TROŠAK sata rada u Hrvatskoj, 14.4 eura, jedan je od najmanjih u EU i eurozoni, ali radnici u Hrvatskoj su i jedni od najmanje produktivnih, a produktivnost raste sporije nego u državama slične razine razvoja. Da bi se to kompenziralo, Hrvati godišnje odrade puno veći broj sati nego stanovnici bogatijih država.
Na svjetskoj razini, točnije pri usporedbi s državama OECD-a, radnici u Hrvatskoj godišnje rade i po nekoliko stotina sati više nego radnici u bogatijim državama. Prema tome ispada da su jedni od najradišnijih na svijetu.
U Hrvatskoj se godišnje radi 1837 sati
Prema podacima OECD-a za prošlu godinu, prosječni radnik u Hrvatskoj godišnje na poslu provede 1837 sati. Prosjek OECD-a, organizacije koja okuplja najbogatije države na svijetu, iznosi 1742 sata godišnje. Zaokruženo, u Hrvatskoj se godišnje radi skoro 12 dana više.
Među svim državama članicama OECD-a i kandidatima za članstvo, najviše se godišnje radi u Kolumbiji (2297 h), Peruu (2252 h), Meksiku (2207 h) i Kostariki (2171 h). Ali te zemlje su siromašnije od Hrvatske, radnici su manje produktivni, pa nije neuobičajeno da više rade. Iako su radnici u njima produktivniji mjereno BDP-om po stanovniku (PPP - korigirano za kupovnu moć), od Hrvatske se više radi u Kanadi (1865 h), Južnoj Koreji (1872 h) i Izraelu (1880 h).
Okvirno pravilo je da se u bogatijim državama manje radi, pa godišnje najmanje sati odrade radnici u Njemačkoj (1343 h), Danskoj (1380 h) i Nizozemskoj (1413 h). Prosječni radnik u tim zemljama radi čak 53 dana manje nego u Hrvatskoj. Od 2010. se manje radi u svim državama osim Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je prosječni radnik u Hrvatskoj "izgubio" 105 sati rada ili 13 radnih dana.
Bogati rade malo, siromašni puno
Uvriježeno mišljenje je da su bogate države razvijenije zbog toga što u njima ljudi više rade. Međutim, to nije istina. Iako postoje izuzeci, tj. bogate države s visokim prosječnim brojem godišnjih radnih sati, pravilo je da siromašni puno više rade nego bogati.
To otkrivaju već podaci OECD-a, a na svjetskoj razini su razlike još veće. U siromašnim državama Afrike i Azije se radi preko 2000 sati godišnje, nerijetko i preko 2200. S druge strane, prosječni radnik u SAD-u radi oko 1800 sati godišnje, a u najrazvijenijim državama zapadne Europe manje od 1600 sati.
Okvirno, najsiromašniji i nerazvijeni rade preko 2200 sati godišnje, srednje razvijeni između 1900 i 2200 sati, a razvijeni manje od 1800 sati godišnje. Postoje iznimke, kao Singapur i Kina s ukupno oko 2000 sati godišnje, ali to ne negira činjenicu da globalno gledajući siromašni duže rade od bogatih.
U Hrvatskoj se pauza broji u radne sate i plaćena je, toga nema nigdje u svijetu
Godišnji broj radnih sati bi trebao biti oko 2080, što je umnožak 8 radnih sati dnevno i 5 dana rada tjedno u godini. Zemlje imaju različite zakone o radu, blagdane i kolektivne ugovore, pa se u stvarnosti trajanje godišnjeg rada jako razlikuje.
Ove godine je u Hrvatskoj 251 radni dan i 11 neradnih dana. Prema tome, zaposleni u Hrvatskoj može raditi maksimalno 2008 sati kroz godinu. U praksi je situacija drugačija jer se rade prekovremeni, neki ljudi rade na pola radnog vremena, štrajka se, postoje porodiljni, bolovanja itd.
Stvarno odrađeni sati uključuju redovne sate radnika s punim i nepunim radnim vremenom, plaćeni i neplaćeni prekovremeni rad i sate odrađene na dodatnim poslovima. Isključeni su radni sati u kojima se ne radi zbog državnih praznika, godišnjeg plaćenog dopusta, bolesti, ozljede i privremene nesposobnosti, rodiljnog dopusta, roditeljskog dopusta, školovanja ili osposobljavanja, neradni dani iz tehničkih ili ekonomskih razloga, štrajka i lošeg vremena.
Zbog razlika u zakonodavstvu, poslovnoj praksi, kulturi, blagdanima itd. podaci o radnim satima nisu sasvim usporedivi među državama. Ipak, načelno se mogu utvrditi neke zakonitosti koje vrijede na svjetskoj razini.
Zbog toga je broj godišnjih radnih sati u Hrvatskoj možda realno manji nego što prikazuju podaci OECD-a. Naime, u Hrvatskoj se pola sata dnevnog odmora ubraja u radno vrijeme i plaća, što je svjetska specifičnost zakonodavstva Hrvatske (uz Sloveniju). To znači da se u stvarnosti u Hrvatskoj provede 125 sati manje u radu, čime ona pada na manje od prosjeka OECD-a.
Ljudi sve manje rade
Najsigurnije je promatrati kako se kretao broj godišnjih radnih sati u nekoj državi zadnjih desetljeća. U svim državama svijeta sve se manje radi iz desetljeća u desetljeće, a sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća se radilo i po nekoliko stotina sati godišnje više.
Početkom 20. stoljeća se u većini država za koje postoje podaci radilo i preko 3000 sati godišnje, koliko danas ne radi ni najveća svjetska sirotinja. 1950-ih se u Francuskoj radilo preko 2300 sati godišnje. OECD nema podatke za Njemačku i UK, ali prema ostalim izvorima se i u UK-u radilo kao u Francuskoj, a u Njemačkoj i preko 2400 sati.
Još 1970. se u Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u radilo preko 1900 sati, koliko se danas radi u srednje razvijenim državama. Desetljećima je prosječni broj radnih sati godišnje padao u skoro svim državama, da bi do danas pao ispod 1550 sati u svim državama zapadne Europe, a na 1800 u SAD-u.
Kako bogati mogu više zarađivati s manje rada?
Radnici u bogatijim državama mogu raditi nekoliko stotina sati godišnje manje, a imati nekoliko puta veće plaće nego siromašni zbog toga što su produktivniji. Produktivnost je primarno pitanje strukture ekonomije, kvalitete upravljanja i vođenja poslovnih procesa, razine tehnologije koja se koristi u proizvodnji, tehnološke razine samih proizvoda, razine obrazovanja, složenosti posla, dodane vrijednosti ostvarene u proizvodnji itd.
Ilustrativno, radnik u tekstilnoj industriji Bangladeša ne može biti produktivniji od tajvanskog radnika u proizvodnji mikročipova. Može raditi nekoliko stotina sati godišnje više, bez dnevnog odmora i s više fokusiranosti na posao, ali produktivnost njegova posla je određena strojevima koje koristi i dodanom vrijednosti proizvoda koje stvori.
To se još zove kapitalna opremljenost rada. Dobrim dijelom određuje koliko će rad biti produktivan, isplativ i koliku vrijednost će stvarati. Kvaliteta ljudskog rada, razina obrazovanosti i radne navike također imaju utjecaj.
Ništa manje važan nije ni institucionalni okvir. Zapravo su ljudski rad, strojevi i tehnologija, državne institucije itd. međusobno povezani tako da jedno ne može postati kvalitetnije bez drugoga.
Kompleksni strojevi zahtijevaju obrazovane ljude, a da bi se isplatilo ulagati u obrazovanje i kompleksne strojeve, treba postojati stabilan, efikasan i nekorumpiran institucionalni okvir. Ako Hrvati žele manje raditi, trebaju se obrazovati za visokotehnološke industrije i stvoriti institucionalni državni okvir koji će ulaganje u obrazovanje i visoku tehnologiju učiniti isplativim i sigurnim.