Foto: huoj.hr
MIRELA ŠPANJOL MARKOVIĆ direktorica Ciceron komunikacija i dugogodišnja trenerica komunikacijskih vještina komentirala je za Index nedavno gostovanje frojdovca, teorijskog psihoanalitičara i slovenskog seksologa Romana Vodeba u HTV-ovom talk-showu 8.kat.
Naime, njegove teorije ponovno su uzburkale javnost koja je ostala u najmanju ruku iznenađena njegovim stavovima o uspješnim ženama čiji prirodni položaj nije i u pravilu ne smije biti nadmoćan muškarcima.
Komentar Španjol Marković objavljujemo u cijelosti.
Povod ovom tekstu je prašina koja se digla oko izjava slovenskog seksologa, psihoanalitičara Romana Vodeba koji je u emisiji na HTV-u izjavio između ostalog, da uspješne žene „kastriraju muškarce i kurče se djelatnošću“ jer je novac zapravo falusni simbol i odražava moć, dok je prirodna uloga žene primanje, zavođenje i nuđenje muškarcu a ne stvaranje financijske sigurnosti.
Vodeb ukratko tvrdi da su ljudi samo civilizirane životinje koje emancipacijom potiskuju svoje prave nagone, a rezultat svega toga je opća frustracija zbog potiskivanja prirodnih instinkata i uloga u društvu, kako muškaraca tako i žena. Na noge se digle feministice, ženske udruge i sva konzervativna čeljad Hrvatske koja smatra da ovakve izjave truju teško stečen prostor muško- ženske ravnopravnosti i ponižavaju ženu stavljajući je u inferioran položaj. Osuđivati Vodeba koje je predstavnik legitimnog smjera u znanosti ima jednako smisla koliko i osuđivati cijelu psihoanalizu kao psihoterapijski pravac.
Sigmund Freud odavno je postavio temelje psihoanalize čija dostignuća i danas podliježu kontroverzama, a tumačenja o idu, egu i superegu kao sastavnim odrednicama ličnosti i uzrocima većine trauma i seksualnih frustracija rane dobi oduvijek izaziva kontradiktorne reakcije. Bilo kako bilo, Vodeb je samo sljedbenik jednog od mnogih smjerova u psihijatriji koje je iznio na retorički dosta grub način, bez uvijanja. Vjerujemo li u psihoanalizu, nećemo se čuditi ničemu što je rekao.
Gledajući emisiju, nije mi se uopće činilo da se radi o nikakvom seksistu, nego legitimnom predstavniku jednog smjera koji je prilično direktno objasnio postavke psihoanalize. Ona naime, između ostaloga, tumači da žene nedostatak falusa nadomještaju novcem koji je njegov podsvjesni ekvivalent .
Hoćemo li u to vjerovati ili ne, stvar je svakog pojedinca. Zašto su se žene i javnost tako uzrujale oko ovoga ? Možemo li barem razmisliti o tome da u svakoj teoriji ima valjda i neke istine? OK; ne vjerujemo li teorijama , hajmo vidjeti kako stvar izgleda u praksi:
Ovdje se o uspješnim ženama podrazumijevaju žene koje očito dobro zarađuju i uspješne su u poslovnom svijetu. Iako to po meni nije nužno definicija uspjeha, to je ovdje uzeto kao premisa. OK. Kad sjednem s prijateljicama na kavu, od kojih je veliki broj onih koje su uspješne u poslu, dobro zarađuju, često i više od partnera (ako ih imaju), neizbježna je tema kako je teško pronaći „al pari“ partnera, naročito onima koje nisu u braku, a takvih je većina!
Partnera kojima paše to što rade i po 12 sati na dan, što imaju bogat društveni život, što se kasno odlučuju na rađanje i kojima imponira jer zarađuju više od njih. U čemu je problem kad to kaže muškarac na TV-u? A kad ja npr.kažem da su se svi moji bivši dečki obogatili i napravili karijere nakon što smo prekinuli, nastane opći smijeh i svi odobravajući kimaju glavom. Što je to drugo nego priznanje „kastracije“? Ne kažem da su svi muškarci takvi, ima onih koji imaju dovoljno samopouzdanja i sigurnosti da uživaju u uspjehu svojih partnerica i znaju je pratiti, podržavati i nositi na tom putu. Ali su rijetki. Kao uostalom i te „uspješne“ žene.
Priznajemo to na privatnim kavama, žalimo se da nas se muškarci boje, želimo snažne i samostalne muškarce koji će nas znati voljeti i poštivati, ali kad je kriza, najradije bismo da nas zaštite, brinu se o nama i skinu onu masku nedodirljivosti i superwoman imidža kojeg smo izgradile.
Da, volimo posao kojeg radimo, volimo standard kojeg nam donosi novac, priznanje i status i sve blagodati Ega, ali kad- tad kad se umorimo od njega, završimo na nekom kauču na kojem nam psihijatar ili dobar coach ukaže na to da smo ipak na tom putu potisnule ženski princip u sebi i da ga imamo pravo pokazati i u njemu uživati. Probudite Afroditu u sebi, živite život u svoj njegovoj punini, otiđite na duhovne seminare, pročitajte knjigu Boginje u svakoj ženi – savjetuju nam. Ništa što se potiskuje nije dobro. Ženski princip primanja i predavanja, a muški osvajanja i davanja nije izmišljotina psihoanalize, nego ćemo na njega naići u svim religijama i duhovnim teorijama kao osnovni zakon Univerzuma.
Ako je u praksi zaista tako teško naći i zadržati muškarca koji se ne boji uspješne žene (mnogi su i sami to izrekli), zašto se onda bunimo kad jedan otkačeni teoretičar to neuvijeno kaže? Nije li to licemjerno? Na seminarima i treninzima govorimo o raznim arhetipovima žena i muškaraca, svrstavamo se u Artemide, Atene, Demetre, Hestije i Here i prepoznajemo u svakoj ženi neki od arhetipova koji prevladavaju, šminkamo se i idemo na kozmetičke tretmane, robujemo kultu ljepote da bismo bile ženstvene i lijepe, i što je onda čudno kad psihoanalitičar kaže da je u biti žene da bude privlačna a muškarca da bude snažan? Pa živimo tu priču.
Pritom se pod pojmom „snažan muškarac“ često pogrešno zamišlja tip alfa mužjaka, a najčešće su to samozatajni, diskretni muškarci koji stoje iza uspješnih žena. To je onaj koji ju potiče i pušta da razvije krila, ali je dovoljno samopouzdan da zna koliko je ugrađen u temelje njezinog uspjeha. No ti je tema za neki drugi tekst.
Na kraju, odgovorno tvrdim da je većini žena koje su već uspješne u poslu veći kompliment kad nam netko, bilo žena ili muškarac kaže da nam se divi jer smo privlačne, nego da nam se dive jer smo uspješne i jer puno zarađujemo. Ako neka od uspješnih žena misli da je ovo glupost, neka prva baci kamen na mene. Ali bez maskare na očima i ruža na usnama, molim!