MIRELA HOLY i Radimir Čačić dali su u svojim famoznim mailovima odgovor na pitanje zašto se ljudi učlanjuju u političke stranke.
U prvom slučaju, pokazalo se kako ih stranačke veze mogu zaštititi od otkaza u javnom poduzeću, a u drugom kako im stranačka iskaznica može osigurati posao za koji nisu kvalificirani.
Stoga nema previše smisla zdvajati nad podacima koje je objavio HTV kako se ove godine čak 12 tisuća ljudi učlanilo u neku od pet najvećih stranaka. Članstvo im ne može odmoći, a sigurno može puno pomoći.
Od dva zla bira se ono stranačko
Između dvije jednako nekvalificirane osobe, otkaz će dobiti ona bez stranačke knjižice. Između dvije jednako kvalificirane osobe, prednost ide onoj sa stranačkim zaleđem.
Da se i ne govori o tome kako ponekad čak i nema izbora: za stranačke ljude često se izmišljaju radna mjesta.
Zapravo, u ovim kompliciranim vremenima kada se ne zna je li teže zadržati posao ili ga naći, partijska iskaznica može odigrati ulogu jezičca na vagi.
Komunistička praksa
To je praksa koja vuče korijen još od komunističkih vremena, njegovana je tijekom dvodesetljetne HDZ-ove vladavine, a svoj doprinos dali su i SDP, HNS, HSLS i ostale stranke koje su participirale u vlasti na državnoj ili lokalnim razinama.
Hrli se u stranku koja je u tom trenutku na vlasti. U jednom takvom stampedu potkraj 1999. godine i mladi djelatnik Ministarstva vanjskih poslova Zoran Milanović osvanuo je u SDP-u, pa ne treba čuditi što je njegov primjer ove godine slijedilo novih tri tisuće ljudi.
Mali partner velikih apetita
Ne treba čuditi ni što je preko dvije tisuće ljudi ušlo u HNS. Kao mali partner velikih apetita on pruža puno više mogućnosti za uhljebljenje. Što se, uostalom, lijepo može iščitati iz Čačićeva maila.
U nekim sretnijim vremenima, ljudi bi još pomislili kako si mogu dopustiti luksuz da prezrivo pljunu na stranačku upisnicu, vjerujući da će napredovati i uspjeti bez pomoći bilo kakve partije, vladajuće ili oporbene, na državnoj ili lokalnoj razini.
Danas se to čini kao nemoguća, gotovo samoubilačka misija.
Učlanjenje u samoobrani
Danas su ljudi, kvalificirani ili ne, prisiljeni logično razmišljati. Zašto bi prolazili kalvariju kod nekog privatnika, kad se mogu baškariti na grijanom sjedalu Vladina automobila? Zašto bi samo plaćali porez državi, kad od te države mogu i dobro živjeti? Zašto bi u realnom sektoru riskirali otkaz, kad im u državnom stranačka iskaznica garantira samo privremenu smjenu?
Zašto bi strahovali za nastavničku plaću, kad mogu biti ravnatelji škole?
Konačno, tko bi pametan strepio od mobbinga, kad se sve može riješiti jednim mailom iz stranačke središnjice?
Ideologija je pritom svedena na puki folklor.
Svjetonazor i predrasude
Nema sumnje da među četiri tisuće novih članova HDZ-a ima onih koji su se učlanili zbog Karamarkova orgijanja po partizanima, boljševicima, nerođenim bebama, pederima i lezbama. Kao što i među novim članovima SDP-a, Laburista, HDSSB-a i drugih ima entuzijasta koji iskreno podržavaju svjetonazor, ideologiju, program...
Ako takvo nešto uopće postoji.
Nema očijukanja
Međutim, davno je postalo jasno da nema ništa od simpatiziranja na daljinu, od očijukanja i koketiranja, podržavanja bez formalnog učlanjivanja. Stranke trebaju velike brojke, kao što sve veći broj ljudi treba stranke. Ne da za njih glasaju, nego da u njima pronađu sigurnost.
Bilo bi stoga krivo reći da ljudi u ovom trenutku u strankama traže kruha preko pogače. Oni traže samo goli kruh.