Foto: HRT
MISLAV KOLAKUŠIĆ, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu proteklih je dana postao najveći kritičar Zakona o predstečajnim nagodbama, i jedini među sucima. Prošlog tjedna u kritici mu se pridružilo i više poznatih hrvatskih ekonomista te sveučilišnih profesora. U akademskoj zajednici sve su češće primjedbe na provođenje predstečajnih nagodbi, kao i na sam zakon. Zanimljivo je da se tim kritikama ne pridružuje saborska oporba koja je u startu podržala zakon iza kojeg stoji ministar financija Slavko Linić. Zbog obimnosti teme intervju ćemo objaviti u dva dijela.
Zakonu o predstečajnim nagodbama bi bolje pristajao naziv o Zakon o predstečajnom izvlaštenju vjerovnika i državnog proračuna temeljem "odluka" samih dužnika ili Ministarstva financija u slučajevima kada je većinski vjerovnik. Zakon sadrži veliku količinu "pravnih rješenja" koja su protivna Ustavu RH i poimanju modernog prava. Društveno najopasniji vid zloupotrebe je činjenica da dužnici sami sebi postaju najveći "vjerovnici" te vrlo često u postupcima nagodbi ne odlučuju vjerovnici nego dužnici.
Kako je moguće da dužnik samostalno odlučuje u postupku nagodbe, zar se ne bi trebali dogovarati vjerovnici i dužnik?
Uredbom Vlade RH u prosincu 2012., mjesec dana nakon donošenja ZFPPN-a u Saboru, izmijenjen je skoro cijeli Zakon i uveden je članak 72.a kojim se jamcima daje pravo glasa – odnosno pravo odlučivanja u postupcima predstečajnih nagodbi. Općepoznata je činjenica da su jamci dužnika isključivo njegove povezane tvrtke. Dužnicima je time u ruke predano "automatsko oružje za borbu" s vjerovnicima i državnim proračunom, čime im je omogućeno da sami sebi postaju najveći "vjerovnici", te mogu potpuno samostalno odlučivati o potraživanjima-imovini stvarnih vjerovnika, odnosno njihovom izvlaštenju od imovine.
Primjerice, dužnik u "realnom svijetu" duguje 100 milijuna kn za naručenu robu i usluge te 100 milijuna kn banci za kredit, temeljem čega bi vjerovnici trebali imati ukupno 100% glasova, a dužnik 0%.
Međutim, prema "Zakonu o predstečajnom izvlaštenju" to često izgleda ovako; dužnik prizna, a FINA rješenjem utvrdi potraživanja vjerovnicima u iznosu od 100 milijuna kn za isporučenu robu, banci 100 milijuna kn za primljeni kredit, te 700 milijuna kn svojim povezanim tvrtkama, svakoj po 100 milijuna kn na ime jamstva za rečeni kredit od 100 milijuna kn. Utvrđenjem 700 milijuna kn "potraživanja", koja nisu nastala do otvaranja postupka nagodbe, dužnik stječe 77,7 posto glasova s kojima otpisuje potraživanja stvarnim vjerovnicima u željenom iznosu, primjerice 60%, dok se ostatak "obvezuje" otplatiti na rok od 30 godina uz poček od 2 godine. Dakle, pravi vjerovnici su od 100% glasova pali na 23%, a da se u "realnom svijetu nije ništa dogodilo" te tako ostali bez ikakvog prava na odlučivanje o sklapanju nagodbe koja se sklapa u njihovo ime i odlučuje o njihovoj imovini.
Ako dužnik nema kredit, to nije problem, dovoljno je da njegova povezana tvrtka na listu papira napiše da jamči dužniku za 700 milijuna kn za nešto i prijavi tražbinu, potpis je naravno na obje strane tog lista papira isti. Činjenicu da povezana tvrtka nije sposobna isplatiti niti jednu kunu, a time niti biti jamac, jer je primjerice u blokadi i predstečajnoj nagodbi ili da uopće ne postoji vjerovnik da bi moglo nastati jamstvo, nitko neće provjeravati.
Ako dužnik nema povezanu tvrtku nije ni to problem, mogao ju je osnovati u vrlo kratkom roku s vrlo malo novaca.
Slijedom rečenog mi je teško slušati tvrdnje u medijima da se u postupcima predstečajnih nagodbi dogovaraju vjerovnici i dužnici. Istina događaju se i takve situacije, ali ne često, odnosno gotovo nikada u postupcima u kojima su utvrđene milijarde kn potraživanja.
Postoje li još neki oblici sličnih zloupotreba u postupku utvrđivanja tražbina?
Česta je i proizvodnja tražbina temeljem "pozajmica" povezanih društva koje, naravno nikada nisu uplaćene, ali dužnik ih prizna i ponavlja se naprijed opisana situacija.
Zar trgovački sudovi ne provjeravaju jesu li nastale tražbine temeljem kojih se glasa i koje su sadržane u tekstu predstečajne nagodbe?
Prema odredbama ZFPPN-a i najnovijoj sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, trgovački sudovi nisu ovlašteni ispitivati jesu li u nagodbama koje se sklapaju pred tim sudovima sadržane nepostojeće tražbine, odnosno je li u prethodnom postupku pred FINA-om došlo do nezakonitog utvrđivanja nepostojećih tražbina iako je temeljna funkcija sudova određena Ustavom RH, a ona je suđenje, utvrđivanje činjenica i primjena prava na utvrđeno činjenično stanje.
Je li Vlada RH uopće mogla mijenjati ZFPPN Uredbama?
Odredbom članka 87. Ustava propisano je da Vlada RH ne može uredbama uređivati pitanja koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela. Pravo vlasništva i ravnopravnost tržišne utakmice spadaju u temeljenja prava i slobode, dok je Zakonom o sudovima u nadležnost trgovačkih sudova stavljeno da utvrđuju postojanje potraživanja između pravnih subjekata. S obzirom da se ZFPPN-om uređuju navedena prava i obveze, isti nije bilo moguće sukladno Ustavu naknadno mijenjati Uredbama.
S kojim propisom biste usporedili ZFPPN, postoji li sličan zakon u EU?
Prema mojim saznanjima ni jedan propis u EU niti u pravnom poretku RH se ne može usporediti s odredbama ZFPPN-a. Sličan naziv Zakona postoji u Njemačkoj i Sloveniji, ali oni nemaju dodirnih točaka s našim. U obje države se postupak odvija pred sudovima koji utvrđuju potraživanja i svaki vjerovnik može osporiti nepostojeće potraživanje, pa su naprijed opisane situacije s oštećenjem vjerovnika temeljem nepostojećih tražbina svedene na najmanju moguću mjeru.
ZFPPN je moguće usporediti s hipotetskim Zakonom o kaznenom postupku prema kojem bi odluku o kaznenoj odgovornosti i kazni donosio isključivo i samostalno okrivljenik. Temeljem okrivljenikove odluke da nije kriv za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, Općinski ili Županijski sudovi bi prema tom zakonu bili dužni donijeti presudu kojom se oslobađa od krivnje, te ne bi imali nikakvu mogućnosti utvrđivanja okrivljenikove odgovornosti.
Jesu li postupci predstečajnih nagodbi korišteni i u neke druge svrhe?
Jedna od uočenih zloupotreba ZFPPN-a je svakako i korištenje postupka predstečajnih nagodbi za preuzimanje vlasništva velikih hrvatskih tvrtki protivno tržišnim uvjetima, odnosno po nekoliko puta nižim cijenama od onih koje bi se mogle ostvariti na tržištu uz potpuno izbjegavanje primjene Zakona o preuzimanju dioničkih društv i odredbi o pravima dioničara i imatelja poslovnih udjela koja im pripadaju po Zakonu o trgovačkim društvima.
Postoje li još neke nezakonitosti koje ste primijetili u praksi?
Jedna od temeljnih neustavnosti ZFPPN-a jesu odredbe temeljem kojih postupak vodi nagodbeno vijeće FINA koje imenuje Ministar financija. Ministarstvo financija često je i jedan od glavnih vjerovnika i još k tome odlučuje i o žalbama drugih vjerovnika protiv rješenja koje je takoreći samo donijelo, što nužno dovodi do neravnopravnosti svih ostalih vjerovnika u odnosu na Ministarstvo financija.
Smatrate li da sudovi moraju primjenjivati tako loš Zakon?
Često se zaboravlja da su sudovi temeljem odredbi članka 117. Ustava RH i članka 5. Zakona o sudovima dužni suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona sukladnih pravnoj stečevini EU i drugih važećih izvora prava, te su potpuno neprihvatljive tvrdnje da sudovi moraju suditi po "lošim" zakonima koji nisu usklađeni s Ustavom RH. Kada bi hipotetski bio donesen "rasni zakon", vjerujem da bi se svima upalile "lampice" i znali bi tumačiti rečenu odredbu Ustava. Upravo zbog ne tako rijetkih situacija da propisi nisu usklađeni s Ustavom RH, postoji predmetna odredba. Međutim očigledno je da smo kao društvo naviknuti na zloupotrebe zakona i smatramo da nismo dužni ništa poduzimati po tom pitanju.
Spominjete i povrede europske pravne stečevine?
Trgovački sudovi su dužni provjeriti je li postupak i sam prijedlog predstečajne nagodbe u skladu s Lisabonskim ugovorom (naročito dijelom koji se tiče državnih potpora, jer Europska komisija ima mogućnost i 10 godina od sklapanja predstečajne nagodbe istu proglasiti nelegalnom ako nisu poštivana pravila o državnim potporama). S obzirom da Porezna uprava u ime RH nekim dužnicima otpisuje i do 90% potraživanja temeljem poreza i doprinosa (70% glavnice plus kamate). Slijedom rečenog nekim dužnicima je arbitrarno omogućen puno povoljniji položaj u tržišnoj utakmici, a što je nedopustivo u modernom demokratskom društvu baziranom na kapitalizmu.
Smatrate li da su mali vjerovnici dovedeni u nepovoljni položaj u odnosu na velike?
Podjela na "velike i male" u smislu različite primjene prava u potpunosti derogira pojam prava kao metode ostvarenja osjećaja pravde i morala građana, a što nužno dovodi do osjećaja bespomoćnosti i raspadanja vezivnog tkiva građanskog društva.
Svaki sud i sudac, kao što je to prethodno rečeno, dužan je primjenjivati odredbe Ustava RH na svaki konkretan predmet te u slučaju uočavanja različitosti postupanja prema vjerovnicima ili njihova oštećenja direktno primjenjivati odredbe Ustava kojima se štiti pravo vlasništva, sloboda poduzetništva i jednakost svih pred zakonom i sudovima.
Nerijetko se u postupcima predstečajnih nagodbi različito tretiraju veliki vjerovnici u odnosu na male, što primjerice može ići tako daleko da se jednoj ili više financijskih institucija daje imovina ili isključivo pravo na naplatu iz dijela imovine, dok malima preostaje samo da se nadaju da će dužnici ispuniti obećanje i njima nešto isplatiti kad dođu na red.
Drugi dio intervjua objavljujemo u četvrtak 12. prosinca