ASTRONOMI su uspjeli snimiti vrlo rijedak prizor – ubrzano umiranje, odnosno gubitak sjaja daleke maglice.
Kada su usporedili najnovije snimke svemirskog teleskopa Hubble s onima u arhivi, uočili su da se nakupina plina oko drevne zvijezde strmoglavo smanjuje i da je u zadnja dva desetljeća skoro pa nestala. Nikada do sada nije snimljena tako brza promjena u izgledu neke planetarne maglice.
Iako naš svemir konstantno prolazi kroz razne promjene, većina tih procesa je prespora da bi se mogla promatrati u jednom ljudskom vijeku. Stoga je ovakvo ubrzano gašenje maglice Hen 3-1357 (maglica raža) rijetka prilika za znanstvenike da analiziraju evoluciju svemira u stvarnom, nama pristupačnom, vremenu.
Kada su astronomi usporedili fotografije maglice Hen 3-1357 koje je Hubble snimio 2016. godine sa snimkama iz 1996., uočili su da je maglica drastično izgubila na sjaju te čak promijenila svoj oblik. Svijetloplave nijanse plina koje su se protezale oko središta maglice gotovo su nestale, a valoviti rubovi zbog kojih je ova maglica dobila nadimak raže skoro pa su nestali.
Naše Sunce će jednoga dana postati planetarna maglica
Kako bismo shvatili što se dogodilo s ovom maglicom, moramo prvo ukratko objasniti što zapravo jest planetarna maglica. Naime, ova vrsta maglice nije samo slučajna nakupina plina koja besciljno luta svemirom.
Maglica ili nebula je naziv za oblak međuzvjezdane tvari koji se sastoji od prašine i plinova. Svojstva maglica se mijenjaju ovisno o njihovu podrijetlu, kemijskom sastavu, kao i okruženju u kojem se nalaze. U početku su astronomi maglicom nazivali sva nebeska tijela koja su imala magličastu formu, uključujući i galaksije. Primjerice, galaksiju Andromedu su prvotno nazivali maglicom.
Maglice dijelimo u četiri kategorije: planetarne maglice (kao što je Hen 3-1357), difuzne maglice, tamne maglice i maglice koje su ostaci supernove.
Planetarne maglice su nakupine plina koje nastaju kada određeni tip zvijezde dođe do kraja svog evolucijskog ciklusa. Ovakve vrste maglica imaju relativno kratak život, ako uspoređujemo njihov vijek trajanja s drugim kozmičkim fenomenima. One se uglavnom rasprše nakon nekih desetak tisuća godina.
Većina zvijezda u svemiru će završiti kao planetarne maglice, to je sudbina i našeg Sunca. Zvijezde koje su osam puta masivnije od Sunca umrijet će u supernovi, ogromnoj svemirskoj eksploziji, ali zvijezde srednje i male mase obično skončaju kao raznobojne planetarne maglice.
Naime, zvijezde na kraju svog životnog vijeka potroše sav vodik i onda počnu koristiti druge elemente kako bi stvarale energiju.
"Kad zvijezda umire, počinje u svemir izbacivati masu plina i prašine. Ta masa na kraju može sadržavati i do pola mase zvijezde. Vruća jezgra zvijezde još neko vrijeme, oko 10.000 godina, osvjetljava ovu ovojnicu plina, zbog čega planetarna maglica postaje vidljivom. Neke su toliko svijetle da se mogu vidjeti s izuzetno velikih udaljenosti od nekoliko desetaka milijuna svjetlosnih godina. Sama zvijezda bila bi previše daleko da bi se vidjela", objasnio je astrofizičar Albert Zijlstra sa Sveučilišta Manchester u Velikoj Britaniji.
Uglavnom, kada vanjska površina izložene jezgre zvijezde dosegne temperature veće od oko 30.000 stupnjeva Celzijevih, tada ima dovoljno UV zračenja za ioniziranje izbačenih plinova što uzrokuje njihov sjaj.
"Maglice obično postaju veće"
Znanstvenici su tijekom analize podataka otkrili neviđene promjene u svjetlosti koju emitiraju užareni plinovi dušika, vodika i kisika. Posebno se smanjila emisija kisika čiji se sjaj smanjio za gotovo 1000 puta, piše ESA.
"U većini istraživanja promatramo kako se maglica povećava", rekao je astronom Bruce Balick sa Sveučilišta Washington.
"A ovdje vidimo maglicu koja u neviđeno kratkom razdoblju mijenja svoj oblik i postaje sve slabija", dodao je.
Analize promatranja u razdoblju od 1971. do 2002. pokazale su kako je temperatura zvijezde SAO 244567, koja se nalazi u središtu ove maglice, ubrzano rasla i da je u tom periodu postala gotovo deset puta toplija od površine našeg Sunca.
Znanstvenici smatraju kako se skok u temperaturi dogodio zbog kratkog momenta fuzije helija do koje je došlo izvan jezgre središnje zvijezde. Nakon toga se zvijezda ponovno počela hladiti, vraćajući se u svoj prethodni stupanj evolucije – što je dovelo do smanjenja sjaja cijele planetarne maglice.