Foto: FAH
Ove zakone Varga želi kroz Sabor progurati po hitnom postupku, a pokretači peticije tvrde da će nova regulativa "snažno utjecati na pravo opće populacije na zdravstvenu skrb". Zbog toga pozivaju sve građane da potpišu peticiju kako bi se konačno otvorila javna rasprava o budućnosti hrvatskog zdravstva.
"Predloženi će zakoni dovesti do urušavanja zdravstvenog sustava kakav poznajemo u Hrvatskoj i koji želimo poboljšati, ali i potpuno odstupanje od koncepta koji poznaje i prakticira većina zemalja EU. Tako radikalan udar na zdravstvena prava građana RH načelno je nedopustiv, a pogotovo je nedopustiv način na koji se to planira napraviti, kroz brzu akciju očigledno smišljenu tako da većina građana neće ni shvatiti što im se sprema", tvrde autori peticije.
Razlozi protiv Vargine "reforme"
U tekstu peticije njeni autori su naveli i detaljne argumente na kojima temelje svoje zahtjeve, a koje prenosimo u cijelosti:
"1. Ministarstvo zdravlja kao predlagatelj novih zakona nije izradilo i provelo program strukturnih reformi koje bi sustav rasteretilo nepotrebnih zdravstvenih troškova nastalih strukturnom korupcijom i upravljačkim neznanjem.
2. U obrazloženjima za zakonske izmjene nema nijedne jedine brojke, razrade sadašnjeg stanja, plana razvoja zdravstva, najave budućih mjera kao ni mogućih posljedica na prava građana.
3. Predlagatelj zakona u mrežu javnog zdravstva unosi komercijalne djelatnosti kojima tu uopće nije mjesto (zdravstveni turizam), a koji uvođenjem integralne, komplementarne i tradicionalne medicine guraju hrvatsku medicinu u profitabilno šarlatanstvo. Uvođenje zdravstvenog turizma u zdravstvene zakone rezultat je eksplicitnog sukoba interesa, budući da pomoćnik ministra zdravlja za zdravstveni turizam ima dvije privatne tvrtke koje se bave upravo tom komercijalnom djelatnošću.
Odlučivanje o raspodjeli sredstava za zdravstvenu zaštitu mora biti povezano s medicinom zasnovanom na dokazima i s metodama analize učinkovitosti i racionalnosti ulaganja resursa.
4. Ministarstvo zdravlja predlaže da ključne zdravstvene ustanove (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, bolnice, itd.) dijelom ili potpuno postanu trgovačka profitna društva, a da njima rukovode direktori umjesto ravnatelja. Zakon o ustanovama ne poznaje institut direktora. Novi ZOZO daje maksimalne ovlasti direktoru i Upravnom vijeću HZZO-a kao budućem polu-komercijalnom subjektu, da raskida i potpisuje ugovore sa ustanovama i trgovačkim društvima koja se bave zdravstvenom djelatnošću, ali i nove ovlasti u definiranju opsega prava na zdravstvenu zaštitu. U europskim pluralističkim zdravstvenim sustavima uobičajena je praksa da osiguravatelj sklapa ugovore s jedinicama zdravstvene skrbi u privatnom vlasništvu, ali je nepoznata praksa da je državni osiguravatelj profitno trgovačko društvo, kao i praksa miješanja profitnog i neprofitnog poslovanja unutar jedne jedinice. Sve zajedno implicira da predlagatelj zakona želi da zdravstveni sustav nasilno, bez reforme, prestane participirati u ukupnom proračunskom deficitu, na način da se ustanove dijelom samofinanciraju iz komercijalne djelatnosti. Univerzalna zdravstvena osiguranja NE FUNKCIONIRAJU na komercijalnoj i tržišnoj osnovi, već na mandatornim mjerama prikupljanja novaca u ime načela solidarnosti i jednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti. Univerzalna zdravstvena osiguranja služe zaštiti stanovništva od tržišnih odnosa snaga po kojima bi dio populacije imao neograničen pristup zdravstvenoj zaštiti, a dio ograničen ili nikakav, ovisno o platežnoj moći.
Iz predloženih zakona vidljivo je da se fiskalna odgovornost zdravstvenog sustava planira ostvariti upravo oslanjanjem na tržišne odnose i posljedičnim smanjenjem opsega prava osiguranika.
5. S obzirom da zakon ne predviđa ozbiljne strukturne reforme koje bi smanjile nepotrebnu zdravstvenu potrošnju (što svake godine dovodi do novog duga od oko 1,5 milijardi kuna) te da će uvođenje dodatnih nepotrebnih troškova taj dug još i porasti, smatramo da će donošenje zakona izmijeniti prava građana na jedan od sljedećih načina:
a) očuvanje iste razine usluga, ali bitno povećanje participacije za građane čime će dio usluga biti nedostupan za siromašnije građane (blokirane, umirovljenike, dužnike kredita, radnike koji ne primaju plaće, radnike skromnijih primanja)
b) očuvanje iste razine usluga, ali uz povećanje odvajanja za zdravstvo na 20 – 25 % (što bi za gospodarstvo bilo neizdrživo)
c) očuvanje iste razine usluga bez povećanja participacije i bez povećavanja izdvajanja za zdravstvo, ali uz novo inozemno zaduživanje (oko 2 milijarde eura godišnje)
d) smanjenje razine usluga na ugovorenu „košaricu zdravstvenih usluga“ koja će biti po sadašnjim cijenama, ali će građani sve izvan košarice plaćati po punoj cijeni čime će dio usluga ponovo biti nedostupan za siromašnije građane.
6. Tzv. javna rasprava o zakonima vođena je netransparentno i apsolutno je prekratka za ovako radikalnu izmjenu zakona. Naprimjer, došli smo do javnosti nedostupnog zapisnika o tzv. javnoj raspravi o predloženim zakonima, koja se 7.5. 2015. godine održala u Hrvatskoj udruzi koncesionara primarne zdravstvene zaštite – dakle, prije nego je javna rasprava službeno otvorena - čiji sadržaj govori da je predlagatelj zakona tajno raspravlja o onim temama koje bi sigurno najviše uzbunile opću javnost. Činjenica je da su dionici te rasprave podržali, citiramo, da se uvede sistem bonusa i malusa (komercijalna polica), te formira košarica besplatnih usluga u zdravstvu, a ostalo „rješava različitim modelima“, što znači da su oni za takav prijedlog čuli od predlagatelja zakona koji u javnim nastupima ne apostrofira takve posljedice zakona. Sam ministar zdravlja nedavno je javno izjavio da razmišlja o tome da uvede „moralnu klauzulu“ u sustav zdravstvenog osiguranja, na način da oni koji njeguju nezdrave navike plaćaju posebne „premije“(premija ne postoji u sustavu solidarnog osiguranja), ali se naknadno o tome više nije javno raspravljalo. Ovo se logično naslanja na cijelu platformu koju nude zakoni i vodi zaključku da je najizglednija opcija posljednja opcija iz točke 5., te da će se prava osiguranika značajno smanjiti i da će se za dosadašnji opseg prava morati osiguravati na privatnom osiguravateljskom tržištu.
7. Ne postoji nijedan instrument koji će ovo spriječiti, osim opće volje građana. Ustav RH ne sadrži koncept prava na zdravlje koji je dio mnogih međunarodnih akata (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima članak 25., Europska socijalna povelja članak 11., Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima članak 12.), a normativni okvir EU ne predstavlja ograničenje, jer EU poštuje načelo supsidijarnosti u odlučivanju o zdravstvenim politikama, što znači da svaka zemlja samostalno uređuje vlastiti zdravstveni sustav".