Foto: FAH, Index
NEDAVNO je Skupština grada Zagreba, simpatična skupina većeg broja malih uhljeba koje ćemo za ovu priliku zvati uhljepčići, donijela par hitnih i na prvi pogled čudnih izmjena Odluke o autotaksi prijevozu. Prva izglasana izmjena glasi: „Cijena za početak vožnje ne smije uključivati pravo na vožnju bez naknade.“ Druga je: „Javni poziv za podnošenje zahtjeva za izdavanje dozvola za autotaksi-prijevoz neće se objavljivati do 30. lipnja 2017, nakon čega će se objavljivati svake četiri godine".
Mali, beznačajni uhljepčići bez života, kojih se za 50 godina nitko neće sjećati, nisu naravno bili sposobni smisliti takve odluke – to je bio posao onih par jačih uhljeba, koji su se idiotskim odlukama željeli umiliti udruženju Radio-taksi Zagreb i uništiti UBER i slične nove poslovne modele. Zabraniti besplatne (poklon) vožnje i zabraniti nove taksiste – u gradu gdje ih sve više treba.
Nije to naravno samo pokušaj blokiranja UBER-a, već svih novih rješenja današnje ekonomije. Jer, kakav je to način poslovanja da gradonačelnik to nije amenovao? Kakvo je to voženje po gradu da se nema dozvole, licence, koncesije i kod činovnika ovjeren cjenik? Kakvo je to poslovanje gdje se smije zarađivati bez da neki ćato nabada s dva prsta, kako bi ispisao dozvolu? Kakvo je to poslovanje gdje ne treba inspektora i gdje se ne zna kome rješenje, a kome pečenje? I najgore – kakvo je to poslovanje gdje se velike uhljebe nema što pitati o tome?
A kako je UBER davao pravo vožnje bez naknade (svakome tko donese novog korisnika) i tražio još vozila jer se ljudima svidjela usluga koja je jednostavna, ljubazna i bez posrednika i gdje znamo tko nas vozi i kojom rutom i za koje novce i dobijemo pod obvezno račun na mail – onda je trebalo ograničiti i besplatne vožnje i nove dozvole! Jer, kakve besplatne vožnje? Kakvo privlačenje putnika? Kakvi novi poslovni modeli, a nama je tako dobro! Pisali smo o tome.
Štoviše, Udruženje Radio-taksi Zagreb još je i pomagalo Carini kako bi zaustavila UBER. Ta potpuno jadna i patetična epizoda dovoljna je da svatko imalo tržišno orijentiran više nikada ne sjedne u taksije Udruženja Radio-taksi Zagreb, čiji su taksisti s velikim guštom pomagali službenicima Carine da zaustave konkurenciju. Pisali smo i o tome.
No, stvari ipak nisu onakve kakvima su ih Milan Bandić, Darinko Kosor i ekipa iz Radio-taksija zamislili. Jer iznad njihovih jeftinih igrica s dopunama gradskih propisa postoji cijela Europska unija.
Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja – radnici, ne uhljebi!
U državnoj i javnoj službi postoje i oni koji rade – Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) se zadnjih godina definitivno pokazala kao jedno od onih tijela koje opravdavaju novce koji idu za njihove plaće. Od razbijanja raznih „dogovora“ trgovaca oko cijena, pa nadalje, prema složenijim oblicima ograničavanja konkurencije, AZTN se nije plašio upasti i u odnose najvećih i rasuti ideje naših političara i ideje naših s politikom vezanih privrednika.
Jučer čitamo: "AZTN smatra da dodatno administrativno utvrđivanje cijene od strane Grada Zagreba tako da cijena za početak vožnje ne smije uključivati pravo na vožnju bez naknade, kako je to propisano u članku 3. Odluke, smanjuje mogućnost tržišnog natjecanja između pružatelja usluge autotaksi prijevoza i umanjuje korist za potrošače. Time su promotivne akcije poput, primjerice, startne cijene prijevoza bez naknade, u potpunosti onemogućene", navode iz AZTN-a.
Što se tiče broja licenci, iz AZTN-a navode: "Kada je riječ o članku 5. Odluke, AZTN navodi kako je svako zakonsko ili faktično ograničavanje broja poduzetnika koji se bave nekom djelatnošću na određenom tržištu (numerus clausus) načelno nepoželjno sa stajališta tržišnog natjecanja. Takva ograničenja mogu se propisati samo iznimno te, u pravilu, mogu biti učinjena samo u slučaju postojanja nekog jasno definiranog javnog interesa kojim se može opravdati ograničavanje učinkovitog tržišnog natjecanja i, posljedično, smanjivanje koristi za potrošače.
Slijedom toga, kada se propisom broj konkurenata ipak ograničava, trajanje ograničenja mora biti što kraće kako bi se zainteresiranim poduzetnicima što prije omogućio pristup konkretnom mjerodavnom tržištu. Stoga AZTN smatra da bi donošenje propisa kojim se izdavanje dozvola za obavljanje djelatnosti autotaksi prijevoza u potpunosti onemogućuje na relativno dugo razdoblje od četiri godine, moglo predstavljati pravnu zapreku pristupu tržištu", zaključuju iz AZTN-a.
Bravo! Rijetko hvalimo rad državnih tijela, ali za ovako jasne stvari, izrečene i napisane na također jasan način možemo reći samo: Bravo!
Ograničenje tržišta je generator potencijalnog koruptivnog ponašanja
Ako mi građani za svoj krvavo zarađen i krvavo oporezovan novac želimo neku legalnu uslugu – onda nam je nema što neka gradska skupština ograničavati! Onda nam neka ekipa s malo škole i puno „umreženja“ nema što odlučivati hoće li davatelj usluga dati jednu, pet ili deset besplatnih vožnji – jer to je stvar njegove poslovne politike, kao što vam na svakom šalteru pošte nude IP-televiziju pola godine za jednu kunu. Ili kao što vam nude mobitel za 9 kuna ako potpišete pretplatu na dvije godine. To je stvar odnosa onoga koji želi platiti i onoga koji želi uslugu – a ne neke „Skupštine grada Zagreba“, bezvezne udruge dizača ruku i uvlakača gradonačelniku (uz par časnih izuzetaka).
Ograničenje broja poduzetnika – također se nema što propisivati, osim iznimnih službi s vrlo jasnim i vrlo detaljno obrazloženim javnim interesom! Ako želi voziti 5000 ljudi taksije po Zagrebu – neka vozi, tržište će odlučiti tko će ostati – ukoliko ih je previše, neki će se prestati baviti tim poslom i to je to.
Ograničenje tržišta je stvaranje monopola, a stvaranje monopola je potencijalni generator svih mogućih koruptivnih radnji koje možemo zamisliti i još hrpe koja normalnom čovjeku ne može pasti na pamet. Kod ograničenog tržišta licencama, dozvolama, koncesijama (kako se u kojoj djelatnosti već zovu) cijena raste, a robi kojoj cijena raste, i još je izdaje neki ćato iz ureda – znamo već kako onda to ide.
U puno važnijim stvarima od taksi usluga tržište nije ograničeno – odvjetnički ured može otvoriti svatko tko ispunjava uvjete. Je li ih se otvorilo previše – je i mnogi su propali. Neki ostali i ojačali.
Također, školu, visoku školu, veleučilište, pa čak i sveučilište možete otvoriti bez ograničenja – ukoliko ispunite uvjete. Može ih biti sto ako netko ima interesa. Koliko će ostati – pokazat će tržište.
Pa po čemu su onda taksi usluge tako „specijalne“? Ni po čemu.
Ako neće naši – hoće Europa!
Sada ćemo vidjeti što će Zagreb napraviti – jer ako će poštivati onog gradonačelnikovo „neka institucije rade svoj posao“, omogućit će konkurenciju. A može se i oglušiti, no onda je loptica na novoj Vladi Republike Hrvatske – koja će s vremenom nešto morati napraviti. U tom slučaju – monopol taksi usluga će biti razbijen ne samo u Zagrebu, već i u Splitu ili Dubrovniku – gdje čujem da vožnja od aerodroma do grada zna stajati i više no najam manjeg automobila.
Što ako i Vlada zapne? Pa čini se da će je Europska komisija, kao i druge kojima se ne sviđa nova ekonomija, probuditi. Naime, 28. listopada 2015. Europska komisija je predstavila dugo najavljivanu Strategiju unutarnjeg tržišta (Single Market Strategy – SMS). Do kraja 2016. potrebno je donijeti smjernice za primjenu EU prava na nove poslovne modele ekonomije dijeljenja.
Navodimo iz priopćenja: „Komisija pruža podršku novim poslovnim modelima u okviru gospodarstva razmjene resursa (sharing economy) i tzv. kolaborativnog gospodarstva. Ističe se kako se usluge sve više pružaju kroz digitalne platforme, dok se resursi privremeno koriste, kad zatreba (on-demand services). Takvo gospodarstvo povećava izbor i snižava troškove te otvara prostor za inovativne start-up firme. Radni sati postaju fleksibilniji, a poduzetništvo postaje povremeno (part-time).
Neiskorišteni resursi cirkuliraju, čime se povećava produktivnost i održivost. Gospodarstvo razmjene resursa već sada ima vrijednosni potencijal od 15 milijardi američkih dolara, dok se do 2025. procjenjuje na čak 335 milijardi dolara.“
Nadalje, i važno za Hrvatsku: „Komisija smatra kako države članice trebaju stvoriti regulatorni okvir koji će podržati kolaborativno gospodarstvo, uzimajući u obzir zaštitu potrošača i radnika. Komisija će davati smjernice za primjenu EU zakonodavstva na kolaborativno gospodarstvo. Pritom ističe kako podršku kolaborativnom gospodarstvu na EU tržištu već pružaju Direktiva o uslugama, pravila o internetskoj trgovini i zaštiti potrošača, kao i odredbe ugovora EU. Komisija je najavila kako će poduzimati mjere protiv neopravdanih državnih restrikcija na kolaborativno gospodarstvo.“
I što sada?
UBER – dobrodošao, Airbnb (servis za najam soba, stanova, apartmana) – dobrodošao. Booking.com – dobrodošao! Dobrodošli deseci i stotine novih servisa za dijeljenje usluga, svi vi s idejama kako povezati one koji nešto znaju i mogu s onima kojima upravo to treba i spremni su platiti – dobrodošli!
Ma kakve licence, dozvole, inspektori – ostavimo te stvari za zaista nužna područja tipa trgovine hranom, ali većina usluga nije tako osjetljiva. Trebate obojati stan? Zašto ne bi preko aplikacije uzeli nekoga tko ima preporuke i nudi tu uslugu? Želite dva dana na more – možda netko ima slobodan apartman ili želi zamjenu za tjedan dana u vašoj vikendici na Žumberku? Mogućnosti su ogromne!
Europa će prihvatiti novi model koji je došao iz Sjedinjenih Američkih Država jer jednostavno to mora – inače će europska ekonomija zapinjati. Novi vrli svijet interneta i brzih optičkih veza nema vremena za posrednike, ćate s Olimpijama, monopolne udruge, dozvole, inspektore, njihova rješenja i pečenja te patetične carinske nadzore. Carinski se ima nadzirati oružje, droga i šverc ljudi – a ostalo: posluj i plati razuman porez. Jer i ako neka zemlja s porezom pretjera – ode ekonomija u drugu državu, pa će ostati bez ičega.
Kukanje radi poreza
Naravno, ima u nas neradnika, prijevremenih penzionera, uhljeba i sličnih koji uz pivo pred dućanom, kroz slobodno radno vrijeme ili lažnim profilom na Fejsu odmah viču: „A porez? Kome taj UBER plaća porez?“ Evo čujem i prije par dana: „Kome Netflix plaća porez? Samo opterećuje Internet u nas, a novac ide u Ameriku!“ Pa naravno da ide u Ameriku – američki je servis i pušta uglavnom američke serije i filmove. Tko želi – neka napravi dobar hrvatski film, kvalitetnu seriju i ponudi ih – Netflix sigurno neće odbiti zaradu!
Kako se većina djelatnosti nove ekonomije plaća karticama – normalnoj državi to i odgovara, jer se porezna plaćanja najlakše nadziru. Drugo je što su ti servisi dijelom vani, ne pruža se cijela usluga u Hrvatskoj, a i općenito dosta su jeftini pa je poreza malo. I zato se razni društveni paraziti – osjećaju ugroženima. Još se dodatno osjećaju ugroženima oni koji su davali dozvole, licence, sve ostalo moguće kako bi neki servis mogao funkcionirati. U budućnosti takvi će sve manje trebati.
Kome smeta – njegov problem!
Postoji jedno osnovno pravilo – za svoj novac mogu tražiti uslugu koju i kako želim, ukoliko ne spada u trgovinu oružja, drogu, bijelo roblje, terorizam i slično. Dakle, ako je usluga kao takva legalna, nije na državi određivanje broja licenci i dozvola. Ukoliko, ako želim da me susjed Mate vozi preko grada – ja mu imam pravo to platiti, čovjek ima vozačku. Ako želim ljetovanje kod prijatelja Joze – onda mu to smijem platiti, za urediti sobu ni škola ne treba. Bez obzira na licence, dozvole, zvjezdice – mogu sam i preko online recenzija procijeniti gdje i kako dolazim.
Hoću i Netfix sa stotinama serija i tisućama filmova kada ja zaželim – a ne kada mi TV distributer to želi pustiti. I hoću za tih 10 € Netflixu sve neograničeno, a ne 15 kuna po filmu koliko mi traži hrvatski provider. Hoću i tisuće taksija po ulicama – od onih koji voze za UBER, do taksiste s crnom limuzinom koji će mi ponijeti kofere s aerodroma i u vozilu mi osigurati hladno piće (ako si takvu uslugu mogu priuštiti).
Jer za svoje novce hoću ono najbolje i za najmanju cijenu – i država nije tu da me u tome sprječava omogućujući monopole. Hrpu poreza sam ionako već platio dok mi plaća nije sjela na račun. I hoću upravo onog davatelja taksi usluga kojega ja hoću – a ne kojega mi nekakva Skupština grada Zagreba sa svojim uhljepčićima nameće. Jer – moji su novci, ja odlučujem. Jednostavno je.