Foto: Facebook
ALEKSANDAR MUSIĆ nastavio je raspravu s Radničkom frontom na razini iskrivljavanja izrečenoga i ignoriranja nekih bjelodanih činjenica. Umjesto analize s njihova stanovišta opet smo dobili samo strawmane. Pa da vidimo koliko njegove teze i općenito teze liberalnih ekonomskih teoretičara drže vodu, te koliko je njihov eksplanatorni model primjenjiv na kompleksnu društvenu strukturu.
Trbuhozborci tržišnog fundamentalizma u Hrvatskoj, koji su relativno nedavno dobili širi medijski prostor, žale se na „antipoduzetničku klimu“, govore da još uvijek živimo u socijalizmu, da je javnog sektora previše, itd. Time se, paradoksalno, postavljaju kao opozicija postojećoj vladajućoj partitokratskoj nomenklaturi, makar je potonja izuzetno prokapitalistička. Koliko bi to kapitalizma trebalo biti da oni budu zadovoljni? Vjerojatno treba ići do privatnih zatvora i privatne ulične rasvjete. Groteskno.
Kažu da je smiješno tvrditi da živimo u neoliberalizmu (vjerojatno zato što se još nije sve privatiziralo, a trebalo se po njima), stavljaju u isti koš ekonomske monopoliste (npr. poput HGK-a) i časopise za društveno-kulturna zbivanja (Zarez), žale što nema više privatnih škola i fakulteta, žele ekstremnu liberalizaciju tržišta rada i deregulaciju, vjerojatno onakvu kakvu bi radnika doslovno izjednačila s robom… Retorika nije ni najmanje bezazlena jer stvara jaz između radnikâ u javnom i radnikâ u privatnom sektoru (prvi su „uhljebi“, a drugi loše žive ne zbog njihovih kapitalista, nego zbog javnog sektora – oh, shizofrenijo!). Pogledajmo malo bolje kako stvari zapravo stoje.
„Porezni rajevi“ po mjeri tržišnih fundamentalista sliče Makedoniji
Neoliberalizam kao ideal-tip model društva i neoliberalne politike nisu ista stvar. Prvo je utopija, odnosno distopija iz teorijskih knjižica Hayeka i Friedmana, a drugo su svakodnevne realnosti koje sežu mnogo dalje od „visoke politike“ – idu skroz do retorike u svakodnevnim vijestima, odnosâ na radnom mjestu, perfidnih reklama o „ljudskom kapitalu“, slabljenja institucijâ socijalne skrbi, itd. Plač zbog visine poreza za poduzetnike najistaknutija je glupost – Hrvatska ima porezno opterećenje ispod prosjeka EU, a kod poreza je ionako najvažnija stvar od koga se koliko uzima i za što se koristi (PDV je visok, ali on je regresivan jer ga jednako plaćaju svi neovisno o prihodima). „Porezni rajevi“ po mjeri tržišnih fundamentalista sliče Makedoniji.
Apologet kapitalizma govori o „raznim HEP-ovima, HAC-ovima i HŽ-ovima“ kao o tom strašnom javnom sektoru pored kojeg je teško govoriti o privatnoj inicijativi u Hrvatskoj. A događa se upravo stvar koja dovodi u odnos državnu politiku s napuštanjem same uloge države u tim firmama – osim što se najavljuje privatizacija HEP-a, HŽ se perfidno uništava postavljanjem stranačkih ljudi u upravne odbore zadužene da naprave kaos u njemu, da bi se onda iz toga izvukao zaključak da je HŽ „neefikasan“ i da ga treba privatizirati. Pružne građevine već su nastradale, uz ministrov cinizam. To je vrlo poznata stvar otkada je „samostalne“ Hrvatske, i sudbina brojnih firmi naročito kada je HDZ krenuo s uništavanjem i rasprodajom društvenoga blaga. Tu se jako dobro vidi simbioza politike i ekonomije, neizostavna uloga države u privatizaciji i u napuštanju svoje funkcije kao socijalnog servisa. Ne treba ni govoriti o tome kako su političke vlasti progurale ZOR i postepeno fleksibilizirale tržište rada čime je umnožena novonastajuća prekarna klasa (radnici na određeno, radnici u neizvjesnim radnim pa tako i životnim uvjetima) i povećana nezaposlenost (agencijsko zapošljavanje samo na papiru omogućava doista „fleksibilnost“ i „cjeloživotno obrazovanje“, de facto ono omogućava samo neizvjesnost i osiromašenje, bez navodnikâ). Radnička prava su toliko minorna i toliko ugrožena od kapitalistâ da prevladava diktatura u ekonomskoj sferi zamagljena tzv. političkom demokracijom.
Sve što nije profitabilno otpada
Neoliberalne politike zorno su vidljive i u postepenom dekapitiranju svega što nije „profitabilno“ pod čime se misli na one sfere ljudskih djelatnosti koje po svojoj definiciju ne smiju podlijegati tržišnim principima – preveniranje i liječenje bolesti, obrazovanje djece i mladih, njegovanje starih i nemoćnih… Tu se plaćanja uvode polagano, pa se onda teže uviđa da je nakon nekog vremena to plaćanje metastaziralo na sve više i više uslugâ. Tendencija je, naravno, „američki san“ – „ako si bolestan i siromašan, krepaj“, „ako si siromašan i želiš studirati, postani dužnički rob Neke discipline i djelatnosti čak su potpuno besmislene jer se kao takve teško mogu uklopiti u tržišnu logiku – za ono za što se, pa makar i u promilima, zahtijeva kritičko razmišljanje i reflektiranje o ukupnosti društvenih problema nema mjesta – i onda se slobodnotržišne hijene veselo smiju propasti Zareza ili Radio Študenta. Što će nekome časopis za društveno-kulturna zbivanja ili program koji emitira emisije o socijalnim problemima iz kritičkoga rakursa kad postoji golotinja, pornići, trash pop-kultura, komercijalni sportovi, Hollywood i životi slavnih i poznatih! U tome je sva pamet tržišne logike.
Nadalje, hvaljenje kapitalizma da je „razvio“ neke zemlje ignorira činjenicu da je ona većina nerazvijenih zemalja na svijetu također u kapitalizmu. Tako se na kapitalizam gleda van vremenskog i prostornog konteksta – u razvijenim zemljama bogatstvo može „kapnuti“ malo više do siromašnijih (makar ne trajno: i njemački radnici su sve siromašniji), dok u siromašnima to nije slučaj – u njima vrhnje jedino može pokupiti domaća tajkunska elita, njihovi političari te strani birokrati i financijski aristokrati čiji sâm društveni položaj dovodi u podređeni položaj male zemlje i narode. Netko mora biti siromašan da bi drugi bio bogat, pa i među zemljama, i to nema nikakve veze sa sposobnošću i mentalitetom. Naime, nekako proturječi zdravom razumu da je ovako ekstremna ekonomska nejednakost u svijetu posljedica sposobnosti i "dobrovoljnih interakcija među slobodnim pojedincima" , te da su narodi juga Europe iznimno lijene bitange da su si sami krivi za ogroman dug i humanitarnu katastrofu.
Kako je završio Nikola Tesla?
Znanost i inovacije? Često se uzima da je to proizvod „privatne inicijative“. Ako i jest u načelu riječ o nečijem genijalnom umu, svakako nije riječ o privatnoj inicijativi u tržišnom smislu. Imali smo genijalnog Nikolu Teslu pa znamo kako je završio u kapitalizmu. Ipak, generalno gledajući, znanosti i tehnološkog napretka kakav poznajemo ne bi bilo da nije bilo državnih ulaganja (uzgred budi rečeno, prvi čovjek u svemiru je bio Jurij Gagarin iz realsocijalističkog SSSR-a, pa ne drži vodu baš Musićeva tvrdnja da je kapitalizam čovjeka poslao u svemir, a i američka NASA je državna korporacija) i snažne sprege države i znanosti. Privatizirana znanost donijela je uglavnom trash koji služi maksimizaciji profita, a ne zadovoljenju društvenih potreba – primjer GMO hrane i korporacije Monsanto.
Teško je naći pozitivnih strana u kapitalizmu, a još teže zanijekati da nešto nije kapitalizam što on bjelodano jest. Tu grešku čine ideolozi potpuno slobodnog tržišta. Ako im i smetaju monopoli, sigurno im ne smeta socijaldarvinistički pristup – a kakvo bi to bilo društvo u kojemu nema nikakve solidarnosti, u kojemu smo nakupina solipsističkih pojedinaca, u kojemu je jedini smisao „zgaziti“ drugoga? Sigurno ne onakvo kakvo iole normalan i dobronamjeran čovjek želi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala