Marijanu sam često viđao u crkvi, radila je kao liječnica u uglednoj bolnici. Na dječjem onko-hematološkom odjelu. Na odjelu gdje se djecu liječi od leukemije. I na kojemu djeca nerijetko umiru.
Grozomorne priče
Bila je među najobrazovanijima u našoj crkvi, meni sasvim prirodan sugovornik. Samo što nerijetko nisam imao snage slušati njezine prestrašne priče.
"Ima ih puno u sobi i kad jedno dijete umire, ostala djeca to gledaju i znaju da ih isto čeka", kazivala mi je glasom koji je skrivao osjećaje.
Shvaćao sam da ona to priča meni zato što nekome mora pričati. U njezinom još mladom tijelu počivala je duša ostarjela od svakodnevnih prizora patnje.
Nikada se nisam usudio pitati je kako se ona nosi sa svime time. Je li oguglala na sve te jade ili umire sa svakim svojim malim pacijentom? Nije ona jedini liječnik koji prolazi sve to, poznam i one kojima je taj teret bio previše.
Niti sam je ikada pitao kako se to odražava na njezinu vjeru. Što ona misli o Bogu dok gleda kako ni suvremena medicina nekoj od te djece ne može spasiti život?
Oči u oči s patnjom
A onda sam dobio prigodu da tu patnju makar nakratko i osobno vidim.
Kćerkica mi je završila na hitnoj zbog neke previsoke temperature koju nikako nismo uspjeli skinuti. Primili su je na pedijatriju, s njom je ostala moja supruga.
Sutradan ujutro zvali su me da ih pokupim, ozdravila je. Našao sam je u bolničkom krevetiću, izvodila je svoju uobičajenu jutarnju predstavu s ustajanjem, cupkanjem i brbljanjem. Moja je supruga sjedila na stolici pored krevetića i u toj maloj prostoriji bile su još tri bebice u krevetićima, s majkama što sjede pored.
Samo što ta djeca nisu ustajala i ove su majke gledale u moju kćer kao u neko čudo. I sa sviješću da njihova neizlječivo bolesna čeljad nikada neće biti tako zdrava i vesela.
Neke od njih probdjele su tako kraj svoje djece već tjednima, pa i mjesecima. Kad bi ih onako očajne ipak shrvao san, pale bi sa stolice, ponovo se probudivši u najtamnijoj životnoj stvarnosti.
A ja sam bio sretni, mladi otac, nespreman za najdublja i najbolnija pitanja o svojoj vjeri.
Zašto sam ostao?
Ni tada još nisam shvaćao da sam trebao pitati Marijanu kako to da i dalje ostaje vjernica. Ili, još bolje, da sam to pitanje vjere u savršeno moćnog i dobrog Boga postavio samome sebi.
Ali, nisam, dijelom i zato što je meni i mojima bilo prilično dobro.
A dijelom i zbog mog tadašnjeg uvjerenja da životna filozofija koja se oslanja na Boga mora jednom doći i do rješenja ovih najvećih zagonetki.
Svakako je ulogu igrala i moja nespremnost da zbrojim dva i dva. Mislio sam da postoji neka viša matematika koja će sve objasniti.
Svi moji pokušaji
Trudio sam se naći rješenje zagonetke kako to da imamo ovoliko zlo i patnju, kad je Bog i moćan i voljan to riješiti. Ne može li On jednostavno izliječiti onu nesretnu dječicu što umiru od leukemije i koječega drugoga, po cijelome svijetu?
Mogao bih napisati i cijelu knjigu o svojim odgovorima, ali ne isplati se. Jer su svi odreda bili netočni.
Studenti na nekim teološkim fakultetima imaju i cijeli kolegij uzvišenog naziva teodiceja, Božja pravednost. S udžbenicima debljim od one moje nenapisane knjige. Ne mučite se, preskočite ih, u njima nema odgovora na vaše pitanje. Kad krene neki teolog filozofski tumačiti koncept slobode ili pojam više harmonije, mene uhvate grčevi po cijelom tijelu i drhtavica u mozgu.
Ništa od tih praznih riječi ne objašnjava onu djecu koja umiru i onu koja gledaju to umiranje znajući da to i njih čeka. "I Sin Božji je patio", objašnjavaju uzvišeno doktori bogoslovije. Jest (barem u priči), nekoliko mučnih sati – dok mnogi godinama trpe nezamislive tjelesne boli. I već je treći dan uskrsnuo, reći će roditelji što godinama plaču nad grobom svoje djece.
Pogrešan odgovor
Jedina knjiga na tu temu koju sam imao strpljenja čitati bila je onaj klasik Harolda Kushnera, Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima. Ako ništa drugo, knjiga je nastala na vlastitom iskustvu grozomorne patnje, a ne na temelju čitanja tekstova srednjovjekovnih teologa. Mnogo manje mi se dopada autorov odgovor na problem patnje: Bog je dobar, ali nije svemoćan, umuje rabin Kushner.
Ne treba Bog biti svemoćan da bi izliječio onu djecu s onko-hematološkog odjela. Samo treba biti nešto sposobniji od današnjih liječnika, valjda može toliko, kad mu već nije bio problem da prije 13.8 milijardi godina proizvede Veliki prasak.
Da ne pričam kako su se stvari po živote i zdravlje ljudi, žena i djece počele poboljšavati tek kad je uznapredovala medicinska znanost. Ne tako davno svako četvrto dijete umiralo bi prije prvog rođendana. A onda bi još jedno četvrtina djece umrla prije puberteta. Danas je sasvim normalno da dijete doživi zrele godine, svima nama je i dalje živa ogromna većina prijatelja iz djetinjstva. Nije Bog napredovao, nego naše znanje i sposobnosti.
Jednostavan odgovor
"Nemam problema s Bogom, nego s Bogom ljubavi", jadao mi se jedan već duboko uzdrmani vjernik, sit muka i jada u životu. Rekao sam mu svoj odgovor na njegovu dvojbu. Moj ateizam nije nastao samo kroz analizu filozofije i znanosti. Jednostavno se više nisam mogao skrivati od sveopće patnje, koja je znala i mene okrznuti. Doduše, ni izbliza kao brojne meni drage i bliske ljude. Ako sam imao nešto više sreće, imam li i pravo da se na te nanometarski male kockice jednog beskonačnog bolnog mozaika uopće ni ne osvrćem?
Ako ipak mislite da Bog postoji, pomirite se s činjenicom da on uopće ne mari za vas. I koliko god da će vas takav odgovor isprva zaboljeti, ubrzo ćete početi puno lakše disati i živjeti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."