Foto: Index
HRVATSKA je već šestu godinu zaredom u recesiji. Gospodarstvo je na dnu, nezaposlenost na vrhuncu, a naznaka da stižu neki bolji dani - nema. Statističku sliku u ljetnim mjesecima uljepšavaju sezonska zapošljavanja, ali stalnom i sigurnom poslu rijetki se mogu nadati. Osim ako su uspješno uhljebljeni u državnoj upravi ili nekoj državnoj instituciji ili tvrtki.
> Kriza gora i od rata: Zbog neimaštine i nezaposlenosti iz Hrvatske bježi sve više ljudi
> Daleko smo mi od Europe: Hrvati imaju male plaće i prevelike poreze
> Evo s koliko novca mjesečno hrvatski radnici uzdržavaju državu
Posljednjih godina sve je veći broj onih koji se posao odlučuju potražiti u inozemstvu. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju broj onih koji se odvažuju na takav pothvat, posebice mladih i visokoobrazovanih, dodatno je povećan. Tako je u prošloj godini zabilježeno najveće iseljavanje Hrvata otkako je samostalne i nezavisne Republike Hrvatske. Toliko ih, prema službenim brojkama, iz Hrvatske nije bježalo ni u ratnim godinama.
Mnogi mladi hrvatski stručnjaci proteklih su godina pronašli dobro plaćene poslove u nekima od najvećih i najuspješnijih međunarodnih kompanija. Iako život u inozemstvu nije samo med i mlijeko, svi redom ističu kako im se pruža puno više mogućnosti nego u Hrvatskoj, kako se njihov rad cijeni, kako imaju mnogo prilika za napredovanje i kako su, što je najvažnije, zadovoljni i svojim poslom i životom daleko od hrvatske svakodnevice i problema.
Činjenica jest da ima i onih koji u potrazi za poslom i boljim životom stižu u Hrvatsku, jer je situacija u njihovim zemljama još gora nego u Lijepoj našoj. No, niskokvalificirana (jeftina) radna snaga iz inozemstva nikako ne može biti nadomjestak visokoobrazovanim mladim stručnjacima u koje se godinama ulagalo, a koji sad napuštaju državu.
Donosimo vam priče nekoliko mladih koji su novi život započeli van granica Lijepe naše. Za Index su otkrili koji su bili glavni razlozi njihova odlaska iz Hrvatske i koliko je trajala njihova potraga za poslom u inozemstvu te su usporedili život (standard, plaća, uvjeti rada, društveni život) u inozemstvu s onim u Hrvatskoj, a pitali smo ih i nedostaje li im Hrvatska i planiraju li se vratiti.
Davor (29) - Boston, SAD: "Tržište rada je puno kompetitivnije, ali poslovi nisu tako sigurni kao u Europi, više se radi i manje se ide na godišnji"
Zagrebački računalni inženjer Davor već nekoliko godina radi u SAD-u, a za sebe navodi kako nije tipični emigrant, jer nije bio primoran u potrazi za poslom napustiti Hrvatsku, već je želio steći nova iskustva: "Otišao sam iz Hrvatske jer sam želio živjeti u stranoj zemlji neko vrijeme. Zaključio sam da je to iskustvo koje nisam imao prilike dobiti tijekom studija i da bih to želio iskusiti. Posao sam našao prilično brzo. Pomoglo je to što sam programer i što sam imao već par godina iskustva u Hrvatskoj".
"Sad živim u Bostonu, u Americi. Standard života je poprilično viši nego u Hrvatskoj, no i troškovi života su jako visoki ovdje. Tržište rada je puno kompetitivnije i veće tako da je lako naći dobro plaćen posao sa dobrim uvjetima, no s druge strane poslovi nisu tako sigurni kao u Europi, više se radi i manje se ide na godišnji. Za mene je najveća razlika između Bostona i Zagreba nevjerojatna internacionalnost Bostona koji je i specifičan po ogromnoj studentskoj populaciji", usporedio je Davor život u Bostonu s onim u Zagrebu.
A hoće li se vratiti u Hrvatsku? "To još nisam definitivno odlučio. Čini mi se da je možda pametnije ovdje ostati, jer imam puno više prilika za napredovati na poslu, raditi što želim i upoznavati ljude iz cijelog svijeta. No, to ću tek definitivno odlučiti".
Maja (28) - Dublin, Irska: "Fale mi neki određeni aspekti života, ali Hrvatska kao zemlja u kojoj bih morala ponovno živjeti - nimalo"
"Meni je najveći motiv bio bolji posao - bolji u smislu da se mogu više profesionalno usavršavati i napredovati, što nisam mislila da u Hrvatskoj imam priliku. Novac je tu bio jedan od faktora, ali nipošto presudan ili ključan", navodi mlada zagrebačka inženjerka računarstva Maja, koja je novi posao ove godine, nakon otprilike šest mjeseci aktivnog traženja i intervjuiranja, pronašla u Irskoj.
A kakav je život u Irskoj u usporedbi s Hrvatskom? "Kad platim stan i režije ostane mi puno više na kraju mjeseca nego u Hrvatskoj. Mogu si priuštiti puno više nego doma - putovanja, izlasci, kupovina", navodi Maja koja na pitanje nedostaje li joj Hrvatska i planira li se vratiti odgovara: "Zasad ne. Naravno da mi fale neki određeni aspekti života, ali Hrvatska kao takva nimalo i kao zemlja u kojoj bih morala ponovno živjeti - ne".
Marija (28) - Dubai, UAE: "Često ohrabrujem prijatelje da se odvaže isto kao i ja okušati sreću negdje van Hrvatske"
Ujedinjeni Arapski Emirati, točnije Dubai, prošle su godine postali novi dom 28-godišnjoj Mariji koja je, nakon što godinama unatoč diplomi nije pronalazila stalan posao u Hrvatskoj, ondje otišla raditi kao stjuardesa.
"Glavni razlog odlaska iz Hrvatske bio je posao, dakako. Nakon što sam u Hrvatskoj završila fakultet godinama nisam mogla naći posao, osim par zamjena što sam radila ništa konkretnije se nije nalazilo. Osim toga, oduvijek sam željela puno putovati, što si naravno nisam mogla priuštiti dok sam živjela ovdje. Posao u inozemstvu sam našla sasvim slučajno, preko oglasa na internetu. Prijatelji i poznanici su mi često pričali o sličnim poslovima i osobama koje su ostvarile karijeru u sličnim kompanijama pa sam se prijavila i otišla na intervju i testiranje. U svega manje od 2 mjeseca sam otišla raditi van.
Moj sadašnji posao je definitivno bolja prilika od sveg što se nudi u Hrvatskoj. Da sam ostala, pitanje je bih li našla ikakav posao, a definitivno ne bih ovoliko zarađivala i ovoliko putovala. Što se tiče uvjeta rada, teško je usporediti sa Hrvatskom zbog specifičnosti posla. Posao je sam po sebi naporan i zahtjevan, kompanija traži puno od nas i pravila su stroga i jasna, međutim lako ih se pridržavati i dobar se rad uvijek nagrađuje. Najbolji dio posla su velike mogućnosti napredovanja, i nisu potrebni deseci godina da bi se napredovalo.
Društveni život je bogat i raznolik, ali s obzirom da se radi o arapskoj zemlji usporedbe s Hrvatskom su malo teže. Međutim, prilike su otvorene za svakog, a multinacionalnost i kozmopolitizam su jedna od posebnosti ovog posla. Živim potpuno drugačije nego u Hrvatskoj i kad mi se dogode neki loši dani, prijatelji i obitelj me većinom tješe tako da me pitaju što bih sad radila da nisam tamo. Ti su prijatelji većinom mojih godina, nezaposleni ili zapeli na nekom poslu kojim nikako nisu zadovoljni. Ja ih često ohrabrujem da se odvaže isto kao i ja okušati sreću negdje van Hrvatske. Nekoliko ih je već otišlo i nitko, kao ni ja, nije požalio.
U Hrvatskoj mi, naravno, fale prijatelji i obitelj, ali vrlo često im dolazim u posjet. Mnogi mi znaju reći da se vratim za par godina, vjerujući da će se nešto u Hrvatskoj pokrenuti i da ću naći posao... međutim, ja u to ne vjerujem, posebno ne vjerujem da bih ovdje mogla raditi sličan ili jednako dobar i plaćen posao. Međutim, namjeravam se vratiti najviše zbog obitelji, ali još uvijek nisam sigurna kad", priča Marija.
Nikolina (30) - Dublin, Irska: "Kad osjetite život u normalnoj zemlji, teško se vratiti u Hrvatsku"
Bolji posao u inozemstvu odlučila je potražiti i Nikolina, koja je u Hrvatskoj radila kao novinarka i copywriter. Dok ne nađe posao u struci, u glavnom gradu Irske odlučila je konobariti - i to za plaću o kakvoj u Hrvatskoj mnogi samo mogu sanjati - više od 9.000 kuna mjesečno neto.
"Iz Hrvatske sam otišla zbog bolje kvalitete života. Imala sam posao i redovnu plaću, ali činjenica je da sam s njom mogla samo preživljavati. O planiranju neke budućnosti mogla sam samo sanjati. Imam 30 godina, dečka, obrazovana sam i volim raditi. Želim jednog dana imati obitelj. Jednostavno sam otišla tamo gdje znam da će me za moj rad platiti bolje.
Prvi posao, u ugostiteljstvu, sam našla u roku 4 dana otkako sam sletjela u novu zemlju. Plaća je bila minimalac, ali u Irskoj to je dovoljno da od toga normalno živite i još možete uštedjeti. Posao u struci još tražim. Ovdje sam tek mjesec i pol. Zovu me na razgovore gotovo svaki tjedan i nadam se pozitivnom ishodu.
Cijene u Irskoj su otprilike jednake onima u Hrvatskoj. Stanarine su u Dublinu dosta skupe, no u ostatku zemlje su podnošljivije. Cijene hrane su jednake, a odjeća je jeftinija. Želite li izaći van, to će vas koštati, jer piva je oko 5 eura, a kava je oko 2 do 3 eura. No, s minimalcem koji ovdje iznosi netto 1.200 eura, to si možete priuštiti. Dobra je vijest to što se ovdje može dosta toga vidjeti i obići, a da ne morate platiti niti jedan cent. Muzeji, botanički vrtovi, ulaznice za dvorce... sve je to ovdje besplatno. Postoje i besplatni obilasci grada s vodičem. Kvaliteta života ovdje stvarno ima drugu dimenziju. Nezamislivo zvuči da od jedne plaće može živjeti dvoje ljudi, a od dobre plaće može živjeti i cijela obitelj. Gubitka posla se ne morate bojati, jer posla ima. Unatoč tome što je sve puno stranaca, Irci i dalje otvaraju nova radna mjesta i neprestano traže vrijedne ljude. Tako to izgleda kad se ekonomija razvija", priča Nikolina.
Nedostaje li joj Hrvatska i planira li se vratiti? "Definitivno nije lako. Nostalgija se često javlja. Na kraju krajeva u Hrvatskoj su najčešće ostali svi vaši najdraži, obitelj i prijatelji, ali vrlo brzo vas to prođe kad čujete vijesti od kuće. Kad vidite naslove koji stalno vrište `kriza`, `nezaposlenost`, `Milanović`, `nepravda`... shvatite da se nemate čemu vratiti. U Irskoj sam mjesec i pol, a još uvijek ne znam kako im se zove premijer. Vjerojatno ni većina Iraca ne zna. Ovdje nitko ne priča o politici, ljudi se na ulici smiju, požele vam lijep dan iz čista mira, puste vas ispred sebe u redu za blagajnu, a vozači busa ne vrište na vas kad nemate sitno za kartu, nego vas puste da se vozite i još vam se pritom nasmiješe. Ukratko, kad osjetite život u normalnoj zemlji, teško se vratiti u Hrvatsku", kaže Nikolina.
Marko Zirdum - Dubai, UAE: "Hrvatska svakidašnjica me ubila u pojam. Prekrasna zemlja se gasi i vene, a jato strvinara se tuče oko preostalih komadića mesa koji su ostali oko kostiju"
Prije nekoliko godina Hrvatsku je napustio i jedan od najpoznatijih hrvatskih fotografa, Marko Zirdum. Već godinama u Dubaiju ima svoj foto studio i marljivo radi, a o čarima života u arapskoj luksuznoj meki već je pričao za Index.
"Hrvatska svakidašnjica me izmorila. Ubila u pojam, da budem precizniji, i to na puno polja. Zato sam digao sidro jer sam se počeo osjećati pretijesno u svojoj koži tamo. Želio sam otići bilo gdje i igrom slučaja završio sam u Emiratima ili preciznije Dubaiju.
Hrvatska je predivna, vjerojatno jedna od najljepših zemalja na svijetu. S obzirom da je to moja država, slobodno mogu reći - najljepša. Često puta pokazujem ovdje ljudima timelapse videe Hrvatske koje se može pronaći na YouTubeu, kao i nagrađeni turistički spot Ane Rucner. Pitanja su uvijek ista: `Što ti radiš tu, a dolaziš iz tako prekrasne zemlje i mi bi željeli ići tamo, napravi nam popis onoga što bi vrijedilo pogledati itd., itd.`. Odgovoriti im na to pitanje jednostavno je nemoguće, a da se čovjek ne saplete o politiku gdje sve počinje i završava. Sve ono što bi trebalo biti jednostavno postaje komplicirano. Prekrasna zemlja se gasi i vene, a jato strvinara se tuče oko preostalih komadića mesa koji su ostali oko kostiju. Kad se nahrane vjerojatno će odletjeti, tko zna, možda ću neke od njih viđati i ovdje.
Poražavajuća je činjenica za svakog Hrvata ovdje da ako želite nekome objasniti gdje je Hrvatska, puno lakše će shvatiti ako mu kažete da je pored Srbije. Toliko o europskoj i općepoznatoj jakoj Hrvatskoj. Ovdje se više manje sve bazira na turizmu i vezanim aktivnostima koje možemo zaokružiti sa jednom riječju `lifestyle`. Baš zbog turizma i sličnih aktivnosti očekivao sam da Hrvatska bude bliža Emiratima od Srbije, a koliko sam imao primjera vidjeti, Srbija je nerijetko partner Emiratima u nekim zajedničkim ekonomskim aktivnostima. Hrvatska je uglavnom nepoznata zemlja, koja je vjerojatno zbog imena shvaćena kao neki valjda zabačeni dio Rusije.
Politika je više-manje tema o kojoj nerado govorimo ovdje, ali je zato rado izbjegavamo. I kad ponekad bacimo pogled na vijesti ili naše medije toliko nas izbombardiraju naslovi da čovjek uopće nema volju čitati ili gledati nešto dalje, jer bolje je i lakše uopće ne misliti. Kojekakva lica, tko zna kojih kvalifikacija, bez rješenja i cilja, prodaju demagogiju i suluda rješenja koja su osuđena na propast i ne koriste nikome, ali zato ti isti lijepo izgledaju na televiziji i dobro zvuče. Sadržaj izrečenog je manje bitan. Obećanja su laži, a laži su dio svakodnevice, dok pravda tek zaskoči jednog na recimo 10.000 političara. Makar je i ova zadnja brojka prevelika kad kažemo 4,5 milijuna ljudi jer to je polovica nekog ozbiljnijeg grada.
"Ovdje ljudi pretvaraju pijesak u posao, pustinje u oaze, stvaraju nešto iz ničega"
Ovdje ljudi pretvaraju pijesak u posao, pustinje u oaze, stvaraju nešto iz ničega, sve rade za svoj narod koji se osjeća iznad svih ostalih. Ovdje pričamo o više od 200 različitih nacionalnosti prema podacima iz 2013. koji "rade za njih". Nema poreza, a vlada jedna familija sa stručnim i sposobnim savjetnicima koji su dovedeni iz različitih dijelova svijeta. Jako puno ulažu u edukaciju svojih mladih kojima država plaća školovanje u najboljim svjetskim školama, osiguravaju im dostojanstvene poslove i obično su više plaćeni od ostalih nacionalnosti. Tu su još druge beneficije ukoliko su zaposleni, ali otom, potom.
Država se vodi kao korporacija i svi vide svoj interes. Nekadašnji ogranci velikih svjetskih kompanija lagano postaju centrale iliti glavna sjedišta kompanija. Pojavljuju se veliki igrači i sve se vrti oko businessa i zabave. Vecina naših ljudi s kojima sam razgovarao u Hrvatskoj kaže `lako je njima, oni imaju naftu`. Imaju je - 4 posto od ukupnih prihoda. Oslonjeni su na strance koji unose novac i okreću ga ovdje, kao i na turizam i lifestyle. Malo je primjerice nekretnina koje se mogu kupiti u trajno vlasništvo, većina ih se može kupiti i ista može mijenjati vlasnika narednih 99 godina. Dakle, ne pričamo o rasprodaji.
Ako želite pokrenuti vlastiti posao, kompaniju možete registrirati i ishoditi sve potrebne papire, dobiti ured, sekretaricu i još neke povlastice u roku od 24 sata. Nije problem, ako želite raditi - izvolite, vele oni. Jedan od primjera je VirtuZone - kompanijama se naplaćuje godišnja naknada, tu su još troškovi radnih viza i to je to, nitko vam se dalje ne petlja u posao. Odaberite paket koji hoćete i sretno u poslu. Nitko vas više ne pita. Ali zato, nemojte isplatiti jednu plaću ili neka se dogodi da nema nikog u uredu kad naiđe kontrola - vaša će tvrtka biti automatski zatvorena, a vi vjerojatno u zatvoru, a nakon toga izbačeni iz zemlje. Isto je s plaćanjem vrijednosnim papirima, odnosno čekovima. Neka izdate ček koji nema pokrića - good luck to you. Dakle, kazne su rigorozne i novci se okreću, to je bit i smisao. Zamislite koncept u Hrvatskoj koji je sličan ovome, koliko znam poduzetnici samo plaćaju poreze i poreze i poreze na poreze. Teško je na taj način zaposliti bilo koga i dati mu plaću jer kad se sve zbroji i oduzme gotovo je nemoguće namaknuti dovoljno novca za sve. Kad bi to netko izračunao bilo bi interesantno vidjeti koliko bi bila stopa nezaposlenosti manja i koliko veće place kad bi se plaćali nameti i koliko bi se onda novca vrtilo.
"Mjesta ima za stručnjake u različitim poslovima i dobro su plaćeni"
Glede zaposlenja, mjesta ima za stručnjake u različitim poslovima i dobro su plaćeni, tako da nije problem dobiti posao, ali se traži znanje, stručnost i prije svega iskustvo. Ukoliko toga nemate, stvarno nemate što tražiti ovdje jer teško da ćete moći ostati u zemlji s nekim malim primanjima. Vjerojatno će vas progutati troškovi. Da bi preživjeli mjesec ovdje, a vodili neki normalan život, treba vam najmanje 3.000 eura. Radi se uglavnom 9+ sati, od čega je jedan sat rezerviran za ručak ili pauzu i tako 6 dana tjedno.
Ako ste stariji od 60 godina, a niste `lokalac` iliti državljanin UAE, komotno možete zaboraviti radnu dozvolu, u zemlju možete doći samo kao turist ili vlasnik nekretnine.
Tržište rada za neke druge uslužne djelatnosti kao što su autoprijevoznici, dostava, građevinski radovi, radnici u restoranima i slično, uglavnom je rezervirano za ljude iz Indije, Pakistana i Filipina. Standard tih ljudi kao i kvaliteta života u njihovim zemljama je toliko nizak da oni što god zarade ovdje im se isplati. Tako da žive u stanovima po njih 10+ i slično, tvrtke im obično plaćaju jednu kartu godišnje da idu kućama i to je to. Oni su zadovoljni.
Ovdje uglavnom sve što zamislite možete dobiti, nabaviti, ostvariti. Konkurencija je toliko velika, tako da traje borba za svaki dirham i za svakog klijenta. Krediti se ostvaruju u roku od dva-tri dana, s kamatama i uvjetima znatno nižim nego kod nas. Primjerice, ako želite podignuti kredit za automobil, stvar je riješena u roku od 2 dana s najčešće kamatom od 3 posto odmah ili s počekom na pola godine, godinu. Automobili su jeftiniji nego kod nas za sigurnih 40 posto, pa i više od toga. Cijena benzina je 2,66 kn po litri, itd., itd... Ali je zato stanovanje jako skupo jer je užasno jako tržište nekretninama koje vrtoglavo raste pa je sad već za jednosobni stan (oni su obično veličine 100 kvadrata) potrebno izdvojiti oko 150.000 kuna godišnje.
"Država se vodi kao korporacija i svi imaju šansu raditi i zaraditi"
Da povučem paralelu s Hrvatskom - ovdje političari ne iskaču iz paštete i ne lupaju praznu slamu po medijima, nego šute i rade. Kad se pojave u medijima znači da su napravili nešto veliko. Država se vodi kao korporacija i svi imaju šansu raditi i zaraditi.
Koliko god kružile priče o restrikcijama, one postoje, ali isto tako je puno više fleksibilnosti nego kod nas. Znači, nešto je zabranjeno, ali vas nitko neće vuči za rukav ako se ne držite pravila. Tek ukoliko `stvarno pretjerate`. E, onda imaju sve instrumente da vas stave u red i propisno kazne ili vam unište život. `Lokalci` su svijet za sebe i protiv njih se ne ide u bilo kojem smislu, jer se gubi u startu zbog toga što su maksimalno zaštićeni. A u isto vrijeme otvoreni su za sve.
Ako pričamo o zabavi, ako je igdje ima onda je to ovdje. Jednostavno je toliko puno sadržaja ako se odlučite na turistički posjet i da ste mjesec dana ovdje vjerojatno će vam ponestati vremena da obiđete sve ono što želite i možete vidjeti. Uslužnost doseže krajnje granice ljubaznosti u pozitivnom smislu. Ukratko, mogli bi učiti ovdje o tome kako se obavljaju uslužne djelatnosti i ophodi s ljudima koji plaćaju vaše usluge svojim zarađenim novcem. U ekonomskom smislu to također može značiti da je vrlo lako ovdje potrošiti sve što zaradite.
Uglavnom, možemo učiti, imamo gdje učiti, topla voda je izmišljena, samo je pitanje što zapravo želimo. Kad to shvatimo vjerojatno ćemo se onda svi skupa znati i postaviti prema tome. Ako je klima takva da više ne možemo živjeti u svojoj državi i zato moramo odseliti u svijet, pitanje je zašto je to tako i što ćemo učiniti da to prestane ili se promijeni. Kriva je percepcija da su ljudi odselili iz Hrvatske zbog pohlepe i želje za novcem, ako to još uvijek nismo shvatili onda vjerujem da će to ubrzo postati kristalno jasno svima. Samo da do tad ne bude prekasno, a možda i neće jer će svi ti ljudi koji rade vani vjerojatno slati devize svojim obiteljima i tako opet puniti državnu blagajnu. To je već viđeno, jer je to već napravio nitko drugi nego Tito kad je Jugoslavija zapala u krizu, ali znamo kako je to na kraju završilo. Iskreno se nadam da Hrvatska neće postati neka nova verzija stare raspadnute Jugoslavije, iako je na dobrom putu da se to dogodi", navodi Zirdum, koji na pitanje planira li se vratiti jednog dana u Hrvatsku odgovara: "O planovima za budućnost obično ne govorim, ali vidimo se u Hrvatskoj".