Foto: BIEN
U PETAK, 4. listopada, frankofona građanska udruga BIEN i njemačka de: Initiative Grundeinkommen organiziraju u 11 sati spektakularno predavanje 130.000 potpisa građana Švicarske Saveznom uredu (vladi) na Trgu konfederacije u Bernu.
Sve je organizirano baš kako se šika. Od događaja na Facebooku do poziva građanima da masovno dođu na trg. Ondje će u podne prisutne počastiti i zakuskom. Od 20 sati je veliki party u klubu nedaleko kolodvora u Bernu.
Pozvani su, dakako i novinari i nije nevjerojatno da će odjek tih vijesti u petak doprijeti i do nas: Švicarci su prikupili za trećinu više nego dovoljno potpisa građana o kojemu će se bez daljnjih propitivanja u cijeloj zemlji održati referendum o pitanju: jeste li za uvođenje bezuvjetnog temeljnog prihoda građanina?
Hrvati, moralo bi vas ovo zanimati!
Promaknut će vam o čemu se to radi, a i nas bi u Hrvatskoj to trebalo zanimati. Moralo zanimati.
Švicarci iz ove dvije ujedinjene inicijative su se u travnju ove godine poslužili ustavnom mogućnošću da zemljake pozovu na referendum o tome bi li htjeli da svaki punoljetni državljanin Švicarske, neovisno o njegovu imovinskom, socijalnom, etničkom, pravnom… statusu od države svakoga mjeseca dobije 2500 švicarskih franaka. Malodobnima je odmjeren iznos od 1800 franaka.
Zemlja u kojoj su žene dobile pravo glasa tek 1971. godine, a ne tako davno njeni su se građani izjasnili protiv izgradnje novih autocesta i protiv gradnje džamija, ima institut referenduma od 1891. godine i od tada ih je održano 420, a 305 ih je prošlo. Možda i zato jer je za postaviti naciji ustavno ili neko drugo pitanje od općeg interesa dovoljno u 18 mjeseci inicijative prikupiti 100.000 vjerodostojnih potpisa. No, uspješnost triju od četiri takvih inicijativa govori i o tome da ondje ne sežu olako za referendumom. Ipak, iako je glas naroda pri pozivu na referendum mandatoran, procedura općenarodne rasprave o postavljenom pitanju je takva da će se sami referendum održati za dvije, do dvije i pol godine. Za ovaj referendum tih je potrebnih potpisa prikupljeno u manje od dva mjeseca, a posljednje ankete kažu da će čak 68 posto populacije glasati "za"!
Slična, mada proceduralno manje odlučna inicijativa tiče se od 14. siječnja ove godine i građana u zemljama Europske unije. Europska komisija uvela je na svojim službenim stranicama mogućnost da se pokreću građanske inicijative, a prva ovogodišnja pita građane zemalja EU: Traži se od Europske komisije da ohrabri suradnju zemalja članica da se istraži uvođenje bezuvjetnog temeljnog prihoda kao alata (država) da se (u njima) unaprijede sustavi socijalne sigurnosti.
Uvjet je da se u najmanje sedam zemalja organizirano podupre takva inicijativa, a bit će uvažena ako se prikupi najmanje milijun glasova građana iz zemalja EU. Rok u kojemu ovoj inicijativi istječe važenje jest 14. siječnja 2013. godine. Građanima Hrvatske te su stranice, kao ravnopravnima svima ostalima u EU za glasanje o potpori, otvorene točno na pola toga roka 14. srpnja ove godine, dva tjedna nakon formalnog ulaska Hrvatske u EU.
Pa, što se čeka?
Možda objašnjenje o tome što je to zapravo temeljni prihod, ili dohodak, kako ga zovu u ad hoc osnovanoj hrvatskoj inicijativi. Ukratko, isto što u Švicarskoj: svaki bi građanin jednoga dana, kada se dokraja prouče načini njenog ostvarivanja i kada se uvede, bez ikakvih daljnjih uvjeta trebao od države svakoga mjeseca dobiti iznos u novcu za pokrivanje osnovnih potreba.
Koliko u Hrvatskoj? To tek treba izračunati. Švicarci su u svojim izračunima na prihodovnu stranu jednadžbe uvrstili sva socijalna davanja države i troškove svih institucija koje njima rukuju. To su državni mirovinski fondovi, ustanove za potporu pri nezaposlenosti, naknade najsiromašnijima. Na rashodovnoj su strani stavili prosječne troškove za hranu i energiju, prijevoz, obnovu odjeće dvaput godišnje - i tako su došli do onih, za naše prilike, nezamislivih iznosa. U prihodovnu stranu uvrstili su i već usvojen sustav oporezivanja najbogatijih, a posebno su im na zubu nepristojno visoke zarade menadžera u bankarstvu.
Europska inicijativa na prihodovnoj strani vidi dakako isto to, kao i oporezivanje prometa isključivo luksuznih dobara kao i djelatnosti koje zagađuju okoliš. U prijevodu: želiš si hupiti hummera koji troši 30 ili 50 litara goriva na sto kilometara - nema problema, plati oporezovanu cijenu pa se se vozi!
Kad se jednom javnosti objasni da to nije inicijativa za uspostavljanjem vrijednosti najniže plaće, prednosti te vizije u kojoj ama baš svatko dobije svakoga mjeseca novca za osnovne rashode - puku je lako objasniti: nema više siromaštva i frustracije koja ide s njom. S takvim sustavom lako je biti "onaj drugi roditelj" koji skrbi o djeci i ne mora tražiti posao. A onaj koji se negdje želi zaposliti, ili baš ako mora i obogatiti, mnogo će opuštenije tražiti svoj životni put. Na taj bi način bili poduprti i nezavisni umjetnici, ohrabreni volonteri raznih društveno korisnih inicijativa.
Utopijska ideja ili stvarna budućnost?
Pojam nezaposlenosti odjednom prestaje biti problem, a može se posve razmontirati sustav državnih mirovina i novčanih socijalnih potpora. Tko želi veće mirovine, neka uplaćuje u privatne rentne financijske institucije.
Uobičajene primjedbe su da je to utopijska ideja provediva samo u najbogatijim zemljama, da ljudi neće htjeti raditi, odnosno da će propasti radna mjesta s najnižim plaćama. Sve su te uobičajene primjedbe već opovrgnute. O tom se konceptu najozbiljnije raspravlja u barem četrdesetak zemalja, a neki oblici - ne računajući zemlje EU - postoje, eksperimentira se ili su pred uvođenjem u 18 zemalja. Iran je tako gotovo posve iskorijenio siromaštvo, a nedavni pokusi u Indiji i Maroku pokazali su da prevladavajuća većina motivirano, uključena u društvo, želi nastaviti raditi. Povećati si osnovni prihod. Štoviše, za odgovarajuće kategorije stanovništva uz zajamčeni temeljni prihod privlačan je rad i uz mjesečnu plaću manju od današnjeg minimalca.
Jedan oblik takvog prihoda zajamčen je na Aljasci. Lani je svaki državljanin dobio 878 dolara iz posebnoga fonda. Pokusi su provedeni i u Namibiji, a eksperimentira se i u Brazilu. Ondje se nadaju da će tako među najsiromašnijima ukloniti sklonost prema prihodima od trgovine narkoticima.
Zanimljivo je da je temeljni prihod zapravo ideja iz SAD-a, a potječe kako od ekonomista tvrdog liberalnog kapitalizma poput Miltona Friedmana, Jamesa Tobina, Paula Samuelsona i Johna Kennetha Galbraitha koji su (uz 1200 drugih kolega iz struke) još 1968. godine peticijom sa stručnog skupa predsjedniku Nixonu obrazlagali zrelost države i opću korisnost uvođenja takvoga sustava.
Za takav oblik raspodjele društvenih dobara zauzimao se i Martin Luther King u knjizi "Kamo ćemo odavdje: u kaos ili zajedništvo?", a te su ideje prigrlili kako lijevi, tako i kršćanski pokreti.
U Europi se o toj ideji raspravlja već desetljećima, ali su se ozbiljne inicijative za njegovu promociju pojavile tek u ovom stoljeću u Austriji, Belgiji, Njemačkoj, Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Nizozemskoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Norveškoj i Mađarskoj. Gotovo su ih svagdje prigrlile stranke zelenih, a u SAD-u su nedavno izračunali da bi se drastičnom reformom državnih davanja svakom građaninu moglo osigurati 25.000 dolara godišnje. Takva raspodjela dobara povećala bi domaću potrošnju i ujedno bi bila motor za daljnji razvoj. U Japanu se, na primjer, za tu vrstu new deala zauzimaju ekonomisti Toru Yamamori i Kaori Katada, a u svojim programima ih imaju Nova stranka i Zeleni Japana.
U Hrvatskoj su se u prilog osnovnom bezuvjetnom prihodu izjasnili laburisti i pirati. Zasad. I druge će stranke o tome morati početi voditi računa, jer su se građani Hrvatske praktično bez ikakvg publiciteta u inicijativi pri Europskoj komisji u samo dva i pol mjeseca izjasnili. Naravno, i nevjerojatno šutljivi mediji koji će, eto, javiti o tom događaju u Švicarskoj.
Hrvatska je prema postotku kvote dodijeljene našoj zemlji po broju glasova izbila na drugo mjesto sa 40,81 posto. Na prvom je mjestu Slovenija sa čak 78,15 posto dodijeljene kvote, a iza Hrvatske su iznad europskog prosjeka još Belgija, Mađarska, Nizozemska, Austrija, Francuska, Njemačka i Španjolska. Mediji su u nas zatajili, a posebno ekonomska i financijska struka koja bi o tome imala što reći. Posebno se osjeća nedostatak ideja za prijelazna razdoblja. Naravno, svakoga trenutka svaka zemlja ima svoje posebnosti, a Hrvatska je zasad ipak u malo boljem položaju od Grčke, Cipra, Španjolske, Portugala, Irske, Rumunjske i Bugarske, koje se ne odriču od sudjelovanja u toj inicijativi.
Bezuvjetni temeljni prihod je prva temeljita ideja ovoga stoljeća. U osnovi, ona je ekonomska, a na političarima je da je prigrle i ostvare. Ona je civilizacijski napredak, jer je bizarno i proturječno civilizaciji koja je toliko produktivna da društvo razdiru krize, a poslove koje danas velikim dijelom preuzimaju strojevi bogatima čine manjinu, a obespravljuju većinu.
Zbog zahtjeva za ovakvim civilizacijskim promjenama nitko neće na ulicama paliti automobile i razbijati izloge. I ako se jednoga dana to u nas ostvari, ta promjena neće biti toliko velika i nevjerojatna kao što je u SAD-u bilo ukidanje ropstva ili zabrana iskorištavanja dječjega rada u industriji. Oni koji su u XIX. stoljeću razbijali strojeve "jer su im uzimali kruh" bili su u krivu. Nisu strojevi bili krivi, nego je pravo rješenje bilo uređenje rada 8+8+8 i zabrana iskorištavanja djece. I pokazalo se kao napredak.