U jeku Drugog svjetskog rata britanska je vlada pod vodstvom Winstona Churchilla bila vrlo zainteresirana za balkansko područje. Churchill je smatrao kako je najbolje za Saveznike da napadnu Europu s juga, osvoje Italiju i onda krenu prema Balkanu kako bi limitirali sovjetski utjecaj u toj regiji.
Nakon što je primio više izvješća o tome kako se četnici ne bore protiv okupatora, već naprotiv, s njima ponekad i surađuju, bilo je potrebno pronaći novog balkanskog saveznika. Od 1943. partizani su priznati kao jedini legitimni borci za oslobođenje, stoga se trebalo sastati s njihovim vođom. Tito i Churchill stižu u Napulj te 12. kolovoza 1944. obavljaju sastanak u Villi Rivalta.
Dogovor u Napulju
Sastanak je trajao nekoliko sati, a čelnici su raspravljali i idućeg dana. Glavna tema bila je postratno ustrojstvo Jugoslavije. Churchill je htio da mu Tito garantira kako će u obnovljenoj zemlji osigurati slobodne izbore te da neće vojnom silom pretvoriti Jugoslaviju u komunistički režim. Tito ga je uvjeravao da se to neće dogoditi te da je njegov primarni cilj okončati rat u zemlji u kojoj vladaju glad i teror okupatora.
Nakon postignutog dogovora Churchill se vraća doma, a kasnije te godine sastanči sa Staljinom s kojim dogovara kako će podijeliti Balkan. Jugoslavija će potpasti 50% pod britanski, a 50% pod sovjetski utjecaj. Britanski premijer smatrao je kako će Crvena armija zasigurno osloboditi veći dio te zemlje, pa je pristao na kompromis.
Churchill je pogriješio u jednome
Churchillova politika na Balkanu zapravo je bila vrlo pametna. Dobro je pretpostavio da neće moći utjecati na sva događanja nakon rata i da će Crvena armija diktirati sudbinu barem djela Balkana.
Međutim, u jednoj je stvari pogriješio - Tito i partizani uglavnom su samostalno oslobodili zemlju i mogli su slobodnih ruku krojiti budućnost Jugoslavije. Dogovor o podjeli Jugoslavije na 50/50 postao je 0/0. Tito se inicijalno priklonio Staljinu i komunističkom svijetu, samo da bi tri godine kasnije iz njega bio izbačen i počeo primati pomoć od Zapada.