DAVOR Nađi iz stranke Fokus u podužem komentaru na Facebooku objasnio je zašto podržava sankcije Rusiji.
"SANKCIJE RUSIJI – Zašto ih podržavam?
Vidim da još uvijek ima ljudi koji propituju smisao sankcija, njihovu učinkovitost i cijenu koju plaćamo. Ta pitanja dolaze od dvije strane – prva je grupa ljudi koja smatra da sankcije nisu u duhu liberalizma jer postavljaju barijere u trgovini, dok druga grupa zaista navija za Putina, što zbog ideala, što zbog zbog teorija zavjere, a što zbog potrebe da kontriraju svemu što je trenutno prevladavajuće mišljenje", piše Nađi na početku statusa.
"Iako se slažem da su sankcije kratkoročno štetne za našu ekonomiju, ja ih podržavam i smatram da predstavljaju relativno malu cijenu za ulaganje u budućnost. Pa ću pokušati odgovoriti na nekoliko najčešćih pitanja", piše.
Nabrojao pet razloga
Onda navodi nekoliko točaka. U nastavku donosimo ostatak Nađijevog statusa.
1. Funkcioniraju li sankcije?
Sankcije funkcioniraju, no nažalost mi smo navikli da svaka politika mora djelovati odmah, a rezultati biti jasno vidljivi. Sankcije djeluju potiho, stvarajući probleme u sustavu u kojemu Rusija ne može nabavljati proizvode i usluge potrebne za njezino nesmetano funkcioniranje, gdje se proizvodnja usporava zbog brojnih barijera, gdje se devizne i robne rezerve države polagano tope. Moskva ima kapacitet izdržati neko vrijeme, ali mora značajno promijeniti način ponašanja.
Neke sankcije su imale gotovo trenutni učinak, npr. u par tjedana od početka rata je 4 milijuna Rusa napustilo svoju državu. To su uglavnom visokokvalificirani Rusi koji su punili proračun i mirovinske fondove, dotok novca od tih ljudi u državnu blagajnu je odmah prestao, znanje koje ti pojedinci imaju će se teško zamijeniti, a posljedica je i nestabilnost demografske strukture Rusije, gdje ne raste samo udio umirovljenika koji su teret na mirovinski i zdravstveni sustav, nego i etničkih manjina koje ne osjećaju lojalnost prema Rusiji i teže suverenitetu.
2. Rat se događa sada, a sankcije će imati učinka kasnije. Ima li to smisla?
Vojska se financira iz državnog budžeta, i smanjenje proračuna stavlja Moskvu u veoma neugodan položaj gdje mora birati između tenkova i mirovina, između zdravstva i artiljerije, između školovanja stanovništva i opremanja svojih vojnika. Netko će možda reći da diktatoru to nije problem, no svaki taj izbor je neugodan i čini državu siromašnijom i slabijom u budućnosti.
Također, ruska vojska tehnološki ovisi o uvozu te nema vlastitu proizvodnju tehnološki naprednih dijelova. Zbog manjka dijelova iz Češke i Slovenije, Rusija je prestala s proizvodnjom tenkova. Prijevoz ljudstva iz dalekoistočnih pokrajina postaje ogroman problem jer ruske avione održavaju zapadne kompanije poput Boeinga ili Airbusa, a ruske željeznice ovise o dijelovima s zapada.
Sjećam se kada su ljudi posprdno prozivali sankcije 2014., no nemoć Rusije da prati razvoj tehnologije je direktna posljedica tih sankcija. Stoga su krajem prošle godine države poput Alžira i Egipta odustale od kupnje ruskih aviona jer su ih smatrali toliko inferiornima da ne bi obavljali svoju funkciju u obrani tih država. Ti isti avioni se sada koriste u ratu u Ukrajini, te ni nakon tri mjeseca nisu uspjeli uspostaviti dominaciju nad zračnim prostorom.
3. Ovo nije naš rat, zašto mi moramo platiti cijenu?
Ono što nitko ne želi reći na glas je činjenica da je vrijeme kakvo je postojalo zadnjih 30 godina, gdje sve države neovisno o društvenom uređenju nesmetano trguju, a SAD pritom jamči sigurnost, je završilo. Ulazimo u multi-polarni svijet gdje se države moraju brinuti za svoju sigurnost, i Hrvatska, kao i Europska Unija, moraju platiti cijenu svoje sigurnosti.
Možemo biti dio zapadnog sustava, a možemo ići svojim putem. Iako samostalnost na prvu zvuči kao dobra opcija, Hrvatska je premala država da bi u takvom svijetu samostalno djelovala, a da pritom zadrži prosperitet i slobodu kakvu imamo. S 3.8 milijuna stanovnika, mi moramo surađivati s drugim državama, specijalizirati se u proizvodnji pojedinih roba i usluga i razmjenjivati ih za nešto što nemamo kapaciteta proizvoditi.
Europska Unija je savršen format za takvu suradnju, jer obuhvaća niz malih država koje zajedno čine snažnu geopolitičku silu, a prije su morale trgovati slobodu za sigurnost, ako su tu slobodu uopće imale.
Također, u cijenu sankcija koje plaćamo su uračunate kamate naših loših odluka iz prošlosti. Pod „naših“, tu gledam pretežito prema europskim državama koje su 2014. odmahnule rukom kad si je Rusija pripojila Krim.
U prvom komentaru ću ostaviti poveznicu na zanimljiv članak iz te godine u kojem se upravo Hrvatska navodi kao vodeća država u izgradnji infrastrukture kojom će Europa biti neovisna o ruskim energentima.
Danas je taj članak dokaz o tome da i mi znamo biti mudri i pronicljivi. Na žalost, znamo biti i rastrošni te kratkovidni, pa stoga sada, kao posljedicu loših ekonomskih politika svih vlada, uključujući i ovu, plaćamo najviše poreze na naftne derivate u Europi. Da država ne oporezuje energente, njihova cijena bi bila daleko niža nego prije rata.
A najbitniji razlog zašto trebamo biti spremni platiti cijenu je da se rat zaustavi prije nego se proširi dalje, što smo već vidjeli kroz povijest da se može dogoditi. U tom kontekstu, cijena koju sada plaćamo je mala u usporedbi s onom koju ćemo plaćati ako Rusija (ali i druge nacije ohrabrene takvom porukom) nastavi svoje vojne pohode i na druge zemlje.
4. Sankcije nisu u duhu liberalizma i štete prosperitetu nacija.
Ovo je istina, sankcije predstavljaju štetu obje strane i bili bi prosperitetniji bez njih. Ali izvanredne situacije, koje predstavljaju egzistencijalni problem za sustav zahtijevaju drugačije pristupe.
Usporedbe radi, sankcije su prema ekonomiji kao otrov prema pojedincu, no u slučaju dijagnoze tumora kemoterapija koja uključuje trovanje tijela je često jedini način da spriječimo širenje raka. Tako i u vrijeme kada loš akter poput Rusije predstavlja egzistencijalni problem stabilnosti zapadnog sustava, moramo donijeti kratkoročno štetne odluke koje se imati dugoročno pozitivne posljedice.
I znate što je još protiv duha liberalizma i štetnije od sankcija? Rat. Koji je započela Rusija.
5. Glavni cilj sankcija je jedan – poslati poruku
Ako popustimo sada pred Putinom, što je sljedeće? Hoćemo li čekati da Putin krene spašavati „potlačene“ ruske manjine u Baltičkim državama koje su prosperirale nakon raspada SSSR-a? Hoćemo li gledati reprizu pokolja iz Katinjske šume gdje su Sovjeti pobili desetke tisuća poljskih intelektualaca, vojnika i običnih civila? Hoćemo li dopustiti da Orbani i Vučići u susjedstvu nauče lekciju da mogu proći nekažnjeno ako se ponašaju kao Putin?
Poruka je poslana, i poruka je sjela. Kina više ne želi primati Ruske putničke avione jer bi se mogla naći u neugodnoj situaciji da ih mora zaplijeniti pošto su ukradeni, tvrtke poput Applea ubrzano premještaju svoju proizvodnju u Vijetnam i Indoneziju spoznajući rizik poslovanja s diktatorima.
Cijena spašavanja ruske valute je zatvaranje kapitalnog računa čime je Rusija ubila privatne izvoznike, a unatoč aprecijaciji rublje, inflacija u Rusiji raste iz dana u dan. Najbliže saveznice Rusije, poput Kazahstana i Bjelorusije, su odbile ući u rat i Rusija gubi svoj utjecaj u svijetu.
Sankcije će proći, naša ekonomija će se adaptirati, inflacija će prestati i jednog dana ćemo se samo prisjećati kako smo to kratko vrijeme našeg života više pazili na benzinskim postajama i na svojim novčanicima. Baš kao što ćemo se i prisjećati kako smo nekoć strepili od pretilog 69-godišnjaka koji u toplesu jaše konje kako bi pokazao svoju muškost, a onda drži paranoične sastanke na deset metara udaljenosti od svojih najbližih suradnika.
Na kraju, sve se svodi na borbu za slobodu. Zemlje poput Rusije nam slobodu žele uskratiti i trebamo poduzeti sve što možemo da oni u toj svojoj namjeri budu potpuno poraženi jer će se time poslati i jasna poruka svima drugima – a to je da se ne isplati niti pokušati.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.