Sumrak socijaldemokracije: Kako smo i zašto nasjeli na crvenu boju SDP-a?

Foto: FAH

CINIZAM kojim nam se posljednjih tjedana obraća vrhuška SDP-a zapanjujući je. Kao i njena socijalna bešćutnost i šokantna polutanska prepotencija. Milanović s nekim čudnim smiješkom poručuje narodu koji nema za paštetu da nema dovoljno fine prehrambene navike, njegova žena da mu je zdravije da jede malo manje ali probrano, Opačić prati u basu da nema gladne djece osim kod Roma  (čitaj: ciganija kao ciganija), ministar financija naciji u lice tvrdi da je dobro što je bogatima upravo dao još više, a siromasima manje, te da će vidjeti kako će im dobro doći osamdeset kuna, Hajdaš-Dončić se pak naciji ceri u lice da će monetizacije biti ako on to kaže (a ona neka na referendumima potpisuje što hoće), neki neopisivi ministar "znanosti" Mornar prijeti da će za školovane ljude uvesti glavarinu ako hoće van (po uzoru na DDR). Vrhunac: očajni radnici urlaju na Markovom trgu a Milanoviću je lijeno i da se ukaže na prozoru.

Čisti prezir.

No opći šok ne znači da na njega imamo pravo. Voljeli smo previdjeti povijest raskola i partijskih čišćenja. Prvo su se konstituirali Laburisti – stranka rada kao politička formacija a da SDP nije pisnuo. Zašto?

Jer su bili sretni što ne moraju biti radnička stranka, jer su jeftino, da ne mrdnu prstom, mogli postati desniji?  Potom, čim je dobio "pravu vlast", iz SDP-a je izbačena Mirela Holy. Sad je stranka demonstrirala što misli o iole svjesnim građanima i rado izgubila neželjene birače iz kritičke javnosti raspoložene ekološki, racionalno i antikorporacijski. Riješila se potpore mladih, da joj ostane karijeristička partijska mladež. Na kraju je iz vlade izbačen ministar Željko Jovanović, jedini ozbiljni SDP-ov intelektualac u vladi. On se silno zabunio misleći da se mora boriti za temeljne socijaldemokratske postulate. Branio je svjetovno školstvo, suprotstavljao navali katoličkog opskurantizma a la Željka Markić i, last but notleast, namjeravao isušiti nogometnu i inu sportsku močvaru, oličenu u Zdravku Mamiću.

Poslan je u provinciju, pa sad pognute šije može slati poruke vječne odanosti Generalnom sekretaru. A mogao je sve vidjeti ranije.  Samo područje kulture, klasičnu domenu socijaldemokrata i ljevičara, Generalni sekretar je još pri preuzimanju vlasti prepustio neoliberalnom HNS-u. To je bio "potez u rukavicama". Prljavi posao HNS-ovi kadrovi obavili

su maestralno i rado. Drastično su smanjili budžet za kulturu pa je SPD-ova eutanazija slobodne kritičke javnosti poslana u dugu kolonu kulturnjaka po lemozine HNS-u.

Isto je, samo ne u rukavicama, novi SDP postupio i s radnicima. Nakon pobjede na izborima, ne samo da je nije ušao u koaliciju s Laburistima, SDP nije ni sekundu ušao u debatu ni s njima a kamo li  njihovim glasačima, tim čudnim stvorovima koji rade. Mnogo radije tu stranku je marginalizirao i ugušio. Po tuđmanovskom modelu Franje Tuđmana. Sad su Lesar i njegovi kao onaj Đapić i Srb. Redikuli su, zar ne?

Ništa manje je bestidan SDP-ov odnos prema Srbima u Hrvatskoj, koji još od Račanovih vremena tvore vjerni birački korpus. Novi SDP ostavio je da budu točno to i ništa više - glasački stroj koji će uvijek glasati za SDP jer mu ništa drugo ne preostaje (kao uostalom i hrvatski Talijani). SDP im je namjestio etničku klopku. Dok oni govore o svojim socijalnim i ekonomskim problemima i administrativnim nepravdama, predsjednik SDP-a kičasto dubokim glasom poručuju da se "bori za Srbe".

Ne sjećam se baš da su ga to tražili, ali sad eto imaju visokog pokrovitelja To što Srbe (i Hrvate)

ostavlja da tavore po hrvatskoj gnjiloj provinciji, više manje.  Socijalni SDP-ov cinizam u ničem se,
uostalom, ne očituje kao u isturivanju nekoliko dekorativnih, "urbanih Srba" u vladi i parlamentu:
sretnih, zadovoljnih i botoksiranih.

SDP prakticira isto ono što i Tuđman i Sanander, koji su držali svoje alibi-Srbe, alibi-Židove i alibi-seljake a ti su, nećete vjerovati, bili debeli, bedasti, skakali po štalama i pili gemište.

Sva ta sablazan nije pukla kao otvoreni  raskolu  SDP-a zahvaljujući dvjema grupama, aparačicima i intelektualcima. Aparačici (danas se to veli uhljebi) uvijek će pognuti šiju, a što su na ljestvici partijske nomenklature više, to im savijanje šije ide bolje: Vidović, Picula, Antunović, Linić, Komadina najspektakularniji su primjeri. "Čekaju svoje vrijeme" (da Milanović slomi nogu?) a onda će oni već - dobro konzervirani, diskretno "održavajući stare veze". Ili će naprosto proživjeti na debelim penzijama i još debljima sinekurama.

U Bruxellesu je hrana odlična!

U svakom slučaju umrijet će u vilama na Dedinju. Na Dedinjima, naime, i nadalje su samo tri vrste stanovništva: propali aparačik-penzioner koji reže ruže, vječno mlad vlastodržac koji mrko sjeda u crni mercedes, i bivši ambasador s dvije penzije i djecom na školovanju u Engleskoj.

Drugi činilac stabilnosti je "inteligencija", točnije ona lijeva. To je SDP-ov treći stup životnog osiguranja. Lijeva inteligencija, naravno, u kutu grize nokte. I ne talasa. Zbog jadnog SDP-a. Iznimno
tupa i podosta lijena, gledajući televiziju nasjela je naime promjeni imena Stranka Demokratskih Promjena u Socijaldemokratska Partija. Skočila je iz fotelje: Ti boga, Imamo socijaldemokraciju!.

Uključuje kompjutor: Stvarno, piše na websiteu! Dakle, lijeva inteligencija natrag pod dekicu i čekanje da se u onim sobama Iblerovom trgu izrodi gromada od Willyja Brandta i krene kupiti cigarete u Importane centar. To je za lijevu inteligenciju ovijesna nužnost. Ne zovu ih partijci bez razloga korisnim idiotima.

Koji su od nagle pojave Socijaldemokratske partije u Hrvata velikoj borbi s desnicom: Mi radikalno ne  čitamo Večernji list! - Frljić, pitate? Ne, na Frljića ne idemo, niko nas nije pozval a tam je ionak bil naš Obersnel. U Šibenik? Ne, u Šibenik ne idemo jer u Jutarnjem još niš ne piše o onom Benku (a dalmatinski radnici su nam ionak od početka sumnjivi). U Sisak ne idemo jer tamo nikad nismo bili, na televiziju ne idemo govoriti jer tamo ide Puhovski, na Cvjetni ne idemo jer tamo idu Urša i Vili. A ni pisati nema smisla, jer su honorari nikakvi, a mali Srećko Horvat ionak piše jednu knjigu godišnje i na skajpu je s Chomskim.

Zašto ja ovdje navodim baš intelektualce, radnike i označene? E, to zato jer se socijalna demokracija  tako formirala u Europi ima tome  više od sto pedeset godina, jer  je to mixtura mirabilis zbog koje se u Europi živi, zbog menjševika i sličnih, a tko misli da se socijalna demokracija stanuje na Iblerovom trgu slobodno se obrati liječniku ili ljekarniku.  

Zašto pišem o SDP-u i sumraku socijalne demokracije u Hrvatskoj? Zato jer je SDP jedna prevara kojoj smo nasjeli i koju smo konstruirali. Jer smo budale koji smo nasjeli jednom spinu na websiteu i crvenoj boji koju su vješto odabrali dizajneri. A ona je bila i ostala Stranka Demokratskih Promjena,  dakle reformirana kadrovska stranka SKH, s time da su jedni otišli u HDZ, a drugi tu ostali.

Zoran Milanović je sad junak druge generacije tog tranzicijskog fenomena. Samo nije Lukašenko nego prirepak neoliberalnog ekonomizma HNS-a (stranke u raspadu), i u samo tri godine doveo je stranku do toga da se za nju više ne može glasati. Naravno, sama osoba Zoran Milanović, tek je front –man.

Slučajni predsjednik, kao što je, kako veli,i Hrvatska njemu slučajna. Ništa ja njemu ne predbacujem lično, on se zove i Hajdaš-Dončić i cijela ta hajderovska liga čijih si imena ne možemo ni sjetiti, niti ne znamo jesu li iz SDP-a ili HNS-a ili su se jednostavno zatekli na cesti pa to zovemo Mornar. Pišem o sumraku socijalne demokracije zbog jedne velike zabune i iz malo iz zebnje. Prijespomenuti su naime budućnost "SPD-a" - ti Hajdaši, čiji je Zoran Milanović samo jedan pajdaš. Ali pajdaš apokalipse.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala