Osmansko Carstvo je tijekom 19. stoljeća postalo uvelike ovisno o europskim silama i njihovim kreditima. Radilo se više o reliktu prošlosti nego o nekoj moćnoj državi. Zato su pred kraj istog stoljeća sile polako odustajale od Carstva i počele grabiti njihov teritorij.
Stvar je kulminirala kada su vladari iz Istanbula izgubili Prvi svjetski rat. Mirovni sporazum koji je dan sultanu Mehmedu VI. bio je čista katastrofa jer bi sveo nekadašnju ponosnu državu na mali teritorij u Anatoliji. Ipak, bio je to jedini mirovni ugovor nakon Prvog svjetskog rata koji se nije ostvario.
Podjela plijena
Do 1914. godine Osmansko je Carstvo već izgubilo velike posjede. Austro-Ugarska otela im je Bosnu i Hercegovinu, Italija Libiju, Velika Britanija Egipat, a tijekom Balkanskih ratova izgubili su svoje preostale europske posjede. Carstvo je nespretno ušlo u rat na strani Centralnih sila, gdje je jedna frakcija željela mir, druga pridružiti se Antanti, a treća Centralnim silama. Kako je najveći trgovački partner u to vrijeme bila Njemačka, vlasti su započele rat protiv Rusije i tako zapečatile svoju sudbinu.
Već 1915. godine Arapi podižu ustanak na jugu uz financiranje Velike Britanije te zadaju Osmanlijama nove probleme. Njihova vojska također se nije dokazala - gubili su posjede na sjeveru kod Armenije, kao i na Balkanu. U Mezopotamiji su također gubili. Jedinu ključnu bitku koju su dobili dogodila se na početku rata kada su uništili britanski plan na Galipolju.
Samo par minuta nakon što je Carstvo proglasilo rat Antanti, Velika Britanija i Francuska sjele su za stol da pregovaraju što će napraviti jednom kada Osmansko Carstvo izgubi. Donesena je odluka da će veći dio istočne Anatolije pripasti Grcima, jug će biti predan Italiji, a na istoku će biti stvorena velika Armenija.
Posjede na Levantu podijelit će Britanci i Francuzi, a Rusija će dobiti neka kavkaska područja. Područje oko Konstantinopola postat će internacionalni (čitaj: britanski) protektorat, a Osmanlijama će ostati tek malo područje na sjeveru Anatolije. Osmanski sultan nije imao drugog izbora nego potpisati sporazum. Otišao je u Pariz 1920. godine te je dočekan u palači Sevres. Bio je zaprepašten odlukama Antante, no njegovi dramatični govori nisu urodili plodom.
Turski nacionalizam budi se u posljednji čas
Turcima je u to vrijeme prekipjelo. Bilo im je dosta da se njihova sudbina odlučuje u Londonu i Parizu. Neka turska država pripada Turcima, a ne grabežljivcima. Kada su čuli što će se dogoditi s nekadašnjom najmoćnijom državom na svijetu, turski su se nacionalisti okupili oko Mustafe Kemala, čovjeka koji će ostati zapamćen kao otac moderne Turske.
On je okupio vojsku u Samsunu, gradu na crnomorskoj obali, i krenuo u rat. Protjerao je francusku, britansku i talijansku vojsku, no najveći sukobi dogodili su se s Grcima na istoku Anatolije. Turci su, unatoč nikakvim izgledima za pobjedu, kompletno protjerali vojnike Antante i sami odlučili o svojim novim granicama. Ataturk je ubrzo ukinuo Osmansko Carstvo i proglasio Republiku Tursku na teritoriju koji poznajemo i danas.
Ugovor iz Sevresa je propao. Nakon četiri godina ratovanja nitko od pobjednika nije htio ulagati još resursa i ljudskih života radi nekog dalekog teritorija na periferiji Europe. Saveznici su potpisali novi ugovor s Turskom - onaj iz Lausanne i smatrali to pitanje riješenim. Grčka je činila sve što je u njenoj mogućnosti da uvjeri Antantu kako se treba i dalje boriti, no to je bilo uzalud.
Bio je to jedini ugovor nakon Prvog svjetskog rata koji nije sproveden. Turci su stali na kraj periodu od preko sto godina kada su im politiku diktirale Velika Britanija i Francuska. Moderna povijest Turske napokon je počela.