OGROMNA količina pathosa i permanentna moralna ucjena, uz nemalo ljevičarskog meta-jezika, bili su i ostali klasični retorički aparati krajnje ljevice. Isprva Pravedniku daju prednost, kada se gnjevom tisuću proleterskih krikova obrušava na konzervativca, socijaldemokrata i liberala, na branitelje nebranjivog – jer tko bi 'normalan' branio svijet protkan nejednakošću, ratovima, 'prekarijatom', kada 'znamo' da se na obzoru nudi nešto novo, nešto divlje, nešto - bolje.
> Odgovor Radničke fronte: Od tržišnih talibana očekivali smo analizu, a ne usporedbu s ISIS-om
> Radnička fronta - ISIS iz naše kasabe
No, gladius kojim Pravednik vitla brzo se može okrenuti protiv njega, te od oruđa postati pogubom, kada se pompozno ispaljivanje pojmova raskrinka kao nepoznavanje istih, šeretsko imputiranje pozicija 'drugoj strani' kao krpanje vlastitog, ograničenog svijeta, a pretjerana emotivnost kao možebitna žuč. Pribojavam se da će se to sada dogoditi autoru 'Karlo Jurak'.
' "Uhljebi", jer neki rade u ostacima ostataka javnog sektora (očito bi i svi fakulteti i škole trebali biti privatni)..'
Optimistično je stanje javnog sektora kod nas nazvati 'ostatkom ostataka'. Uistinu nema potrebe skrivati razne HEP-ove, HAC-ove, HŽ-ove, Hrvatsku parazitsku komoru, 1001 agenciju i ostalu falangu vampira iza 'zdravstva' i 'školstva'. Nijedan iole pristojni domaći zagovaratelj liberalne demokracije ne zalaže se odstrel potonjih. Druga je stvar što je ekstremnoj ljevici svako reorganiziranje tih sustava, koji hropću i pitanje je kada će, ovakvi, 'prdnuti u čabar', pa će svi izgubiti sve - nekakav atak na čovjekovu Bit, jer je Društvo dužno svakome dati sve, pa ukoliko netko sramežljivo kaže da bi možda trebalo parcijalno vaučerizirati obrazovanje da ono ne stvara frustrirane ljude koje nitko ne treba i koji onda skviče kako su 'žrtve sistema' – taj netko mora da je neoliberal, desničar i neprijatelj procesa Povijesti. Ispravak: njezina veličanstva Historije.
„..usporedba s ISIS-om prelazi svake granice dobrog intelektualnog ukusa. Čak se i od tržišnih talibana moglo više očekivati – možda neka analiza unutar njihova neoliberalnog ekonomskog modela, a ono najniži politikantski udarac – usporedba, ni više ni manje, nego s Islamskom državom.“
Ne postoji ‘dobar intelektualni ukus’. Ne postoji ‘neoliberalni ekonomski model’.
Neoklasični? Neokejnezijanski? Neoinstitucionalna ekonomija?
Poradi čega je socijalistu najveća strast – ekonomija – ono o čemu najmanje zna?
Snebivanje je smiješno kada se na umu ima činjenica da je lokalna ekstremna ljevica uspjela pripisati etiketu ‘talibana’ ljudima koji se zalažu za implementaciju bar nekih natruha onoga što se u pristojnim državama drži mainstreamom svih mainstreamova – liberalne demokracije i tržišne ekonomije, da bi se sada u maniri detronizirane frajle ljutila kako to netko, uz frapantne sličnosti koje bodu u oči, može nju usporediti sa ISIS-om.
“U svom moralističkom zgražavanju nad "ekstremizmom" i jednih i drugih previdjeli su činjenicu da jedni, ISIS, ubijaju nevine civile, djecu, žene, pale gradove, pljačkaju i uništavaju, dok se drugi, Radnička fronta, zalažu za društvo u kojemu ne bi bilo zlostavljanja i tlačenja ljudi, te u kojemu bi ljudi solidarno i kooperativno donosili odluke i odlučivali o svom životu. “
Nisu previdjeli. Pri kraju teksta se ukazuje da je bitna razlika između ISIS i RF da se potonja (još uvijek) ne koristi nasilnim metodama. Put prema ‘društvu u kojemu ne bi bilo zlostavljanja i tlačenja ljudi’ koje RF propagira je put koji za svoju realizaciju zahtjeva nasilne metode. Možda ne prema 'djeci ili ženama' (osim ako žene i nejač nisu kapitalisti), ali svakako prema drugim ‘klasama’
(eksproprijacija, nacionalizacija itd). To što je nekomu jedno nasilje ‘dobro’, a drugo ‘loše’ – nije moj i Joksićev problem.
Tu čak nisu problem mitski, arhetipski ‘krupni kapitalisti’, kada se revolucionarna mašina pokrene svatko može postati ‘kapitalistom’, kriteriji se lako prilagođavaju ‘u hodu’, pa na kraju na lomači završi i neki mali obrtnik koji zapošljava sebe i još jednu osobu. Da, da, ‘znamo’, RF je ‘drugačija’, PravaLjevica, sve prije bili su aberacije istinskog socijalizma, koji obitava negdje u vakuumu, te se čeka njegovo spuštanje i prelijevanje preko masa.
“Osim toga, Radnička fronta je jedina u cijeloj Hrvatskoj održala i prosvjed protiv ISIS-a, i to upravo povodom solidarizacije s borbom kurdskog naroda koja je orijentirana socijalistički, odnosno u smjeru izgradnje društva u kojemu neće biti eksploatacije, obespravljenih i vjersko-klerikalnih fundamentalizama, a RF se zalaže protiv svega navedenog.”
RF je isti najavila kao prosvjed protiv ‘pro-fundamentalističku politike Turske’, a ne protiv ISIS-a. Neovisno o tomu, ovaj citat uspijeva fulati ceo fudbal. Tekst je iznio podudaranja između dvaju ekstremističkih pokreta. Ona nisu i ne mogu biti opovrgnuta time da se RF 'ne slaže' s ISIS-om. I Frakcija Crvene armije nije isto što i grčka Zlatna zora, no nema sumnje da su kao ekstremistički pokreti u mnogo čemu slični i da im se ljudi priključuju zbog sličnih motivacija. Momenti, mehanizmi, komunikacija, učvršćivanje vlastitih redova – svim ovim elementima bliži su jedni drugima nego ijednom, pa i najvehementnijem liberalnom demokratu.
Na kraju krajeva, pokreti toga tipa nerijetko se bore za isto ‘tijelo’. Za naklonost njemačkih proletera borili su se i ultraljevičarski Spartakovci i ultradesničarski Freikorps (a kasnije Sturm Abteilung), što ih je jedne navelo na druge. To je konkurentski odnos, te to što se katkad jedni namjere na druge ne znači da su stubokom drugačiji, dapače.
Slatka je i fascinacija ekstremne ljevice diljem svijeta 'borbom kurdskog naroda'. Kada se bori 'ukrajinski narod', čija borba nema samoupravnu i 'rodnu' notu – tu su automatski u pitanju 'domaći fašisti' i 'zapadni plaćenici', a kada se Kurd bori onda je to onaj (od nekoliko stotina naroda koji se u ovom trenutku bore za nekoliko stotina stvari) čiju borbu treba podržati.
' "Antikapitalizam" koji bi trebao biti poveznica RF-a i ISIS-a nema veze sa stvarnošću – ISIS se uopće ne služi takvim terminima, jer društvo poima na drugačiji način” '
ISIS-ov antikapitalizam ima i teorijsku i operativnu komponentu. Blatantno ignoriranje videozapisa u kojem jedan od glavnih zapadnih ideologa ISIS-a elaborira njihov antikapitalizam, kao i priloženih poveznica koji govore o konkretnim i sveobuhvatnim kriptosocijalističkim radnjama koje ISIS poduzima na teritoriju kojega kontrolira – govori samo jedno – prema RF ISIS 'ne zna' što je PraviAntikapitalizam, (i) na njega patent ima samo – RF.
'…a i ne zalaže se za egalitarno društvo, već naprotiv za društvo prepuno opresije i hijerarhije…'
Put prema 'egalitarnom društvu' koje RF priželjkuje je put koji je također prepun opresije i hijerarhije, kako nas povijest uči. Ili RF misli da će oni koji se ne uklapaju u novo društvo biti 'preobraćeni' argumentima i nježnim dodirom? Ili će im svijest biti 'podignuta', pa će sami pristati?
'Radnička fronta stvari postavlja na potpuno suprotnom temelju – čovjek je sve i njemu trebaju biti podređene sve ideje i ciljevi. '
Ukoliko taj čovjek nije pripadnik one klase koja je u 'antagonizmu' s 'našom klasom'. Tada je nitko i ništa, tek puka prepreka prema 'klasnom jedinstvu'.
Svoj slatkorječivosti o solidarnosti, kooperativnosti i životu dostojnog čovjeka unatoč.
'… kapitalizam kojeg povezuju sa slobodom stvarao se u uvjetima potpune neslobode i otuđivanja – prvobitna akumulacija kapitala u Engleskoj kada je ograđivana seljačka zemlja, kolonijalni ratovi i popratna pljačkanja po cijelom svijetu, tendencija k produljivanju radnoga dana i smanjivanju nadnicâ radi očuvanja profita...'
Ukoliko je tada novorođeni ekonomski model britanske države bio u nekakvom organskom odnosu sa tom državom, njezinim vanjskopolitičkim ponašanjem, tj. ako su bojevi koje je Britanija bila u 19. st. direktna posljedica kapitalizma – kako odgovoriti na pitanje zašto je u tom istom 19. st. sa britanske strane bilo manje ratova nego sa njezine strane u svakom od četiri prijašnja stoljeća, kada kapitalizma nije bilo? Ili su (i) španjolska kolonijalna divljanja = kapitalizam?
Kako se četrnaestosatni radni dan i uistinu ogavni dječji rad u tvornicama, koji su nekakav generički simbol horora tadašnjeg kapitalizma – vrednuje u svijetlu činjenice da su ta ista djeca samo 40ak godina prije u nemalo većem broju umirala pri rođenju, a kamoli došla u priliku jesti nekoliko obroka na dan, ili imati neku 'plaću'. Koje su im, prema RF, mogućnosti tada bile na raspolaganju, a da nije biti osuđen na rano umiranje i neimanje ičega s jedne, ili bivanje 'robom' kapitalista s druge strane? Momentalna svjetska revolucija?
Poradi čega oni koji druge smaraju dijalektičkim shvaćanjem povijesti istu sami ne sagledaju – dijalektički?
'Za to je trebao postajati snažan državni aparat – policija koja bi bila nerijetko poslana na radnike u štrajku i protestu, vojska koja bi intervenirala u stranim zemljama i rušila progresivne vlade koje bi ugrožavale neke kapitalističke interese (primjer s Pinochetom i rušenjem Allendea u Čileu, što je bilo orkestrirano direktno od strane otvorenih neoliberala Čikaške škole)..'
U Čileu je policiju na radnike, u ovom slučaju rudare, poslao sam – Allende. Ujedno se i sam 'načeo', kada je svojim anticivilizacijskim politikama izazvao raspad dotad ponajboljeg južnoameričkog gospodarstva, inflaciju od 500%, uz nezgodne detalje poput ustavne manipulacije i naoružavanja paravojnih ljevičarskih formacija. Pinochet dolazi kao kriptofašistički šlag na socijalističku tortu. Da, da, 'znamo', kriv je SAD. To što je Pinochet loš, ne znači da je Allende dobar. Neki od nas ne žive u 'ili-ili' svijetu.
Slatka je i fiksacija na čikašku školu, regularni accessoire trash marksističke priče. Tu pružam besplatni savjet – bijes valja usmjeriti ka Arnoldu Harbergeru, on je osmislio i vodio suradnju Katoličkog sveučilišta u Santiagu i Sveučilišta u Chicagu. Friedman je u Čileu bio samo jednom, a ova glupa generalčina nije razumjela što mu Milton govori.
Sama škola je nemjerljivo obogatila ukupni korpus ljudskog znanja, počevši od legendarnog Franka Knighta, polihistora Friedmana, dubioznog Harbergera, osrednjih Lucasa, Cochranea, Fame, do briljantnih novih čikažana, Luigia Zingalesa i Raghurama Rajana – snažnih kritičara financijskog sustava kako je sada posložen. No, svi su oni iz krajnje lijevog kuta gledanja ionako najcrnja 'reakcija', kozmetički demokratčići.
'(a primarna eksploatacija upravo je ekonomska gdje bogata manjina drži većinu svjetskoga bogatstva, dok veliki dio svjetske populacije živi u siromaštvu)'
Ni Piketty, superstar iz polja nejednakosti, kojega ekstremna ljevica u nedostatku ijednog vlastitog, matematički i ekonometrijski iole pismenog teoretičara, 'po potrebi' vadi iz rukava (iako isti pripada svijetu liberalne demokracije), ne govori da su najbogatiji bogati jer 'eksploatiraju' siromašne.
Svijet RF svijet je igre nulte sume, u kojoj netko ima jer netko drugi nema. Da je ta predpotopna, sabijena, merkantilistička vizija ekonomije istinita – bili bismo još uvijek u kamenom dobu.
'A koje su to blagodati slobodnog tržišta dovoljno se vidi u tome što lijekova protiv nekih najtežih bolesti poput ebole nema na tržištu jer bi bili ponajprije namijenjeni za krajeve koji te lijekove ne mogu kupiti (Afrika)'
Kapitalizam je inovirao i 'iz ničega' isporučio stotine tisuća lijekova ogromnom broju ljudi po prihvatljivim cijenama, a onda je 'kriv' jer nije isporučio stotinu tisuća i – prvi? Prije 200 godina najbazičniji sirup za kašalj koštao je koliko danas košta automobil, a danas je razlika između onoga što si može priuštiti najbogatiji i onoga što si može priuštiti najsiromašniji – u pitanju lijekova – nikad manja.
Poradi čega RF ne sintetizira lijek za ebolu?
I je li uputno da ideologija koja nije u stanju isporučiti papir za kenjaru govori o lijeku za ebolu?
…
Braniti liberalnu demokraciju ne znači braniti korporacije, siromaštvo i ratove. Braniti liberalnu demokraciju ne znači odbacivati razborito postavljene socijalne politike. Braniti liberalnu demokraciju ne znači osipati baražu po krajnjoj ljevici, a šutjeti o Monsantu i Jobbiku.
Braniti liberalnu demokraciju znači primiti na znanje svu hiperkompleksnost svijeta u kojemu živimo, permanentnu, nenormiranu i nenormirabilnu interakciju individue, društva, interesnih grupacija, države, država, aglomerata država, unutarnjih politika, vanjskih politika, politike super-sila – sve ovo zaokruženo vremenskom komponentom. U civilizaciji su arhaične dihotomije 'države' i 'tržišta' odavna poslane na smetlište pojmova, govori se o uspješnim i neuspješnim mrežama suradnje. Politike se pak kreiraju na način da se ljudima sa imenom i prezimenom da motiv kojim će u nekom mehanizmu ostvariti neki osobni probitak, a da je mehanizam p na način da ti ljudi nužno obogate n drugih ljudi 'po putu'.
Izbor između kapitalizma i socijalizma (i svih njegovih abortusa) nikad nije bio izbor između dva božanstva.
S jedne strane imamo ekonomski model koji u sebi objedinjuje tisućljetnom društvenom evolucijom iskristalizirane institucije, svijest o znanju raspršenom na milijune individua, svijest o nemogućnosti modeliranja društva odozgo, sa realnim ograničenjima modeliranja odozdo. Model koji je u 200 godina zagospodario prirodom, poslao čovjeka u Svemir, te ukupno obogatio čovječanstvo više nego kompletnih 8000 godina organiziranog ljudskog života prije njega. Model koji, kako je sada razvidno, nije ekskluzivan jednoj državi i jednom podneblju, igra je to koju igraju, i iz siromaštva se izvlače, i underdogs poput Kine, Bocvane, Slovačke..
Mnog' mu je krimen na duši. Ne obogaćuje jednako, nerijetko posrće, može ga se zloupotrijebiti, gdje se nije 'primio' bijaše sasječen od strane totalitarizama. Mučno je gledati njegove dosege u razvijenim državama od strane onih u manje razvijenima, katkad je brutalan. Prirodno je i bolno tražiti 'prečicu', kumiti i moliti, željeti živjeti taj jedan život što bolje.
Kakav god bio, dao je neki modus vivendi za 7 milijardi ljudi. On, sada i ovdje – jest kraj povijesti – i tu je Fukuyama bio u pravu, neovisno o armiji submediokriteta koja se nad tim izrijekom izredala. Kraj je povijesti jer ne znamo za bolje, ne znamo za išta tako dobro za toliki broj ljudi. Kada ćemo znat' – prvi ću ga odbaciti.
S druge pak strane imamo – da budem fair i ne evociram staljinističke paranoike, kineske silovatelje i debele jugoslavenske žicaroše – novoformirane ljevičare, no kano izašle iz vremenskog stroja iz 19. st., prekvalifikacije sa Hegela na samoupravljanje, sa 'filozofije roda' na posrtaje tržišta kapitala, sa kroatistike na teoriju igara, sa finskog na teoriju imperijalizma. Uz gomilu pratećih nesretnih i do ruba dovedenih ljudi, koji traže bilo što u ufanju da će živjeti barem malo bolje.
Opskurne zadruge, Porto Alegre, Mondragon i Srećka Horvata.
Ne, hvala.
Aleksandar Musić
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala