HAPŠENJE mladog nezaposlenog prosvjednika i aktiviste Marka Grahovca samo je potvrdilo onu tezu da su šatordžije novi SUBNOR, a i dodalo jednu novu – hrvatska policija ista je hrvatskoj miliciji od prije 30-tak godina.
Oni koji su bili politički aktivni od 1971. godine nadalje – sjetiti će da se su prosvjede protiv tadašnjeg lošeg političkog i ekonomskog stanja započeli upravo studenti, mlada populacija rođena nakon rata, populacija kojoj je tadašnja "revolucionarna" ikonografija bila zastarjela i smiješna. Dodatno, pokreti liberalizacije i demokratizacije 80-tih, također su bili vođeni od mladih, u zemlji dobrano nagrizenom krizom – od mladih koji su uvidjeli da dosadašnji način politike i gospodarstva ne vodi ničemu – da slavna prošlost pripada nekim drugima, u sadašnjici nema posla, a budućnost je neizvjesna. Upravo ljudima u godinama u kojima je danas Marko Grahovac.
Ekipa oko hrvatskog Poleta, slovenske Mladine i drugih listova koji su nam otvarali vrata demokracije i drugačijeg razmišljanja sastojala se uglavnom od mladih ideološki neopterećenih ljudi koji su gurali neke nove ideje – i još više gurali istine o kojima se nije baš smjelo govoriti. Istina je u javnom govoru i politici 100 puta ubojitija od laži. I zato je od profesionalnih političara pa i profesionalnih prosvjednika vrlo malo čujete.
Istinu ćete čuti od pojedinaca koji nemaju što puno izgubiti, a jedan od tih pojedinaca je i Marko Grahovac. Mladi nezaposleni čovjek koji je jednostavno došao na trg, forum, mjesto koje služi za raspravu još od doba kada su Platon i Aristotel hodali po Zemlji. Došao čovjek i želio iznijeti svoje ideje drugim ljudima. Kako je on bio sam, a s druge strane jedno stotinu njih, usput tu i hrpa policije – apsolutno i ni po čemu nije mogao biti opasan niti kršiti "javni red i mir". Posebno jer je s druge strane cijeli šator, struja na račun poreznih obveznika i ljudi koji već mjesecima tamo stoje, spavaju jedu i piju – i to sve na račun poreznih obveznika, jer vi koji radite davno biste već popili otkaz da se niste pojavili na poslu.
Zašto je čovjek izvrijeđan?
I zašto je mladi, naivni i potpuno bezopasni Marko Grahovac kao prvo verbalno napadnut od strane samih šatordžija? Jednostavno je – kaže da je nezaposlen. Šatordžije ne vole nezaposlene, jer ako ljudi ne rade – od čijeg rada će oni tamo primati svoje penzije i naknade? Drugo, govori da oni nisu jedina ekskluzivna ugrožena skupina – ima puno takvih u Hrvatskoj, od nezaposlenih koji nemaju za sastaviti kraj s krajem, preko onih što u Gunji ostaju bez zadnjih zaliha brašna, do onih koji 60% mirovine daju na režije, i to izvan sezone grijanja. I puno im je gore nego ovima u šatoru.
Šatordžije bi željele biti ekskluzivna navodno ugrožena skupina, koja bi bila u dijeljenju javnog novca iznad drugih skupina. Jer što znači zahtjev da se propisi koji uređuju prava branitelja stave u Ustav? Ništa nego želju da se unatoč krizi, unatoč svim problemima koje imamo prava jedne skupine zacementiraju – kako ta skupina ne bi pratila sudbinu države, to to upravo sudbinu države za koju se borila. Jednostavno – postaviti se iznad, kako niti jedan Sabor ne bi mogao krenuti u reviziju onoga što postoji u propisima. A to znači, ne vjerovati svojoj državi, svojoj vlasti i svom Saboru – upravo točno ono što je počeo predstavljati SUBNOR, posebno od 70-tih nadalje.
Za one mlađe: Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (skraćeno SUBNOR) je bila krovna društveno-politička organizacija u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji koja je okupljala borce Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i druge učesnike narodnooslobodilačke borbe 1941-1945. Kada su pripadnici tog rata biološkim slijedom i razvojem tehnologije (počela se tražiti barem inženjerska diploma za direktora) počeli izlaziti iz političkog života – počeli su preko upravo SUBNOR-a tražiti dodatna prava i kočiti demokratske i druge promjene.
Ljudi koji su napadali omladinske listove, oni koji su napadali čak i Feralovce (imali su i ti prijava za djelovanje protiv SFRJ!) nisu bili toliko pripadnici službene politike, već upravo SUBNOR-a, koji su eto čuvali "tekovine revolucije" i davno prohujalog rata.
Teško je izgubiti utjecaj, od političkog pa do onoga reći policajcu da "ne piše". Pripadnici Domovinskog rata ga biološkim slijedom gube – i dok većina to smatra sasvim normalnim i veseli se što njihova djeca, nekima i unuci, počinju ulaziti u gospodarski i društveni život, što neki novi klinci počinju voditi Hrvatsku – neki se toga užasavaju i očajnički zazivaju vremena kada su bili faktor.
Isto, potpuno isto što su radili i stari partizani – većina je svoju ratnu epizodu povremeno pričala sinovima i unucima, sretna što ovi odrastaju i preuzimaju vodstvo, stvaraju i grade, a glasna manjina se borila protiv "reakcije" i koje su sve već fraze i slogane imali.
Branitelji su u Ustavu
Ponovimo. Hrvatski branitelji jesu u Ustavu i hrvatski branitelji trebaju biti u Ustavu! U Izvorišnim osnovama Ustava stoji:
"Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
(ovdje slijedi nabrajanje od hrvatskih kneževina u VII. stoljeću i dovršava)
- u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. - 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države."
I tu je kraj članka. Finale epizode duge preko 1300 godina upravo jest s hrvatskim braniteljima i s Domovinskom ratom! Zar postoji išta ustavno jasnije, ustavno preciznije i ustavno ljepše, zar postoji nešto što čovjeka može više učiniti ponosnim nego da je nakon 1300 godina teške i krvave povijesti u kojoj bi manje tvrdoglav narod nestao 100 puta – odradio zadnju, finalnu epizodu koja je stvorila suvremenu i suverenu državu? Republiku Hrvatsku. O kojoj su generacije sanjale.
I nakon toga naravno – ta država ide svojim putem. Ta država više ne treba u velikom broju ratnike, već treba svoje inženjere, liječnike, poduzetnike, radnike… Put koji je uostalom odabrala većina hrvatskih branitelja. Rade, koliko mogu, neki su nezaposleni, neki vode firme… O ratu malo kada pričaju. Odradili su svoje, ponose se i smatraju to dijelom života koji je iza njih. Uostalom, nekog vojnog neprijatelja Hrvatska danas, članica EU i NATO-a, jednostavno ni nema.
I što bi sada još trebalo u Ustav? Sva braniteljska prava? Zašto? Jer se ne vjeruje Hrvatskom saboru, a to znači hrvatskim građanima koji ga biraju. To, upravo to "nevjerovanje" institucijama je bilo ono što je SUBNOR radio. I ono što sada šatordžije žele. Jer, da vjeruju hrvatskim građanima, lijepo bi na listu za Sabor, pa tamo rekli svoje. Ako ih građani izaberu, naravno.
A policija kao milicija
A policija – isto kao nekadašnja milicija. Pusti me stat. Ovi su se tu već usidrili sa šatorom, ali ovaj mladi prosvjednik tu sada "diže tenzije". Valjda provocira. A vrijeme za marendu ili nešto slično. I onda policija umjesto da radi svoj posao u demokratskoj državi – omogući svakom mirni prosvjed i posebno pravo na izražavanje – radi ono isto što je radila 80-tih godina prošlog stoljeća – u maricu, pa neka blesava optužba za kršenje javnog reda i mira.
Jer, ako postoje nasljednice domobrana iz Drugog svjetskog rata, to su vam hrvatski policajci. Neobična i plaha vrsta koja iskače s mjeračima brzine, na državnim, županijskim i lokalnim cestama, ali može ih se vidjeti samo kada je sunčano i toplo. Nije ih naravno bilo da isključuju iz prometa one s ljetnim gumama kada je pao zadnji snijeg. Tada su spavali zimski san. Da ne nazebu.
A kako eto ne vole baš raditi, onda se nije zgodno baviti velikim šatorom, nego ovim jednim jedinim prosvjednikom koji može za nekoga biti opasan jedino u partiji šaha. Uostalom, može doći i do promjene vlasti, pa da SUBNOR-ovci dobiju neki veći značaj, nije se stoga dobro s njima kačiti, kao što je i nekada milicija pazila da ne kazni utjecajnije drugove. I kao što su domobrani čekali ljeto 1944. da vide hoće li se ekipa u Normandiji održati, pa da odrede na koju će stranu…
Osim toga, imponira ekipa iz šatora policajcima – nose slične uniforme, imaju veću lovu, a rade još i manje. Sve što bi prosječan policajac, čast izuzecima, poželio. Policija je ipak radno mjesto, a ne posao.
Ovaj prosvjednik baš to sve kvari… Priča, uznemiruje, a taman je dobro počeo dan… Odradiš smjenu kraj šatora, malo šetnje po zimskom suncu, a onda doma… I zato, brzo ovoga u maricu, kvari nam idilu i bratstvo s ovima šatoru, koji također žive na račun radničke klase… Uostalom, što uopće ima tu prosvjedovati, a kaže nezaposlen! Ma, te nezaposlene bi trebalo pendrekom po leđima, jer radi takvih zgubidana naša milici… pardon policija i državna služba i županije i agencije i sva ta fina uljuđena ekipa nema dovoljno visoke plaće!
Tako vam valjda izgleda razmišljanje drugova plavom. Jer, čini se da su samo uniformu i značku na kapi promijenili u odnosu na milicajce što su hapsili ekipu 80-tih, kada je pričala protiv druga Tita.
I na kraju…
Budimo jasni. Za sudjelovanje u ratu treba se dobiti beneficirani radni staž, medalju za veće bitke, orden za junačko djelo i svu skrb tko je tamo ostavio zdravlje. Bila su, mladi se neće sjećati, vrlo ružna vremena, posebno onaj dio do početka 1992. godine. I to treba poštovati.
I treba salutirati ratniku koji na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti odjene odoru i prošeta se po gradu, kako to primjerice američki veterani znaju napraviti na svoj Dan neovisnosti. Jer, dao je dio svog života za ono što mi imamo danas.
Međutim, ratnik koji nakon rata stalno priča o svojim materijalnim pravima zove se plaćenik, a ne branitelj. Pa neka sami ovi u Savskoj odrede koja žele biti kategorija.