SITUACIJA na granici Hrvatske i BiH je eskalirala nakon što je jučer nekoliko stotina migranata probilo policijski kordon i pokušalo ući u Hrvatsku.
Podsjetimo, jučer ujutro je nekoliko stotina migranta kod Velike Kladuše nasilno probila kordon policije BiH te je zaustavljena nekoliko metara od granice s Hrvatskom. Tamo ih je dočekala policija BiH, ali i jake snage hrvatske policije, među kojima su bili i pripadnici Specijalne policije te policijski helikopter koji je nadletio područje.
>> Hrastovac Zekanović bi koristio vojsku u zaštiti granica od migranata
MUP je priopćio kako su migranti u jednom trenutku kamenjem napali hrvatsku policiju, pri čemu su dvojica policajca lakše ozlijeđena.
Zekanović zaziva slanje vojske na granicu zbog migranata
Migrantska kriza trese Europu već neko godinama, što se očitovalo i u političkoj slici Starog kontinenta. Naime, u nizu zemalja jako su ojačale protuimigrantske političke opcije, a u nekim zemljama poput Italije, Mađarske i Austrije su i na vlasti.
Dio europske populacije strahuje od migranata. Hrvatska tu nije iznimka. Primjera radi, danas je Hrastov saborski zastupnik Hrvoje Zekanović zbog situacije s migrantima zazivao slanje vojske na granicu.
"Zadnjih tjedana i dana imamo veliku migrantsku opasnost i migracije koje prijete Hrvatskoj. Stotine i stotine migranata, što je nezapamćeno, pokušavaju na silu ući u Hrvatsku, pri čemu se čak i sukobljavaju s hrvatskom policijom", rekao je Zekanović zazivajući slanje Hrvatske vojske na granicu.
Migranti nemaju nikakve namjere ostati u Hrvatskoj
Jedno je sigurno: migranti koji pokušavaju ući u Hrvatsku nemaju namjeru ostati u Hrvatskoj. Oni žele produžiti prema zapadnoj Europi i skrasiti se tamo, u zemljama s puno višim životnim standardom od onog u Hrvatskoj.
Problem je i činjenica da najveći dio njih granice prelazi ilegalno, a to je nešto što si nijedna država ne smije dozvoliti - ne samo iz sigurnosnih razloga, nego i zbog činjenice da se zakon mora jednako odnositi na sve.
Zato vas pitamo: strahujete li od migranata? Recite nam u anketi!
Problem migranata u Europi je sve samo ne jednostavan
Bilo da se radi o Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj ili SAD-u, migranti su glavna tema u posljednje vrijeme. Kako i zašto je ovo postao takav gorući problem? Zašto ih EU ili SAD jednostavno ne puste preko granice? Ne zaslužuju li svi priliku pobjeći od rata, tiranije ili siromaštva i potražiti bolji život tamo gdje misle da ga mogu naći?
Radi se o iznimno kompleksnom problemu, ali izravni odgovor na pitanje u biti je jednostavan - zato što su mnogi Europljani posljednjih godina glasali za stranke koje ne žele daljnju masovnu imigraciju, ili barem ne ilegalnu. Stav austrijskog ministra za EU Gernota Blümela da nije dopustivo da, “ako se ukrcate na čamac u sjevernoj Africi, to automatski postane karta za Europu”, po svemu sudeći dijeli značajan dio Austrijanaca, ali i Europljana.
Da nije tako, Blümelova konzervativna Narodna stranka i njen koalicijski partner, krajnje desna Slobodarska stranka, ne bi bile na vlasti u Austriji, kao ni populistički Pokret pet zvijezda i krajnje desna Liga u Italiji. Koalicijska vlada Angele Merkel ne bi bila na rubu raspada zbog svađe oko primanja izbjeglica koje su već registrirane u drugim zemljama EU-a, a krajnje desna Alternativa za Njemačku ne bi bila najjača oporbena stranka u Bundestagu koja i dalje raste u anketama - kao i krajnje desni Švedski demokrati ili Stranka za Slobodu Geerta Wildersa u Nizozemskoj; Marine Le Pen ne bi ušla u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj prošle godine.
Iako je broj migranata koji dolazi u EU ove godine znatno manji - u prvih šest mjeseci u Italiju je došlo “samo” 15.300, a u Grčku “samo” 12.000 izbjeglica i migranata, što je znatno manje nego u istom razdoblju prošle godine - u Uniji prevladava dojam da je ovo samo uvertira u novi migrantski val, možda i snažniji od prošlog. A desničarski političari - ali i građani koji su ih birali - žele pod svaku cijenu spriječiti takav scenarij.
Psihološka motivacija protivljenja masovnoj imigraciji
“Biti čovjek znači moći osjećati se negdje doma, sa svojim ljudima. Ako bujice presahnu… gdje muškarac i žena više nisu produkti kulture, gdje više nemaju obitelji i roda i ne osjećaju se bliže nekim ljudima nego drugima, gdje više nema materinjeg jezika - to bi dovelo do ogromnog isušivanja svega što je ljudsko”, rekao je na kraju Hladnog rata, u razgovoru za Washington Post, liberalni filozof Isaiah Berlin. Bio u pravu ili ne, liberali i ljevičari koji smatraju nacije i granice preprekama slobodi, a sve snažniji antiimigrantski sentiment isključivo kao ksenofobiju i rasizam, trebali bi uzeti u obzir to da je Berlin slikovito opisao izuzetno snažnu i univerzalnu ljudsku motivaciju - potrebu za pripadanjem i ukorijenjenošću u određenu zajednicu.
Kao što ističe psiholog Jonathan Haidt, rasizam, iako je prisutan, vrlo je površno objašnjenje protivljenju imigraciji. U suštini, radi se o reakciji na "normativnu prijetnju", na tjeskobu izazvanu percipiranom ili stvarnom prijetnjom našem “moralnom poretku” i strahom da se "mi" – zajednica, norme i vrijednosti, identitet – raspadamo.
Problem s potpuno otvorenim granicama
Čovjek je društveno biće, a kozmopolitizam je prije iznimka nego pravilo. To stoji čak i ako ne ulazimo u pitanje jesu li sve kulture jednako vrijedne i napredne, kao što tvrde kulturni relativisti. A argumenti protiv te teze prilično su brojni i uvjerljivi. Bogatstvo, kvaliteta života, sloboda, univerzalna ravnopravnost, poštovanje ljudskih prava i uređenost društva po principu vladavine prava i odgovornosti vlade građanima na neusporedivo su višem nivou na Zapadu nego u ostatku svijeta, a mnogo toga upućuje da su ovi faktori međusobno povezani.
A s potpuno otvorenim granicama, odnosno s imigracijom takvih razmjera kakvima svjedočimo u Europi posljednjih godina (ili, bolje rečeno, desetljeća), integracija useljenika i sam društveni ugovor koji nas drži na okupu, kako tvrde protivnici imigracije, dolazi u pitanje. Ako useljenici, kako tvrde desni političari, ali i građani koje predstavljaju, ne mogu ili ne žele raditi već živjeti od socijalne pomoći koju financiraju europski porezni obveznici, ako iz tog razloga obavljaju tzv. “azilni šoping”, birajući azil samo u najbogatijim europskim zemljama (drugim riječima, u Njemačkoj i Švedskoj, a ne u Grčkoj ili Hrvatskoj), ako odbijaju prilagoditi svoje kulturne običaje i vjerske norme i vrijednosti društvu u kojem se nalaze, ako ne poštuju zakone zemlje domaćina, a ona to tolerira, onda je ona ta koja se prilagođava došljacima, ne obrnuto. Što su demografske promjene veće, i ta transformacija će biti znatna i sve teže povratna.