Na današnji dan, 29. listopada 1923. godine, proglašena je Republika Turska, čime je završeno razdoblje Osmanskog Carstva i započelo novo poglavlje u povijesti ove zemlje. Ovaj važan trenutak označio je prevrat u političkom, društvenom i kulturnom životu zemlje, koji su predvodili Mustafa Kemal Atatürk i njegovi sljedbenici. Republika Turska nije samo završila dugi period osmanske povijesti već je i označila kraj petljanja zapadnoeuropskih zemalja u turske poslove.
Nakon Prvog svjetskog rata Turska se suočila s nizom izazova. Zemlja je bila u kaosu, a njezin teritorij podijeljen je između pobjedničkih sila. Mnogi su dijelovi bivšeg Osmanskog Carstva bili okupirani, a turski narod bio je suočen s prijetnjom gubitka suvereniteta. Atatürk je prepoznao nužnost otpora protiv totalne okupacije i pokrenuo rat za neovisnost, koji je započeo 1919. godine.
Turski rat za neovisnost
Atatürk je okupio svoje snage, predvođene turskim nacionalistima, te organizirao otpor protiv grčkih, francuskih i britanskih okupacijskih snaga. U ključnim bitkama, poput bitke kod Sakarye i bitke kod Dumlupınara, turske snage postigle su značajne pobjede. Premda je upravo izgubila četverogodišnji rat i bila totalno iscrpljena te su u njoj bile različite strane vojske, Turska i Ataturk uspjeli su ih sve protjerati te sami diktirati svoje nove granice.
Inicijalni sporazum iz Sevresa, po kojem je Turska trebala dobiti samo središnji dio Anatolije, dok su ostale njene pokrajine trebali podijeliti Britanci, Francuzi, Grci i Armenci, u praksi nije uopće ostvaren.
Turci su htjeli svoju zemlju natrag u cijelosti, a bili su spremni zaratiti s Grcima duž zapadne Anatolije kako bi spriječili komadanje svoje zemlje. Na istoku su pobili Armence i ugasili njihove snove o Velikoj Armeniji. Francuzi i Talijani odustali su od svojih stečevina, smatrajući da nisu vrijedne još jednog rata.
Izazovi nove republike
Nakon proglašenja republike Turska se suočila s mnogim problemima. Zemlja je bila iscrpljena ratom, ekonomski slaba i suočena s unutarnjim političkim previranjima. Atatürk je shvatio da je potrebna brza reforma kako bi se osnažila nova država. Uveo je niz modernizacijskih i sekularizacijskih reformi, posebno u obrazovanju i zakonodavstvu.
Međutim ove reforme naišle su na otpor dijela društva, posebno među konzervativnim i religioznim skupinama. Oni su smatrali da Atatürk, odmicanjem od islama, ne može uspostaviti stabilnu državu.
Tražili su povratak sultana, koji je ujedno djelovao i kao kalif, vrhovni poglavar islamskog svijeta. Unatoč tome, Atatürk je bio odlučan u namjeri da modernizira Tursku i osigura njezin status kao suvremene, nezavisne države. Posljednjeg sultana Mehmeda VI. potjerao je u egzil, smatrajući ga simbolom stare vlasti koja je puno stoljeće bila rob zapadnoj Europi.
Samo nekoliko dana nakon proglašenja Republike Turske proglašeno je i ukinuće sultanata. Tursku od tada ne vode presveti ljudi, kako se mislilo, čiste krvi, koji su svoju misiju da vode zemlju dobili od samog Alaha, već demokratski izabran (barem nominalno) predsjednik koji u očima boga nije ništa drugo nego samo još jedan građanin. Turska je tako uz Atatürka prigrlila ideje modernog upravljanja zemljom i započela novu etapu svoje povijesti.