Ilustracija: Shutterstock
PORED crvene peronospore i crne kuge, udbaša i skojevaca, istarske mafije i clean starta, ovih se tjedana još jedan pojam nametnuo u javnosti.
Riječ je o "nacionalnom konsenzusu".
Spomenuo ga je Ivo Josipović još u lipnju prošle godine, pozivajući vlast i oporbu na konsenzus oko dugoročnih nacionalnih pitanja. "Ne treba nam nikakva velika koalicija, ali nam treba više razumijevanja i više suradnje u ostvarivanju ključnih nacionalnih ciljeva", rekao je šef države povodom Dana državnosti.
U svom novogodišnjem obraćanju Josipović je ponovio svoju tezu. "Želi li Hrvatska krenuti putem izlaska iz krize, ne samo gospodarske već i opće društvene, te zaustaviti negativne trendove, za to će biti potrebno postići širi društveni konsenzus".
Guverner i župan
I guverner HNB-a Boris Vujčić pozvao na "politički i općedruštveni konsenzus oko glavnih ciljeva i načina njihova ostvarivanja", barem među glavnim političkim snagama, a u tom apelu pridružio mu se i Ivan Jakovčić.
"Treba otvoriti poseban prostor za najkonkurentnije grane hrvatskog gospodarstva, poticati otvaranje novih radnih mjesta, decentralizirati zemlju, ponuditi konsenzus svim glavnim akterima u gospodarstvu, od HNB-a, komercijalnih banaka i najvećih poduzeća do HUP-a, HGK i HOK te sindikata", izjavio je šef IDS-a, dodajući kako "treba ponuditi konsenzus na godinu dana i opoziciji, ako je dovoljno hrabra prihvatiti ga".
Ubitačni konsenzus
I tako, politički, društveni, socijalni i ekonomski konsenzus odjednom se počeo predstavljati kao nešto što bi nas napokon trebalo spasiti. Iako nas je upravo neformalni, neizrečeni i prešutni konsenzus doveo u ovo u čemu smo sad.
Već dvadeset godina Hrvatska postojano kroči istim putem, ravno u propast. Slijedi se ista samoubilačka ekonomska i monetarna politika, pogoduje se istim centrima moći, ponavljaju isti obrasci vladanja ili se u ime viših interesa ti destruktivni obrasci prešućuju.
Konsenzus oko rata i Europe
Devedesetih je zbog obrane zemlje politička oporba, zajedno s dobrim dijelom javnosti i medija, izbjegavala govoriti o ratnim zločinima, kriminalu u pretvorbi i privatizaciji, uništenju demokracije i medija. Desetljeće kasnije, zbog puta u Europsku uniju konsenzualno je šutjela o kriminalu i korupciji.
Zapravo, teško je više otkriti oko čega u ovoj zemlji nije vladalo slaganje svih ovih godina. U prvom redu političko, a potom i ekonomsko i društveno.
Ista politika
Politika koju danas provodi SDP umnogome podsjeća na HDZ-ovu, samo bez (vidljivog i razgranatog) kriminala i korupcije. Ubiru se veći porezi da se ne bi rezala državna uprava, postavljaju se politički kadrovi na čela državnih tvrtki, štite se isti centri moći, šuruje s istim medijskim tajkunima i vlada pomoću istih metoda.
I umjesto da se iskoristi ova prilika kako bi se napokon otvorila smislena rasprava o raščišćavanju nagomilanog smeća, o uzrocima ove propasti, o strukturnim reformama i spasonosnim zaokretima, govori se o konsenzusu.
Flaster na ustima
Čija bi zapravo glavna svrha bila da nabije flaster na usta svim kritičarima i omogućio vlasti da opere ruke od svih posljedica svoje politike. A predsjedniku Josipoviću dao priliku da poziva na zajedništvo umjesto na odgovornost.
Godinama Hrvatska nije imala pravu opoziciju, sindikati, poslodavci, banke i tajkuni borili su se za svoj partikularni interes, baš kao što su to radile i političke stranke, Sanaderova kamarila brinula je za svoj džep, a gotovo nitko nije brinuo o nacionalnom interesu.
Oko čega bi svi oni sada trebali postići nacionalni konsenzus?
Plan 21, Čačić 22 (mjeseca)
Vladajuća koalicija ima dovoljno snažnu podršku u parlamentu za ostvarenje svih svojih cijeva, dovoljno uništenu opoziciju i dovoljno devastirane medije da joj nikakav formalni pristanak na konsenzus ne bi previše pomogao.
Jedino se postavlja pitanje tko je spreman bezrezervno podržati Vladu koja već nakon godine dana kreće u radikalan zaokret gospodarske politike u koju se zaklinjala u Planu 21. I to čim joj je glavni ideolog završio u zatvoru.
Da nam bude bolje
Gdje onda leži potencijal za konsenzus? U zajedničkoj želji da nam konačno krene na bolje ili u nekom vidljivom planu oko kojeg svi mogu skupiti glave? U odluci da se solidarno odričemo svi ili da se odriču samo neki?
Ili se ovaj apel za konsenzusom ipak svodi na ono što je vrijedilo i do sada: postojano trpljenje i čekanje da i ova muka konačno prođe.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje