VICTORIA je znala da njen dečko ima suprugu, ali je nakon nekoliko godina posumnjala da ima i druge ljubavnice. Nije bilo dokaza, ali njegov govor tijela ga je odavao, kaže ona. Njegove priče nisu se slagale. Lice mu je izgledalo drugačije kad je lagao.
"Imam izvrsno pamćenje kada je riječ o razgovorima. Nije bio nimalo dobar lažljivac. Nije mi jasno zašto ga njegova žena nikad nije uhvatila", rekla je Victoria za BBC.
Victoria je razmatrala načine da ga kazni sve dok se nije dosjetila. Trebat će joj malo vremena, a ona će se morati ponašati kao da ništa ne zna. Victoria je tijekom nekoliko mjeseci, dok se još viđala s njim, njegovoj supruzi slala gole fotografije svog dečka.
Došao joj je uznemiren, pitajući se tko bi uopće mogao učiniti takvo što. Njegova žena je bila shrvana. Priznao je Victoriji da je zaista spavao s drugim ženama. Nije sumnjao u nju, a ona ga je tješila.
A onda, kada je Victoriji postalo dosadno i bila je spremna prekinuti vezu, poslala je njegovoj supruzi posljednju galeriju slika, posljednju fotografiju na kojoj je ona s njezinim mužem. Tim eksplozivnim otkrićem Victoria je zauvijek napustila njihove živote.
Kad bi Victoria pričala ovu priču, njezina bi lakoumnost uzbunila ljude. "Ljudi su me pitali 'Zašto bi to učinila njegovoj ženi? Što ti je njegova žena učinila da to zasluži? Kako te je povrijedila?', a ja bih pomislila, 'Pa, život je nepravedan'", govori Victoria i nakon stanke dodaje:
"Pretpostavljam da je to dobar primjer ekstremne psihopatske osobine koju sam imala. Bezosjećajnost."
Psihopatija nije službena dijagnoza mentalnog zdravlja
Psihopatija nije službena dijagnoza mentalnog zdravlja i nije navedena u petom i posljednjem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje. Umjesto toga, grupira se pod širim pojmom antisocijalnog poremećaja osobnosti, iako se psihopatija široko koristi u globalnim kliničkim okruženjima.
Općenito se prihvaća kao neuropsihijatrijski poremećaj, pri čemu osoba pokazuje neuobičajeno niske razine empatije ili grižnje savjesti, što često rezultira antisocijalnim, a ponekad i kriminalnim ponašanjem. Izraz su koristili liječnici u Europi i SAD-u početkom 20. stoljeća, a u mainstream je ušao do 1941. godine, nakon objavljivanja knjige The Mask of Sanity američkog psihijatra Herveya M. Cleckleya.
"Vodeći svjetski znanstvenici raspravljali su o definiciji psihopatije. Dobit ćete vrlo različita objašnjenja psihopatije ovisno o tome razgovarate li s forenzičkim psihologom ili kriminologom", kaže Abigail Marsh, psihologinja i neuroznanstvenica sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu za BBC.
Marsh kaže da su kriminalistički psiholozi skloni klasificirati osobe sa psihopatijom samo kada pokazuju nasilno i ekstremno ponašanje. Za nju se, međutim, ovo stanje iskazuje kao spektar s drugim, manje dramatičnim ponašanjem koje može varirati od osobe do osobe.
Psiholozi: Jedna do dvije osobe na svakih 100 ljudi ispunjava kriterije za psihopatiju
Psiholozi i psihijatri općenito se slažu da između jedne do dvije osobe na svakih 100 ljudi u općoj populaciji ispunjava kriterije za psihopatiju, ali Marsh tvrdi da čak 30% ljudi u općoj populaciji pokazuje određeni stupanj psihopatskih osobina. Za one koji imaju psihopatiju to može značiti da se muče održavati bliska prijateljstva i da se dovode u rizične situacije, ali to stanje također uzima danak i na ljude oko njih.
"Biti u blizini bezosjećajne ili manipulativne osobe često je razarajuće za ljude koji su im bliski, a iscrpljujuće za ljude koji žive s ekstremnom psihopatijom", kaže Marsh.
Kaže da je većina studija o osobama sa psihopatijom provedena na kriminalcima. Neke od ovih studija ukazuju na to da psihopati ili oni koji pokazuju psihopatske osobine čine nesrazmjeran broj ljudi u zatvoru, iako postoji spor oko toga koliko je to zapravo prevladavajuće. Općenito, istraživanje sugerira da je psihopatija veća među prijestupnicima (dijagnosticirana je kod oko 15-25% zatvorenika) nego kod prijestupnica (10-12%).
No, to je područje koje je još uvijek nedovoljno istraženo u općoj populaciji, dok se još manje istraživanja provodi na ženama.
Iako brojne studije pokazuju da je psihopatija raširenija kod muškaraca nego kod žena, Marsh tvrdi da je to možda zbog načina na koji je testiranje osmišljeno.
"Početne ljestvice psihopatije prvenstveno je razvio i testirao Bob Hare na zatvorskoj populaciji muškaraca u Kanadi", kaže Marsh za BBC.
Alat za procjenu psihopatije
Kanadski psiholog Robert Hare razvio je dijagnostički alat (sada nazvan PCL-R) 70-ih godina, a revidirana verzija često se smatra globalnim zlatnim standardom za testiranje psihopatskih osobina. Sada je to najčešće korišten i potvrđen dijagnostički alat za procjenu psihopatije. PCL-R mjeri razmjere emocionalne distance koju bi netko mogao imati, kao što je spremnost da manipuliraju nekime do željenog ishoda bez obzira na posljedice te antisocijalno ponašanje, kao što su agresivne ili impulzivne odluke koji mogu biti nasilne ili uključuju naglo napuštanje odgovornosti.
"Prilagodbe te ljestvice danas se koriste u neinstitucionaliziranim uzorcima, uključujući žene i djecu u nekoliko zemalja, no otvoreno je pitanje biste li došli do istih stavki da ste počeli promatrati žene izvan kriminaliteta", objašnjava Marsh.
Jedna analiza iz 2005. također je usporedila ključne karakteristike žena i muškaraca sa psihopatijom. Ispalo je da žene često pokazuju osobine kao što su iscrpljujuća impulzivnost (nedostatak planiranja), traženje uzbuđenja u međuljudskim odnosima i verbalna agresija. Istraživači su tvrdili da se psihopatija kod muškaraca u međuvremenu manifestira fizičkom agresijom i nasiljem. Međutim, tada su izjavili da nije provedeno dovoljno istraživanja o tome zašto bi to mogao biti slučaj. Sedamnaest godina kasnije nije se puno promijenilo.
Potrebno je više studija
Ana Sanz Garcia, doktorandica psihologije na Sveučilištu u Madridu, i njezini kolege proveli su 2021. noviju analizu objavljenih istraživačkih studija koje su uključivale više od 11.000 odraslih osoba za koje se smatralo da naginju psihopatiji. Ona se slaže da je potrebno više studija koje bi se usredotočile na žene i ljude koji nisu kriminalci sa psihopatijom. Rekla je za BBC da dosadašnje studije pokazuju da žene sa psihopatijom iskazuju manju sklonost nasilju i kriminalu od muškaraca, ali više primjera međuljudske manipulacije.
"Bilo bi zanimljivo proučiti čimbenike koji objašnjavaju zašto žene s visokom psihopatijom imaju manju vjerojatnost da će počiniti antisocijalna i kriminalna djela od muškaraca", kaže Sanz Garcia i dodaje: "Ako se ti čimbenici otkriju, mogao bi se osmisliti program koji bi spriječio i žene i muškarce s visokom psihopatijom da počine ta antisocijalna i kriminalna djela."
Victoria kaže da je njezino vlastito manipulativno ponašanje počelo kao zabava. Rođena je u Maleziji u radničkoj obitelji. Očev alkoholizam i nedostatak osobne odgovornosti za posljedice njegovog pijenja učinili su njezin dom nesretnim. U školi je napredovala u akademskom pogledu, ali joj je često bilo dosadno.
Za zabavu bi uživala u prenošenju povjerljivih informacija koje su joj ljudi rekli, tajni koje se zaklela čuvati. Tko je koga mrzio. Tko je bio zaljubljen u koga. Napetosti između djece u srednjoj školi često su se mogle povezati s njom. Victoria je znala kako manipulirati drugima da preuzmu odgovornost za pogreške koje je sama napravila ili što reći da se izvuče iz nevolje. Uvjerila je učiteljicu da ju je gađala kredom zbog pritiska vršnjakinja.
"To je ono što je željela čuti. Željela je vjerovati da to pametno dijete nije loše dijete, samo lako povodljivo", rekla je Victoria, koja je nedavno počela dobivati pomoć kako bi upravljala svojim nagonima. No, podršku je pronalazila kod drugih osoba sličnih sebi.
"Dio psihopatske osobnosti je to da me nije briga što ljudi misle pa mi to ne smeta. Ali to pokazuje koliko malo ljudi razumiju cijeli spektar stanja", kaže Victoria.
Jedna od najpoznatijih žena sa psihopatijom
Možda je jedna od najpoznatijih žena sa psihopatijom M. E. Thomas, koja je postigla rezultat više od 99% na testu Johna Edensa, forenzičkog psihologa s teksaškog sveučilišta Texas A&M.
Njen blog Sociopath World opisuje kako izgleda život sa psihopatijom. Thomas kaže da je upotrijebila riječ sociopat umjesto psihopat jer je smatrala da je to izraz koji će više ljudi razumjeti. Sociopatija nije široko prihvaćen klinički izraz, a psiholozi poput Marsh kažu da ga ponekad koriste pojedinci koji mogu osjećati stigmu vezanu uz riječ "psihopat".
Književni agent otkrio je blog Thomas i to je dovelo do ugovora za knjigu A Life Spent Hiding in Plain Sight, koja je objavljena 2012. i prevedena na više od 10 jezika. Trenutačno se radi na filmu s Lisom Edelstein u glavnoj ulozi.
Jedna studija iz 2012. na Sveučilištu u Zürichu također je otkrila da ljudi sa psihopatijom često koriste smijeh kao namjerno manipulativno sredstvo, koje im pomaže da kontroliraju razgovor. Ili se ponekad smiju osobi s kojom razgovaraju, a ne zajedno s njom.
Thomas kaže da joj je njezin agent rekao da ne koristi riječ "manipulativna" kada govori o sebi, već da umjesto toga kaže da je od djetinjstva znala utjecati na ljude. Ali manipulativno je riječ koju ona koristi. Kaže da joj je ta kvaliteta pomogla da postane dobra pravnica, što joj je i danas profesija.
Kad govori, ljudi ne mogu prepoznati njezin naglasak. Misle da bi mogla biti iz Izraela ili istočne Europe, iako je cijeli život živjela u Kaliforniji. "Stječete naglaske od toga što ste socijalizirani u posjedovanje identiteta. Ja nikad nisam imala identitet. Imam stvarno slab osjećaj sebe same", rekla je Thomas.
Priča Alice iz Njemačke
Na svom blogu dijeli svoje svakodnevne misli i intervjuira druge ljude koji žive sa psihopatskim osobinama. Mnogi njezini čitatelji nalaze utočište u njezinim objavama i videozapisima, jer je to mjesto gdje prepoznaju vlastite obrasce i dijele iskustva bez osuđivanja.
Još jedna čitateljica je Alice, 27-godišnja Njemica. Alice kaže da je frustrirajuće čitati članke ili gledati prikaze ljudi sa psihopatijom kao zlih osoba koje treba izbjegavati.
Poput Thomas, Alice je na prvi pogled simpatična, možda zato što se često smiješi. Odmah je priznala da oponaša ono što zna da je društveno prikladno. Alice je to radila cijeli život. Kad joj je baka umrla, promatrala je sestrinu tugu i kopirala njezino ponašanje.
Kaže da se također pretvara da je sarkastična jer joj to omogućuje da kaže što joj je na umu bez izazivanja uzbune. To je naučila s 12 godina dok je bila na odmoru na brodu i naglas se pitala što bi bilo da dožive nesreću i gledaju kako se ljudi utapaju. Reakcija njezinih roditelja i njihovih prijatelja naučila ju je da je važno to postaviti kao mračnu šalu, a ne kao mračnu misao.
Dok Thomas opisuje svoju dominantnu psihopatsku osobinu kao manipulaciju, a Victoria kaže da je bešćutnost, Alice ističe nedostatak empatije kao svoju najuočljiviju osobinu, piše BBC.
"Nemam nikakvu emocionalnu empatiju, ali imam puno kognitivne empatije. Dakle, ako se netko ozlijedi, možda neću osjećati ništa prema njemu emocionalno, ali znam da mu trebam pružiti pomoć, pa ću to učiniti", kaže Alice za BBC.
To ju, kako kaže, čini dobrom osobom koju je dobro imati uz sebe u hitnim slučajevima. "Ljudi mi iznose svoje probleme, a mene to ne pogađa. Zato ih mogu saslušati, dati im racionalan savjet", objašnjava Alice.
Osobine korisne za društvo
Ona nije jedina koja misli da bi njezine osobine mogle biti od koristi društvu. "Pozitivne" osobine psihopatije istražuje Kevin Dutton, psiholog sa Sveučilišta u Oxfordu, u svojoj knjizi The Wisdom of Psychopaths: What Saints, Spies and Serial Killers Can Teach Us About Success (Mudrost psihopata: Što nas sveci, špijuni i serijski ubojice mogu naučiti o uspjehu).
Dutton je 2011. u Velikoj Britaniji proveo istraživanje pod nazivom "Velika britanska psihopatska studija". Direktori, novinari, policajci, vojnici, kirurzi i odvjetnici bile su profesije u kojima su ljudi pokazivali najviše psihopatskih osobina. Dutton tvrdi da određene osobine unutar spektra psihopatije - uključujući hladnokrvnost pod pritiskom i manje empatične reakcije na međuljudske interakcije - mogu pomoći ljudima da odrade svoj posao bez emocionalne povezanosti.
"Svatko zna nekoga sa psihopatskim osobinama", kaže Marsh, koja je suosnivačica neprofitne organizacije Psychopathy Is. Pruža jednu od rijetkih online platformi za podršku i osobama sa psihopatijom i onima koji su im bliski. Marsh kaže da je njihov cilj demistificirati psihopatiju i pružiti alate za provjeru kako bi se ljudi mogli procijeniti pouzdanim instrumentima i zatim dobiti informacije o tome što učiniti.
"Psihopatija nije kategorija, to je kontinuum rasprostranjen u populaciji u različitim stupnjevima. Neki ljudi uzrokuju kontinuiranu destrukciju, a nekima je samo potrebno kontrolirati simptome. Kada o tome ne razgovaramo otvoreno, ljudi misle na Teda Bundyja i Hannibala Lectera, a onda vidimo kako TikTok ispunjava prazninu stručnih informacija", govori Marsh.
Mitovi i stigme
Mnogi stručnjaci, uključujući i Marsh, vjeruju kako je vrijeme da se rasprše mitovi i stigma koja okružuje psihopatiju. Temeljni uzroci psihopatije još uvijek se slabo razumiju, iako sve veći broj istraživanja pomaže u određivanju nekih potencijalnih neuroloških abnormalnosti u mozgu koje mogu objasniti simptome.
Istraživanje je, na primjer, pokazalo da muškarci sa psihopatijom imaju smanjen odgovor u regijama mozga povezanim s obradom straha, a postoje neki nagovještaji da se slični učinci mogu naći i kod žena. Neki su istraživači također ukazali na razlike u neuralnim sklopovima amigdale, ključne strukture mozga odgovorne za obradu emocija, ali kao i većina istraživanja o psihopatiji, ovi su nalazi daleko od pouzdanih i još ih je potrebno dalje proučavati.
Genetika i okolina u kojoj se netko nalazi također su važne komponente. Ali da bi se došlo do odgovora, potrebno je da šire društvo razvije zreliji odnos sa psihopatijom, smatra Marsh.
"Stvarno se divim onome što je istraživačka zajednica autizma učinila devedesetih. Odlučili su se riješiti stigme govoreći ljudima istinu. Mi kao istraživači psihopatije moramo se složiti oko pristupa kako bismo se bacili na razvoj boljih intervencija koje mogu pomoći osobama sa psihopatijom da žive produktivne živote", kaže Marsh i zaključuje:
"Dok se to ne dogodi, ljudi s poremećajima i njihovi prijatelji i obitelj neće dobiti pomoć koja im je potrebna. A to šteti svima."