MINISTAR Željko Jovanović zapeo je na ničijoj zemlji.
S jedne strane, napada ga HDZ službenim zahtjevom za njegovim opozivom sa čela Ministarstva prosvjete, znanosti i sporta. Što je manji problem.
Puno je veći problem to što ga s druge strane napada sam Zoran Milanović, huškajući medije još od prošlog vikenda da cipelare njegova ministra i stranačkog kolegu.
Šizofrenija u Vladi
Tako svjedočimo pomalo šizofrenoj situaciji: premijer javno kritizira ministra upravo u trenutku kad oporba poziva na njegovu smjenu. Kako se Jovanoviću to dogodilo?
Najlakše bi bilo reći da si je sam kriv.
Kriv je što Jadranka Kosor s punim pravom izjavljuje da "netko tko bi morao biti uzor učenicima i studentima je osoba koja govori jezikom koji je uvijek ili vrlo često na granici govora mržnje". Njegov vokabular doista je sramotan i skandalozan.
Tko mu je kriv
Kriv je i zato što HDZ-ovo suđenje za korupciju koristi kao alibi za vlastite propuste.
Kriv je i što se do te mjere htio dodvoriti medijima da im dostavio pismo biskupa prije nego što ga je proslijedio Zoranu Milanoviću, koji ga sada zbog nepoštivanja procedure preko tih istih medija javno bičuje.
A kriv je i što je ministarske obaveze pretpostavio grebanju za politički rejting.
Jaca i Zoki složno udaraju
Sve to je Jovanović mogao izbjeći. Ovako, doveo se u situaciju da po njemu složno udaraju i Milanović i Kosor. Pa ipak, je li baš trebalo biti tako?
Istu taktiku primjenjivao je i Ivo Sanader. Čim bi osjetio da postaje žrtva svojih ministara pobrinuo bi se da se što prije od njih distancira. Za to je najbolji primjer Berislav Rončević.
Kad je izaslanstvo novinara jednog jutra došlo na sastanak u Vladu kako bi ga zamolilo da ih zaštiti od mafijaša i batinaša, Sanader je istoga popodneva naložio odabranim urednicima da sastave tekst o tome kako je "Sanader odlučno izribao svog ministra policije".
Isti urednici, novi premijer
A sada ti isti urednici u jednom tekstu pišu kako je Milanović izribao Jovanovića da se ponaša kao hiperaktivno dijete. Pa u drugom komentaru da se Jovanović neprimjereno ponaša. Pa u tjednoj analizi da je ministar stavljen na led.
Zašto se Milanović odlučio tako se obračunati s Jovanovićem? Zašto se nije zadržao na osobnoj kritici u četiri oka?
Već su se kotrljale glave
Prvo, zato što je iste metode već primjenjivao na drugim stranačkim ljudima, recimo, Željki Antunović i Zlatku Komadini, ali i kolegama u Vladi, kao što je Radimir Čačić za kojeg je Jutarnji iz anonimnih izvora doznao da je "problijedio kad ga je premijer izribao zbog Ferenčaka".
Drugo, čini to zato što želi da mediji odrade njegov posao. Ne samo zato što je taj posao prljav, nego zato što Milanović vjeruje da bi se ovakvog ovisnika o medijima kao što je Jovanović upravo medijskim napadima najbolje spustilo na zemlju. Da ne uzleti više od samog premijera.
A sve to čini prvenstveno kako bi zaštitio sebe.
Lojalnost je jednosmjerna ulica
Lojalnosti tu nema mjesta. Milanović je spreman javno se odreći ministra kojeg je prije samo četiri mjeseca postavio u Vladu, unatoč činjenici da to više govori o njemu, nego o samom ministru. Dobro se, naime, znalo kakav je Jovanović i na što je sve spreman kad ugleda upaljenu kameru i mikrofon.
U ovom trenutku puno je važnije pitanje kako se to Milanović doveo u situaciju da se javno odriče ministra upravo kad oporba traži njegovu ostavku.
Premijer bi sad trebao braniti svog ministra, bez obzira što mu zamjera iste stvari zbog kojih HDZ traži njegovu smjenu. Ako odbije HDZ-ov zahtjev, skočit će sam sebi u usta. Ako ga smijeni, to će se upisati kao pobjeda oporbe.
Ritualno bičevanje
Naravno, od toga neće biti ništa. Javnim bičevanjem svog ministra prosvjete Milanović šalje poruku svojim kolegama u stranci i Vladi što bi im se moglo dogoditi ako odu predaleko. Ili, kao Jovanović, polete previsoko.
Za nekoga tko izražava toliko gađenje prema političkom spinu, Milanović se njime sasvim pristojno služi.
I tako dolazimo do pravila iz Sanaderova doba: u Vladi se smije kritizirati svakoga, osim samog premijera. On je nedodirljiv.