Foto: FAH
PROTJERANO u pustinju da umre od gladi ili žeđi, batina ili metaka, armensko stanovništvo Osmanskog Carstva masakrirano je prije sto godina, dok njihovi potomci u modernoj Turskoj, koji su većinom prešli na islam, uglavnom šute o svojim korijenima.
Među precima Gafura Turkaya tek je poneki preživio taj pokolj. Njegov djed bio je jedan od rijetkih sretnika. Pedesetogodišnji Turkay sjedi u dvorištu armenske crkve svetog Giragosa u Diyarbakiru na jugoistoku Turske i priča da mržnja iz tih vremena nije nestala.
Turkay misli na Recepa Tayyipa Erdogana, koji je prije nego što je izabran za predsjednika u kolovozu rekao da ga suparnici optužuju da je Gruzijac ili "još ružnije" Armenac.
Sveti Giragos najveća je armenska crkva na Bliskom istoku. Bila je ruševina do 2010. kada je završena obnova koju su uglavnom financirali turski Armenci ili armenska dijaspora.
Kao član upravnog odbora Zaklade Giragos, Turkay ima zamjerku i na Nijemce. Sveti Giragos korišten je kao vojarna njemačkih vojnika u Prvom svjetskom ratu kad su carska Njemačka i osmanska Turska bile saveznice.
Iako je crkva potpuno obnovljena vjerske službe su rijetke. Danas je vrlo je malo kršćana među Armencima u Diyarbakiru. Svećenik na vjerske blagdane dolazi iz Istanbula u kojem živi najveća armenska zajednica u Turskoj, ima ih oko 60 tisuća.
Do progona u Prvom svjetskom ratu Diyarbakir je bio veliko armensko središte. "Početkom 20. stoljeća, 60 posto stanovništva bili su kršćani", kaže Turkay.
"Tri su skupine preživjele genocid: djeca, lijepe djevojke i zanatlije", objašnjava Turkay. Njegov djed je tada bio dijete. Gotovo svi preživjeli prešli su na islam, ili prisilno ili jer su se nadali da će ih to zaštititi.
Ne govore o svojim korijenima
Turkayeva djeda odgojila je kurdska obitelj kao muslimana. I on je odrastao kao musliman, ali pošto je bio svjestan svojih kurdskih korijena, vratio im se i krstio kao odrastao.
Sve više turskih Armenaca preispituje svoje korijene, iako ih se tek šačica odluči na hrabar potez okretanja leđa islamu u kojem su odrasli. "Srame se ili se boje", misli Turkay.
Prije deset godina samo je jedan bračni par u Diyarbakiru isticao svoj armenski etnicitet. Danas ih ima između 300 i 400, kaže Abdullah Demirbas, donedavni načelnik jedne gradske četvrti.
Većina su, međutim, ostali muslimani. Ergun Ayik, čelnik Zaklade Giragos, kaže da se samo između 10 i 20 posto tih Armenaca krstilo. Iako je obnova crkve mnoge učinila svjesnijima svog armenskog porijekla, ostaju muslimani. "Imaju obitelji, imaju živote. Teško im je", rekao je Ayik.
Armenci u Turskoj i dalje su oprezni u otkrivanju svojih korijena drugima. "Ako nije nužno, šutimo o tome", kaže Ayik.
I krave znaju da je bio genocid
Demirbas, mjesni kurdski političar, nema dvojbi o karakteru događaja u Prvom svjetskom ratu. "Za mene je to bio genocid i zločin protiv čovječnosti. Ja sam se osobno ispričao za to".
Turska država odbija to nazvati genocidom, a raspravu o tome kako nazvati maskar koji je Armence koštao 1,5 milijun života naziva besmislenom. Turski političari burno su reagirali kad je papa Franjo u nedjelju rekao da su Armenci žrtve prvog genocida 20. stoljeća.
Turska priznaje da su mnogi armenski kršćani poginuli u sukobima s vojnicima Osmanskog Carstva 1915., kada je Armenija bila njegov dio, ali niječe da je riječ o više stotina tisuća ljudi i da je to bio genocid. Tursko ministarstvo je u priopćenju ocijenilo da je papina izjava za turski narod "bez ikakve vrijednosti".
Turkay također smatra da je rasprava o tome besmislena, ali iz drugog razloga. "O tome stvarno ne bi trebali debatirati. Moja baka je davno rekla da i krave na ispaši znaju da je to bio genocid".
Turkay krivi i Nijemce. "Da nisu podržavali Osmansko Carstvo to se ne bi dogodilo. Mislim da Armenci imaju pravo mrziti Nijemce još sto idućih godina".
Ayik je umjereniji. Hoće li ili ne njemačka vlada donijeti odluku kojom će masakr proglasiti genocidom njemu nije važno. "Isprika bi bila dovoljna".