Foto: Hina/Pixsell/Marko Lukunić
>> Pogledajte nacionalistički marš u Varšavi: "Mi hoćemo Boga"
>> Pogledajte trenutak u kojem je par antifašista stalo pred kolonu ekstremnih desničara u Varšavi
Poljska je kroz svoju povijest više puta bila raskomadana između velikih imperijalnih sila Europe te se kao neovisna država nakon par stoljeća pod tuđinskom vlašću konstituirala tek nakon Prvog svjetskog rata. Tada su posađeni korijeni ultrakatoličke i ultrakonzervativne Poljske kakva je danas pod vlašću stranke Pravo i pravda (PiS) Jaroslawa Kaczynskog, koja se otvoreno poziva na tradicije autoritarne vladavine maršala Jozefa Pilsudskog od 1926. do 1935. godine. Izostanak slobode, gospodarska stagnacija i usmjerenje na poljoprivredu kao ključni sektor, klerikalizam i veliki antisemitizam bila su obilježja tog perioda.
Poljska i danas živi s traumom Drugog svjetskog rata, kada je još jednom raskomadana dogovorom dviju velikih sila, Njemačke i SSSR-a, a taj niz povijesnih poniženja u kojima nije sama od sebe bila sposobna obraniti vlastiti suverenitet nadoknađuje se radikalnom retorikom i potezima prema tim državama. Prema Putinovoj Rusiji poljska vlada ima izrazito negativan stav, ali i prema Njemačkoj s kojom je zajedno članica u Europskoj uniji te sada u ime nacionalne časti, kako je nedavno izjavio Kaczynski, traži od Berlina ratnu odštetu.
Poljska neovisnost pokazala se težom i mučnijom od sužanjstva
Veliki poljski književnik Witold Gombrowicz (1904. - 1969.) davno je detektirao koji je ključni problem Poljske: "Nakon borbe s Rusijom, Njemačkom čekao nas je boj s Poljskom. Nije stoga čudno što se neovisnost pokazala težom i mučnijom od sužanjstva. Dok smo bili obuzeti pobunom protiv tuđega nasilja, pitanja "Tko smo?", "Što učiniti sa sobom?" kao da su zaspala – ali neovisnost je u nama probudila usnuli problem. Stjecanjem neovisnosti pred nama se pojavio problem postojanja. Da doista počnemo postojati, morali bismo se prekrojiti. Ali takva preradba bila je iznad naših snaga, naša je sloboda bila prividna, u samoj strukturi naroda postojali su laž i nasilje koji su sputavali naše djelovanje." Liberalni demokrat i antiklerikalac Gombrowicz bio je antifašist i antikomunist, kojega je početak Drugog svjetskog rata zatekao na putu u Argentini, u kojoj je ostao živjeti do 1963., da bi posljednje godine života proveo u Zapadnoj Europi, ne uspjevši se nikad vratiti u domovinu koju je jako volio, ali uvijek i kritički analizirao.
Drugi važan aspekt poljskog skretanja udesno, čega je neofašistički marš u Varšavi tek najvidljivija manifestacija i kojeg ministri aktualne poljske vlade opisuju kao "prelijepi prizor", jest onaj globalni. Ljevica je nakon raspada SSSR-a i pada komunizma manje-više u rasulu, dok je kombinaciju liberalne demokracije i kapitalizma koji su proizveli globalizaciju kompromitirala svjetska financijska kriza 2008., generirana na Wall Streetu kao utjelovljenju otuđenih bogatih globalističkih elita. Uslijedila je i izbjeglička kriza te se u takvom kontekstu PiS-ova, u osnovi "Blut & Boden" (krv i tlo, op.a.) politika mnogim Poljacima učinila kao jedina dosad neukaljana opcija za budućnost.
Europska unija, koja je kroz sredstva iz strukturnih fondova značajno omogućila poljski gospodarski uzlet u ovom stoljeću, u međuvremenu se gleda kao neprijatelj čiji je konačni cilj uništiti poljsku kulturu. Pokušaji cenzure umjetnosti i medijima, preuzimanje kontrole nad sudstvom, kriminalizacije pobačaja, prekrajanja nacionalne povijesti i netrpeljivost prema muslimanima, koja je zapravo za suvremeni trenutak apdejtana verzija starog poljskog katoličkog antisemitizma, samo su neki od elemenata kojima Kaczynski i njegova stranka, uz podršku Katoličke crkve, žele Poljsku pretvoriti u neliberalnu demokraciju orbanovskog tipa, te nije iznenađujuće što je marš neofašista i bjelačkih nacionalista imao podršku vladajućih struktura. Cilj je dodatno zastrašiti liberalnu opoziciju te ohrabriti vlastite pristaše u novom ekstremizmu, kao i dodatno afirmirati novi paneuropski pokret koji već ima razne nacionalne podružnice, poput Pegide u Njemačkoj.
Sličnosti i razlike između Poljske i Hrvatske
Hrvatska nije izuzeta iz tih političkih mijena, no ono što je donekle štiti od snažnijeg uspona sličnih snaga jest, paradoksalno, hrvatska provincijalnost i autarkičnost koja nas sprečava da se pridružimo europskoj suvremenosti. Jasnije rečeno, to što smo zaostali zapravo nas zasad štiti od istovjetnih manifestacija fašizma. Također, zbog vlastite povijesne specifičnosti i rata za neovisnost hrvatski nacionalizam je i dalje ponajviše fiksiran na Srbe kao na najveću prijetnju i neprijatelja, te nije u stanju promišljati nekakav širi kontekst globalnih zbivanja na koji je jedna od reakcija i varšavski neofašistički marš.
Drugačija je i struktura hrvatske političke scene u odnosu na poljsku, s obzirom na centralnu poziciju HDZ-a kod nas, u kojemu se kroz različite struje okuplja i najveći dio hrvatske nacionalističke desnice. Mogu HDZ-ovci njurgati protiv Plenkovića koji im je previše desnocentristički nasađen, ali na kraju će velika većina njih glasati za njega, a ne za stranku Zlatka Hasanbegovića. U suštini antidemokratska fanatična vjernost glasača HDZ-a svojoj stranci bez obzira na sve tako donekle sprečava širenje nove ekstremno desne politike u skladu s gibanjima na europskoj sceni, jer nema tih muslimana i nebijelaca koji bi u imaginariju HDZ-ovskih glasača bili veća prijetnja nego Srbi. Bez obzira koliko ga Velimir Bujanec propagirao, ne razumiju baš glasači HDZ i hrvatska desnica što im priča jedan od domaćih ideologa bijele supremacije Tomislav Sunić; njima je bliži Stevo Culej sa svojim krvavim gaćama i 70 svinja.
Imamo i mi zagovornike politike kakva se jučer slavila na varšavskim ulicama
Ipak, lako se može uočiti tko su predstavnici tendencije suvremene ekstremne desnice, neliberalne demokracije i neofašizma tipa iskazanog jučer u Varšavi u Hrvatskoj. To su ultrakatolički aktivisti i udruge koje upozoravaju da se muslimani razmnožavaju više od Hrvata (Ladislav Ilčić), jasno pozivaju na Poljsku kao uzor (Vice Batarelo, Željka Markić), marginalne stranke poput Generacije obnove koju predvodi bivši pravaš Frano Čirko, te određeni dijelovi Katoličke crkve u Hrvata koji su svojim istupima i ponašanjem u direktnoj koliziji s politikom pape Franje. Teren za takvu politiku priprema i dio konzervativne intelektualne scene, koji ustašovanje u hrvatskom društvu interpretira kao mladenački bunt.
Hrvatsku od masovnih javnih iskaza novog europskog fašizma spašava i malograđanski mit o Europi kao području uređene i funkcionalne civilizacije nasuprot divljaštva Balkana, iako je - očito - Balkan također dio Europe. Dinamika neuspješnog bijega Hrvatske s Balkana u Europu podrazumijeva i odbacivanje nove vrste europskog fašizma, ne zbog suštinskog antifašističkog uvjerenja nego zbog hinjene pristojnosti, jer Mutti Merkel ne bi gledala blagonaklono na takvo zastranjenje Hrvatske.
Od novog fašizma nas zasad spašava isključenost iz europske suvremenosti
Dakle, odgovor na pitanje iz naslova najvjerojatnije jest da ne trebamo uskoro očekivati fašističke marševe poput onog varšavskog uskoro i u Hrvatskoj. Oni su izraz, koliko god to paradoksalno izgledalo, suvremenosti, tj. nusprodukt globalizacije. Hrvatska je i dalje previše duhovno i politički periferna pojava u odnosu na Europsku uniju čiji je formalni član da bi se i preko tih najgorih tendencija uključila u europsku suvremenost. Cijela drama oko ZDS-a u Jasenovcu i rasta filoustaštva još jedan je pokazatelj toga da se u Hrvatskoj primarno bavimo prošlošću, ne reagiramo na sadašnjost, a kamoli da promišljamo budućnost. Ne treba dvojiti oko toga da ekipa koja je jučer marširala u Varšavi sebe vidi kao bolju budućnost Europe i to s jasno predstavljenim programom, koliko god sve to bilo zastrašujuće lijevo-liberalnoj javnosti i medijima.
Drugim riječima, ne trebamo se brinuti da će uskoro u Hrvatskoj ulicama marširati fašisti koji zagovaraju bijelu supremaciju i holokaust nad muslimanima jer kod nas već marširaju filoustaše. Oni nisu u stanju percipirati izazove hrvatske i europske suvremenosti, a kamoli na njih ponuditi neke odgovore, pa čak i tako monstruozne kao one koji su predstavljeni u Poljskoj, nego im je kraj i početak politike skandirati "Za dom spremni" i "Ubij Srbina".