NAREDNIK u ukrajinskoj vojsci Maksim Kušnir ustrijeljen je metkom iz snajpera u čeljust i jezik prošle godine u posljednjim danima opsade čeličane Azovstal u Mariupolju. Nije mogao jesti ni govoriti, a jedva je i disao. Kad je prošlog svibnja odšepao iz bunkera sa stotinama drugih ranjenih ukrajinskih vojnika u predaji dogovorenoj s ruskim snagama, nije mu pružena obećana medicinska pomoć.
Kušnir je za New York Times ispričao kako je umjesto toga odveden na dvodnevno putovanje autobusom na teritorij pod kontrolom Rusije. Ostavljen je na krevetu da umre, s razbijenom čeljusti i gangrenom koja mu se širila jezikom. "Mislio sam da je kraj. Prva tri do četiri dana nisu ništa radili. Očekivali su da ću umrijeti", naveo je.
Iako su dvije strane u sukobu punih razmjera, ukrajinski i ruski dužnosnici razmjenjuju stotine ratnih zarobljenika gotovo na tjednoj razini. Međutim, razmjene zarobljenika otkrile su sumornu stvarnost. Ukrajinski vojnici vratili su se kući s pričama o užasnoj patnji u ruskom zarobljeništvu - pogubljenjima i smrtima, premlaćivanjima i elektrošokovima, nedostatku zdravstvene skrbi i gladovanju.
Ukrajina dopušta Međunarodnom odboru Crvenog križa pristup ruskim ratnim zarobljenicima kako bi ispunila svoje obveze prema međunarodnim ratnim konvencijama. Nasuprot tome, Rusija ograničava vanjski nadzor i ne objavljuje identitet svih zarobljenih ukrajinskih vojnika.
Nekim ukrajinskim vojnicima je suđeno u Rusiji
Ukrajinski dužnosnici naglašavaju da su zarobljeni Ukrajinci bili u vidno gorem stanju od ruskih zarobljenika na razmjenama. "U usporedbi s nama, izgledali su dobro. Bili smo mršavi i bradati. Oni su bili obrijani i oprani", tvrdi Kušnir. Nejasno je koliko je ukrajinskih vojnika zarobljeno ili nestalo tijekom akcija.
Rusija je dostavila samo djelomične popise onih koje drži, a Ukrajina ne objavljuje nikakve brojke. Organizacije za ljudska prava procjenjuju da postoji najmanje 8000 do 10.000 zarobljenika, a ukrajinski dužnosnici nisu osporili te brojke. Dosta Ukrajinaca je zarobljeno tijekom borbi u i oko grada Bahmuta posljednjih mjeseci.
Oleksandr Pavličenko iz Ukrajinske helsinške unije za ljudska prava ističe da je nekim ukrajinskim vojnicima suđeno u Rusiji zbog sumnjivih optužbi i da su dobili duge kazne u ruskom kaznenom sustavu. Andrij Krivcov, predsjednik Vojnih saniteta Ukrajine, rekao je da je pet stotina pripadnika medicinskog osoblja zarobljeno.
"Invalidi su, nema razloga da ih se drži"
32-godišnji anesteziolog Jurik Mirčan bio je među više od 2000 zarobljenih nakon bitaka u željezari Iljič u Mariupolju u travnju prošle godine. Tada su zarobljeni i brojni ranjenici o kojima se brinuo. Ispričao je da su Rusi pružali medicinsku pomoć samo kada ih je on molio, a ranjene prebacivali u bolnicu tek kada su bili nadomak smrti.
Na slobodu je pušten u sklopu razmjene zarobljenika u studenom, ali ponavlja kako je i dalje zabrinut zbog stanja ranjenika koji se nalaze u zarobljeništvu. "Oni su samo dečki koji su štitili našu bolnicu. Većina njih je još uvijek u zarobljeništvu i za to ne vidim opravdanje niti objašnjenje jer su već invalidi, ne mogu se boriti, nema razloga da ih se drži", uvjeren je.
Bivši zarobljenici i skupine za ljudska prava kažu da su ukrajinski zarobljenici, uključujući ranjenike i trudne vojnikinje, bili izloženi nemilosrdnom premlaćivanju. Mirčan je opisao kako su novopridošli morali trčati kroz četu zatvorskih čuvara koji su ih tukli palicama, što je ritual poznat kao "prijem".
Višesatna premlaćivanja
Prisjetio se kako je trčao pognute glave kroz bujicu udaraca i ugledao jednog od zarobljenika na tlu. Dodao je kako je jedan od ranjenih zatvorenika s ozbiljnim oteklinama ubijen od batina. 45-godišnji Maksim Kolesnikov bio je među više od 70 ukrajinskih vojnika koji su zarobljeni u danima neposredno nakon početka invazije, kada su ruske trupe zauzele njegovu bazu u blizini grada Hostomela, sjeverno od Kijeva.
Zarobljenici su tada odvedeni na ispitivanje u filtracijski logor u napuštenoj tvornici, gdje je njihov zapovjednik pretučen. Ruska mreža filtracijskih kampova, u kojima se vojni i civilni Ukrajinci provjeravaju i ispituju, naširoko je kritizirana zbog kršenja ljudskih prava.
Kolesnikov i ostali zarobljenici su nakon nekoliko dana premješteni u ruski zatvor u Brjanskoj oblasti. Tvrdi da je premlaćivanje tijekom "prijema" trajalo pet sati. "Dobio sam koljeno u lice", rekao je. Dodao je da su se premlaćivanja odvijala svakodnevno prvih mjesec dana.
Naveo je da su stražari koristili gumene palice, plastične cijevi, drvena ravnala i komade užeta ili samo udarali zatvorenike. Naglasio je i da su zarobljenici dio čuvara prozvali "električari" jer su zarobljenike mučili elektrošokovima. Kolesnikov je bio pothranjen, a u premlaćivanjima je zadobio ozljede kuka i koljena. "Bio bi dobar dan kada biste pronašli krumpir u svojoj juhi", kazao je.
"Azov je za njih bio crvena krpa"
35-godišnji Oleh Mudrak, zapovjednik Prvog bataljuna Azov, bio je neprepoznatljiv i bolno mršav kada je oslobođen nakon četiri mjeseca zatočeništva. Njegov nećak Danilo se prisjetio kako je Oleh postupno vratio težinu i operirao rame, ali je ipak pet mjeseci nakon oslobađanja preminuo od srčanog udara.
Bojnik Dmitro Andriuščenko, zamjenik zapovjednika Drugog bataljuna Azov, tvrdi kako su pripadnici Azova bili izloženi posebno oštrom tretmanu. "Azov je za njih bio kao crvena krpa", nastavio je. Andriuščenko se nalazio u kaznenoj koloniji u Olenivki kad je odjeknula eksplozija, pri čemu je poginulo najmanje 50 pripadnika Azova.
Optužio je Rusiju da stoji iza te eksplozije. Spominje kako su čuvari zatvorili vrata vojarne i onemogućili preživjelima da pobjegnu. Dr. Mirčan je rekao kako su medicinari tražili od čuvara da im dopuste da pomognu ranjenicima, ali nisu dobili dozvolu da napuste zgradu.
Ugrađena mu čeljust od titana
Vjeruje se kako je za neke od ranjenika iz Azovstala posjet ruskih televizijskih ekipa bio slamka spasa. Publicitet je stvorio pritisak na ruske vlasti da poboljšaju brigu za zarobljenike. Narednik Kušnir sa slomljenom čeljusti i gangrenom nekoliko dana nije mogao spavati. Nisu mu dostavljene tablete protiv bolova.
Međutim, u konačnici je premješten u drugu bolnicu gdje su mu liječnici amputirali jezik i spojili čeljust. "Smiluj mi se, sudbino. Živ sam. Nemoj me nemilosrdno kažnjavati", poručio je u pjesmi koju je napisao. Tvrdi kako je neizvjesnost zatočeništva bila puna teža za podnijeti od fizičke boli.
"Kada ne znate na što se pripremiti, što će vam sljedeći dan donijeti... posebno nakon što ste vidjeli što su Rusi radili našim ljudima, i kada ste u stalnom iščekivanju smrti, to nije dobar osjećaj", nastavio je. Kušnir i drugi ranjenici iz Azovstala ukrcani su u autobuse i odvezeni na prvu crtu radi razmjene.
Kirurg Vasil Ribak, voditelj odjela za rekonstruktivnu kirurgiju u Odesi, uzeo je Kušniru kost iz kuka kako bi mu rekonstruirao čeljust. Zahvat ipak nije uspio, pa mu je ugrađena čeljust od titana, stvorena u laboratoriju za 3-D ispis u gradu Dnipru.