PADA sve što ne treba pasti.
Pala je industrijska proizvodnja, pada BDP, pada optimizam građana, a zajedno s njim pada i entuzijazam ove vlasti.
I tko zna, možda uskoro padne i ova Vlada.
Tek bi ta vijest zvučala dramatično. Sve ovo ostalo sasvim je očekivano, gotovo uobičajeno.
Sve osim činjenice da je premijer Zoran Milanović preuzeo na sebe obavezu da na sjednici Vlade objavi lošu vijest.
Nema izvlačenja
"Mogu i moram objaviti rezultate Statističkog zavoda za prvo tromjesečje ove godine. Hrvatska je u recesiji", kazao je Milanović i dodao: "Nećemo se izvlačiti time da smo naslijedili negativne trendove od prošle vlasti. Ne možemo i nećemo tražiti izgovore na temelju onoga što je bilo. Ne možemo se prepustiti na milost i nemilost okolnostima. Možemo kritizirati javna poduzeća, ali mi smo im vlasnici i mi smo krivi".
Premijer nam poručuje, the buck stops here.
Podvukao je crtu i najavio kako je od sada pa nadalje njegova Vlada odgovorna za propast koju osjećamo već pune četiri godine.
Ima priznanja
Zvučalo je to kao priznanje koje vodi ka izlječenju. Milanović je zamolio građane za strpljenje jer "tek je počelo", kao da nije svjestan da sve ovo već predugo traje i za mnoge je predaleko od početka. Za neke je blizu kraja.
U nekim drugim okolnostima, možda prije stotinjak dana, ovakav Milanovićev nastup izazvao bi pozitivan šok. Homogenizirao bi javnost, ubrizgao građanima novu dozu strpljenja, odškrinuo vrata optimizmu.
U međuvremenu se, nažalost, dogodilo mnogo toga lošeg i vrlo malo dobrog.
Kao i osiromašivanja
Slavko Linić na najboljem je putu da isisa i zadnju kunu iz džepova građana. Zbog državnog pritiska na isplatu doprinosa 80 tisuća zaposlenih nije primilo plaću, banke gaze dužnike ovrhama, porezni pritisak udara na krive adrese, a uplašeni građani guraju svaku kunu u čarapu jer ne znaju kad će je se opet dočepati. Oni koji još nisu osiromašili, sad su na najboljem putu.
A nigdje se ne vidi promjena. Osim u pojačanom guljenju ljudi.
Nema monetarnog ni fiskalnog zaokreta, nema obećanih investicija, nema projekata, nema zaleta, nema vizije.
A premijer Milanović zvuči kao da nema pojma kamo će sam sa sobom.
Nema više aduta
Stječe se dojam da je ovaj pad u recesiju (kao da smo iz nje ikada izašli) više dotukao samu Vladu, nego javnost koja je na to već navikla. Kao da su potrošili sve adute i sad kreće svađa: udara se na Čačića koji nije pokrenuo gospodarstvo, on pak udara na svoje kadrove u javnim poduzećima zato što nisu napravili ništa, Slavko Linić optužuje javna poduzeća za pad gospodarske proizvodnje, dok Milanović za to optužuje samu državu kao vlasnika. Točnije, samog Čačića.
Sve to nakon samo pet mjeseci na vlasti.
I to je ono što najviše plaši. Činjenica da Vlada nema plan B, ako je ikada imala plan A.
Zastrašujuća recesija
Jedan dio posla su uspjeli obaviti: poskupljenja, ovrhe, porezi, guljenje građana da bi se začepila proračunska rupetina.
Drugi dio nisu. Hrvatska je i dalje u slobodnom padu, samo je dno sada malo bliže, pa time i propadanje izgleda stravičnije.
Recesija sama po sebi nije zastrašujuća. Ova sada jest.
Loše prognoze
Zastrašujuća je zbog loših globalnih prognoza, zato što dolazi nakon četiri iscrpljujuće godine, zato što se više ne možemo uzdati u promjenu vlasti jer je već obavljena, potrošene su zalihe i iscijeđeni kapaciteti, a nova politička garnitura kao da je tresnula u zid.
Hoće li netko zbog toga odgovarati?
Milanović se već pobrinuo da se oštrica medijske kritike s prvog predsjednika preusmjeri na prvog potpredsjednika Vlade koji je dobio odriješene ruke, a opet nije pokrenuo investicije. Cijela ova dramatika tako bi se mogla razbiti na Čačićevim leđima. Ali što nakon toga?
I hoće li uopće nešto ostati nakon toga? Kad Linić i banke počiste džepove građana.
Kome treba recesija?
Najgora je ipak sljedeća spoznaja: premijer Milanović nije ni morao objaviti da je Hrvatska (opet) u recesiji da bismo se osjećali loše.