Sergej Witte bio je ruski političar, željezničar i ministar za vrijeme posljednja dva ruska cara, a danas je prepoznat kao najsposobniji visoki dužnosnik za vrijeme vladavine Nikole Romanova. Na neki je način odgodio revolucije i nemire u zemlji te Rusiju barem nakratko izvukao iz krize. Zašto je do toga uopće došlo?
Rusija na prijelazu stoljeća
Tijekom 19. stoljeća Europa je prolazila kroz niz društvenih i tehnoloških promjena. Revolucije 1848. pokazale su da je puna želja da se ostvare nacionalne ideje, a tehnološki napreci omogućili su sustavno ukidanje feudalnog sustava. Europski lideri su shvatili da se više ne mogu oglušivati na javno mnijenje naroda. Taj narod su činili mnogi obrazovani ljudi, visoki dužnosnici, bogati obrtnici i zemljoposjednici. A Rusija?
Carska Rusija je taj period proživjela nešto drukčije. Revolucija se nije dogodila 1848., najviše zato što je policija unaprijed zatvarala one koji su pozivali na promjene. Industrijalizacija? Kome to treba kada ruski vladari imaju sve što žele. Premda su vladali nad ogromnim brojem stanovništva, ruski su vladari vrlo efektivno iskorijenili proteste već u njihovim začecima.
Takva je politika došla na naplatu na prijelazu stoljeća. Sergej Witte postao je ministar financija ruskom caru Nikoli koji je od oca dobio naputak da sluša svog najsposobnijeg čovjeka na dvoru. Witte je promatrao događaje u Europi i shvaćao da Rusija debelo zaostaje, stoga se odlučio na neke hrabre poteze kako bi donio svojoj zemlji željeni prosperitet i napredak.
Željezničar s motom za politiku
Witte je svoju karijeru počeo kao kondukter u vlaku. Brzo je postao načelnik postaje pa poslije toga prešao u vođenje zemlje. Vidio je ulogu željeznice u industrijalizaciji i modernizaciji te je, uz privolu ruskog cara, odlučio izgraditi više tvornica i zaposliti više ljudi. Da bi to uspio, bile su mu potrebne strane investicije.
Witte je bio njemačkog porijekla, ponašao se vrlo gospodski i mnogima se činio kao vrlo sposoban i ugodan muškarac. Zato je vrlo lako uspio dogovoriti masovne investicije početkom 20. stoljeća i postavio je Rusiju na pravi put. Osim toga, bio je protiv rata Rusije s Japanom. Smatrao je da ona mora zaraditi poštovanje svojeg stanovništva na temelju ekonomskih pobjeda, a ne militarističkih.
Međutim, 1905. godine, nakon poraza u ratu protiv Japana, Rusiju je zadesila prva revolucija. Ljudi su željeli ustav i kraj autokratskog režima za koji su smatrali da je neefikasan, premda su mnogi i dalje podržavali rad ministra Wittea.
Witte je osmislio kako dati ljudima ono što žele, ali da i dalje car može vladati. Revolucija se činila uspješnom jer su nakon nje izglasani prvi ruski parlament i ustav, no to je bilo vrlo kratkog vijeka i car je ubrzo uvrstio neke amandmane kako bi ponovo imao neograničenu vlast.
Zanimljivo je da je ruski ministar zadržao nivo popularnosti premda se puno pričalo o pojedinostima iz njegovog privatnog života. Kao mladić oženio je Matildu Lisanevič, koja se razvela od svog prvog supruga da bi bila s njim.
Za konzervativne umove tog vremena to je već bilo skandalozno, a još gora po takve ljude je bila činjenica da je Matilda bila zapravo Židovka. Zbog tog braka određeni pripadnici visokog ruskog društva nisu htjeli ni razgovarati s Witteom, ali car ga je uvijek branio.
Nakon Prve ruske revolucije Nikola krivi Wittea za sve nedaće koje su se dogodile u recentnom periodu, a smeta mu i što Sergej ne odobrava njegovo pozivanje Rasputina na dvor, smatrajući to lošim PR-om za cara.
Uskoro završava svoju političku karijeru i povlači se u obiteljski život. Umire usred Prvog svjetskog rata, događaja koji je itekako pokazao rusku nespremnost i potrebu za modernizacijom za koju se Witte toliko borio.