na javne rasprave i javnim izjavama podržavao i sâm Ivo Josipović.
No osim političkih poznanstava i činjenice da je riječ o imućnu poduzetniku, Gabrićeva se medijska prisutnost (bez obzira na to podupire li ga se ili kritizira) može objasniti njegovom povezanošću s medijskim kapitalom. Ako spomenemo činjenicu da Gabrić upravo završava krupni nekretninski projekt na zagrebačkim Vrbanima ni s kim drugim doli EPH-ovim Ninoslavom Pavićem, onda će možda biti malo jasnije kako je Gabrićev Nacionalni forum u velikoj i razglašenoj internetskoj anketi Pavićeva Bljutarnjeg lista prije mjesec i pô došao u priliku postati treća politička snaga, odmah iza HDZ-a i SDP-a. Nema sumnje da zbog svega navedenoga Gabrić, iako tu ne može biti čvrstih jamstava, ima realnu priliku postati koliko-toliko važan akter na političkoj sceni u budućnosti, koji bi mogao uzeti dio glasova već etabliranim strankama. Možda će i najveći problem Nacionalnom forumu biti nedostatak karizme njegova vođe.
Puno priče, malo (dobrih) novosti
Kakav god bio budući uspjeh rečenih političkih snaga, sasvim je sigurno, a to je, među ostalim, i jedan od nimalo nebitnih razloga što navedene kotiraju kao "realne" političke opcije, da nijedna od navedenih stranaka ne može i ne želi, unatoč retorici, dovesti do bitnih promjena u našoj politici. Kada se odstrani površinska ukrasna retorika, ekonomska politika dotičnih "novih snaga" nije pretjerano različita od onoga što već imamo u HDZ-ovsko-SDP-ovskoj zajedničkoj izvedbi.
Laburisti su, pogotovo na samom početku, malo više inzistirali na kvazilijevom populizmu, no to je nakon prvih uspješnih izbora stišano (zanimljivo, otprilike je u to doba i zastao njihov uspon na ljestvicama popularnosti i otpočeo lagani pad). Kad bi laburisti kojim slučajem, što trenutno nije vjerojatno, i došli na vlast, nema sumnje da bi pod pritiskom "realnosti" vrlo brzo odustali i od ono malo umjerene populističke retorike koje kao svojevrsna pseudosocijaldemokratska opozicija klasičnog tipa imaju. Slično tome, sudeći po trenutnoj retorici i političko-kadrovskom sastavu, ni Orah ne može donijeti ništa bitno različito osim politike kakvu već imamo, ali uz određenu zelenu notu (ne samo zbog predsjednice nego i drugih zelenih aktivista u stranci). To, naravno, nije nipošto nužno loše, ali ne može se smatrati velikom i značajnom promjenom. Primjetno je da i Orah, kao i laburisti nekoliko godina prije, pokušava donekle jahati na neartikuliranom kritičkom antisistemskom valu koji se javio s ekonomskom krizom, no tu teško da se može očekivati puno više od pokoje usputne retoričke osude neoliberalizma (što danas teško da se može smatrati imalo radikalnim).
Što se tiče nove desnice, njihov bi eventualni utjecaj na izvršnu vlast ekonomske promjene mogao donijeti samo u vidu još više prokapitalističke ekonomske politike, protiv interesâ 99% društva. Zbog same klasno-formativne strukture njihova političkog kadra, tu se, unatoč recentnim usputnim populističkim zamjedbama o privatizacijama i sl., ne može očekivati traljavo HDZ-ovsko oklijevanje pomaka prema radikalnijoj desnoj ekonomskoj politici. Ni tu nije realno pretpostaviti znatna odstupanja od business as usual, ali ako bi ih i bilo, to svakako ne bi bila promjena na bolje što se tiče ekonomskih interesa običnoga čovjeka. Nešto novostî bi tu moglo biti kada je riječ o njihovim "vrijednosnim" ekstremističkim posebnostima (primjerice, u vezi s pobačajem, umjetnom oplodnjom i sl.), no pitanje je koliko tako nešto može imati prolaznost čak i među konzervativnijim biračkim tijelom.
Od Nacionalnog se pak foruma ne može očekivati skoro pa ništa novo. Čitava je ideja tog "neideološkog" pokreta zasnovana na jeftinoj priči o sposobnostima i poprilično naivnim projektima Dalmacije kao nove Floride i sl., a u praksi bi izvedba vjerojatno bila otprilike čačićevsko-kerumovsko-šegonskog tipa. Tehnokratska priča o "sposobnima" na vlasti još uvijek dobro prolazi među ljudima iako je tu riječ o politički krajnje naivnom konceptu. Jasno je da je dobro na na vlasti budu sposobni, no važnije je pritom kakvu oni politiku vode ‒ u korist 99% društva ili u korist političko-ekonomske elite? Naime, i dosadašnje su političke elite bile poprilično sposobne u kreiranju politike preko koje će se oni i njihovi ortaci kapitalisti obogatiti (bilo legalnim, bilo ilegalnim putem). Ono što nama treba je ne samo sposobnost (ali pod puno izravnijom demokratskom kontrolom većine nego sada), nego sposobnost u kombinaciji s politikom koja bi išla u korist većine društva a ne samo jednopostotnikâ na vrhu piramide.
Kamo dalje?
Sve u svemu, zanemari li se "svjetonazorski" ekstremizam nove desnice, od nijedne od navedenih opcija, koje su do svojih sadašnjih perspektivnih pozicija došli iz, kako smo vidjeli, poprilično prozaičnih razloga, ne možemo očekivati ništa bitno novo na planu ekonomije (osim eventualno u vidu još oštrije ekonomske politike koja bi išla protiv interesâ većine kada se govori o novoj desnici), a kamoli kakvo potresanje statusa quo. U Hrvatskoj (još) nema političke snage koja bi mogla ponuditi radikalno drugačiji političko-ekonomski program kakav nam je potreban. Drugim riječima, kod nas (zasad) nema ni bar nekakve nade kakvu, recimo, u Grčkoj pruža SYRIZA (iako su i njezini izgledi da nešto stvarno promijeni zapravo vrlo mali, pogotovo uzme li se u obzir jačanje njezina "oportunističkog krila"). Dakako, ideološki se Hrast i Nacionalni forum teško mogu spominjati u istoj rečenici sa SYRIZA-om (ili španjolskom Izquierdom Unidom, francuskim Front de gaucheom ili njemačkim Die Linkeom), dok je kod Hrvatskih laburista i Oraha posve jasno da ni oni, iako su im ideološki nešto bliži, nemaju apsolutno nikakve namjere ići u tom smjeru. Stoga će se sve naše nabrojene nove stranke vrlo lijepo uklopiti, ako već nisu, među već postojeće frakcije našeg trenutnog de facto jednostranačkog režima.
Hrvatska se danas nalazi u potpuno besperspektivnoj ekonomskoj situaciji. Imamo, među ostalim, realnu brojku od pola milijuna nezaposlenih (ne računajući one u prijevremenim mirovinama i sl.), skoro potpuno uništenu industriju, realni BDP za 7,1% niži nego 1986 (prema ekonomistu Tihomiru Domazetu), nalazimo se na potpuno otvorenom tržištu s daleko jačim industrijama (a iz povijesti ekonomije je poznato, kako pokazuje ekonomist Ha-Joon Chang s Cambridgea, da se praktički nijedna od danas razvijenih zemalja nije razvila na slobodnom tržištu), a jedina "strategija" naše vlasti je čekanje (doslovno tako!) na strana ulaganja (do kojih neće doći, a čak i kad bi došlo, od toga ne bismo imali previše koristi, kako dokazuje npr. slovenski ekonomist Jože Mencinger). U takvoj situaciji, kada nas čeka višedesetljetno tavorenje na nerazvijenoj evropskoj periferiji, treba nam politička snaga koja bi pokušala radikalno preokrenuti našu situaciju u smjeru politike vođene u interesu 99% društva i demokratizacije svih sfera društva (uključujući i ekonomsku), a ne zadržavanje statusa quo kakvo nam nude "friške" političke opcije na našoj sceni.