Foto: Petrokemija.hr
KUTINSKA Petrokemija, nekada najveća nada hrvatskog gospodarstva, došla je do svog financijskog dna iz kojeg ga može izvući samo nadnaravna intervencija. Kako je moguće da jedna tvornica sa iznimno zanimljivim proizvodnim asortimanom (mnogi investitori, poput npr. Billa Gatesa, smatraju da su umjetna mineralna goriva budućnost našeg planeta) tako kolosalno propadne?
Ako smo išta mogli naučiti od stoljeća propalih pokušaja socijalističkih eksperimenata, onda je to da se fundamentalni zakoni ekonomije ne mogu promijeniti političkom voljom ili pukom primjenom sile. Ma koliko su centralni planeri SSSR-a bili moćni i sveprisutni, pred osnovnim ekonomskim zakonitostima uvijek su bili i ostali nemoćni poput malog djeteta. Niti čvrsta Staljinova ruka niti čitava plejada marksističkih ekonomista, složni u negiranju fundamentalnih zakona ekonomike, nisu uspjeli spriječiti deficite i suficite gotovo svake robe u opticaju, kao ni podići životni standard građana.
"Mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital"
Nažalost, neki nikako da nauče ovu lekciju. Prije svega, tu su sindikati koji su uvjereni da se političkim pritiskom i uličnim prosvjedima mogu postići veće plaće i bolji radni uvjeti. Ako budu dovoljno glasni, uporni i tvrdoglavi u svojim zahtjevima, novci će se već nekako materijalizirati. Tako smo npr. od sindikalnih čelnika Petrokemije mogli čuti kako “mi u Petrokemiji mrzimo svaki kapital”, dok su istovremeno zahtjevali veće plaće i bolje radne uvjete. To je od prilike kao da cestovni radnik zahtjeva veću plaću, a istovremeno izražava prezir prema novoj opremi (kapital) koja će mu omogućiti da za isto vrijeme napravi više posla, poveća svoju radnu produktivnost, i u konačnici zasluži višu satnicu za svoj rad. Plaće se naime mogu povećati isključivo akumulacijom kapitala i kapitalim ulaganjem, a ne zakonima, uredbama i ultimatumima.
A da prezir prema kapitalu nije samo deklarativan, vidimo i na primjeru investitora Nenada Bakića koji je odlučio riskirati i uložiti vlastiti kapital u nadi da će Petrokemija krenuti putem tržišne konkurentnosti. Sindikalni čelnici i salonski ljevičari svoju mržnju prema kapitalu za čas su kanalizirali prema g. Bakiću, predstavljajući ga kao beskrupuloznog gramzivca kojeg zanima “samo profit”. Kao da profitabilnost poduzeća nije svima u interesu, pa bi tu trebao postojati neki sukob interesa? Tko bi to razumio… U jednom trenutku došlo je i do polarizacije javnosti: s jedne strane hladni i surovi kapitalisti koji su zagovarali privatizaciju i tržišnu konkurentnost kakvu je zagovarao Bakić, a s druge oni koji su se svim silama borili za očuvanje “posljednje oaze socijalizma”, uvjereni status quo sam od sebe omogućiti nastavak poslovanja i isplatu plaća.
Kapital izgubio, proizvodnja gubitaka pobijedila
Nastavak priče dobro nam je poznat. Kapitalisti su izgubili, sindikati su pobjedili. Sindikalni otpor privatizaciji bio je uspješan, i Petrokemija je ostala u pretežito državnom vlasništvu. Proizvodnja gubitaka nastavila se istim tempom, pa se sada mjeri u stotinama milijuna kuna godišnje. Kombinacija zastarjelih pogona i nagomilanog duga dosegla je točku bez povrata i samo se čeka konačno proglašenje stečaja i zatvaranje tvornice koja je uz malo zdravog razuma mogla postati ne samo hrvatski, već i europski industrijski div.
Ovo nipošto nije jedina takva priča. Sprega sindikata i države već dugo sustavno radi na uništenju svakog aspekta hrvatskog gospodarstva. Ono što je i jednima i drugima zajedničko jest da poduzeća doživljavaju kao nepresušne krave muzare koje mogu podnijeti bilo koji zahtjev, bez obzira na to je li krajnji kupac spreman platiti cijenu tih zahtjeva odraženih u cijeni krajnjih proizvoda. Ono što državne regulative i sindikalni zahtjevi rade jest da nabijaju visoke troškove proizvodnje apsolutno svega, pa tako u Hrvatskoj mogu opstati samo tvrtke s velikim dobitnim marginama, jer je to jedini način da se zadovolje svi državni i sindikalni apetiti.
S druge strane, mali državni i sindikalni zahtjevi otvorili bi prostor svakome da pokrene proizvodnju bilo čega, čak i uz minimalne dobitne margine, što bi rezultiralo proširenjem baze ljudi koji stvaraju dodatnu vrijednost i osiguravaju sebi i svojim obiteljima egzisteniciju. Ekonomija bi bez daljnjega doživjela procvat… ali tko bi onda hranio uhljebe?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala