SVI ZNATE tu priču i te riječi - Isusu dolaze njegovi protivnici, prijetvorno ga pohvale da voli sve ljude i onda mu postavljaju vrlo sklisko pitanje: "Treba li dati Cezaru porez?"
Isus odmah uviđa agendu iza pitanja te odgovara protupitanjem: "Čiji je lik na novcu?" I onda zakucava riječima: "Dajte caru (to jest, Cezaru) carevo, a Bogu Božje!"
Dovođenje u stupicu
I nema te rasprave o odnosu Crkve i države koja se ne hvata za ovaj citat.
Da pokušamo makar malo objasniti taj tekst.
Uglavnom, ovo je jedan od rijetkih događaja iz evanđelja koji u sebi ne sadrži nikakve nadnaravne elemente: imamo samo jedan razgovor nekoliko rabina, a Isus se u odgovoru služi klasičnom rabinskom metodom postavljanja (protu)pitanja. Vrlo skraćenu verziju tog razgovora imamo i u (nepriznatom) Evanđelju po Tomi - pa se Isusove riječi o carevom i Božjem smatraju autentičnim.
Ono što dodaje vjerojatnosti događaja jest pokušaj Isusovih protivnika da ga dovedu u stupicu i u možebitni sukob ili s narodom ili s Rimljanima. Ako Isus kaže "plaćajte poreze", onda priznaje stranu okupaciju, ako, pak, veli "ne plaćajte poreze", onda ulazi u sukob s Rimljanima (kao što je na koncu od njih i stradao).
Porez ni tada ni danas nije bio nevažna stvar, Rimljanima je poslovni model bio da iz okupiranih područja prikupljaju porez (baš kao što su to stoljećima ranije radili Asirci, Babilonci i drugi). I popisi stanovništva tog vremena služili su određivanju visine poreza (što više glava, to veći porez).
Ne kaže ono što se inače misli
I odmah moram reći - Isus nije naučavao ono što mi, sekularisti, obično nađemo u tom tekstu.
Govorimo o prvom stoljeću i jako je pogrešno u odgovoru jednog rabina nalaziti odgovor na pitanja koja smo pokrenuli tek nekih 1700 godina kasnije. Jednostavno, on nije rekao "Odvojite Crkvu od države", jer to nije ni bilo pitanje (niti je religija u rimskom društvu imala ono mjesto koje će imati u srednjem vijeku).
Isusov odgovor također je rabinski - osim što postavlja pitanje na koje je moguće dati samo jedan odgovor, on svoje protivnike dovodi pred zid ukazivanjem na činjenicu da su oni već samim korištenjem carskog novca priznali carsku vlast. I da trebaju onda izvršiti i svoju dužnost prema Bogu.
Već će apostol Pavao jasno naučavati - ne pozivajući se na Isusa - da treba plaćati poreze (što ne vole čuti američki republikanci koji bi bili kršćani, a ne bi davali porez). Rani kršćani su o Isusovim riječima diskutirali u sasvim drugom smjeru: treba li se pokoriti vlasti rimskog cara?
Nejasna Isusova učenja
Uglavnom, da ne idemo sada još u dodatne detalje tumačenja - Isus se ne bavi ni samim pitanjem poreza, ni pokoravanjem Cezaru, pa ni odvajanjem Crkve od države. Ovim zadnjim pitanjem u nekom alternativnom svemiru definitivno biste zbunili Isusa, on ga ne bi ni shvatio.
Usput, kao što i inače znam reći - u Novom zavjetu vi nećete naći ni jedan pravi odgovor na naša današnja etička i politička pitanja. Možete samo muljati s tumačenjima (što Crkva uspješno radi već tisućljećima).
Mi zapravo znamo jako malo o tome što je Isus stvarno naučavao o bilo čemu. Imamo stotinjak autentičnih izreka, ali su one najčešće vrlo nejasne, pa su pisci kanonskih evanđelja osjećali jaku potrebu da uz njih najčešće doslovce izmisle događaj kao neki kontekst koji bi trebao baciti svjetlost na neproziran tekst (jer nema Crkve tamo gdje nema jedinstvenog tumačenja).
Tako da su već Matej, Marko, Luka i Ivan (tko god oni u stvarnosti bili) počeli sa svojom interpretacijom Isusovih riječi.
Isus i teokratska država
Međutim, definitivno je jasno da je temelj svega što je Isus govorio bio nauk o Kraljevstvu Božjem. Matej će ga nazvati "nebeskim" (jer rabini onog vremena često riječ "Bog" zamjenjuju riječju "nebo"), ali je danas uvriježeno znanstveno shvaćanje da je Isus tu mislio na ostvarenje potpuno zemaljske države.
Nije ta ideja bila nova, imamo je već u zadnjim starozavjetnim spisima (takozvanim "malim prorocima"). Najjednostavnije rečeno, Isus i njegovi prethodnici htjeli su jedno pravedno i egalitarno društvo, na čijem bi se čelu nalazio od Boga pomazani vladar, odnosno, Mesija. Taj bi vladar bio i kralj i svećenik i prorok - pa je jasno da govorimo o pravoj teokratskoj državi. U kojoj definitivno nema nikakvog razdvajanja duhovne i svjetovne vlasti.
Nije sasvim jasno je li (povijesni) Isus sebe smatrao upravo tim Mesijom: iako riječ "Krist" (grčka riječ hristos, pomazanik) doživljavamo kao Isusovo prezime, već desetljećima među znanstvenicima postoji uvjerenje (ne sasvim prihvaćeno) da Isus sebe nikada nije proglasio Mesijom. Čak i kanonska evanđelja na dosta mjesta prenose da je Isus zabranjivao učenicima da pronose o njemu glas kao o Mesiji.
Crkva je u pravu
I sad na kraju moram reći ono što iz usta jednog nevjernika zvuči gotovo kao suluda izjava: Crkva je u pravu.
Ne, nisu u pravu s idejom da je Isus bio Mesija i Božji Sin, drugo lice Trojstva; nisu u pravu ni s onom temeljnijom idejom da postoji Bog.
U pravu su samo u tome što su dobro shvatili temeljnu nakanu svog osnivača: državu kojom vlada Božja volja, a ne neka sekularna vlast odvojena od Crkve. To su katolici sasvim dobro protumačili, a protestantima mogu samo priznati dobre nakane u izbjegavanju tog oporog zaključka.
Crkva hoće teokratsku državu i nemojte naivno misliti da će se tog cilja ikada odreći.