Foto: Index
VAĐENJE mobitela i stiskanje tipke za snimanje nešto je što svi gotovo svaki dan radimo. Snimamo ugodne trenutke, ljude koje volimo, smiješne događaje na cesti. No za jedno vađenje mobitela, stiskanje tipke za snimanje i slanje snimke trebala je posebna hrabrost. Dijete, ide u osmi razred osnovne škole, ali još uvijek je dijete, pokazalo je iznimnu hrabrost. Suočeno s mahnitanjem svog vjeroučitelja, osobe s autoritetom, to je dijete napravilo ispravnu stvar. Snimilo je njegov ispad koji vjerojatno nije prvi i dostavilo snimku Indexu.
Pognuli biste glave
Riječ je, znate već, o snimci vjeroučitelja Krešimira Bagarića koji učenicima objašnjava da je trebalo nabijati glave na kolce, da Stjepana Mesića i Vesnu Pusić treba objesiti ili ih strijeljati, a njihova tijela baciti u septičke jame, da je ratni zločinac Ratko Mladić bio u pravu kad je naredio ubijanje tisuća Bošnjaka. Poslušali ste snimku, pročitali tekst. Jeste li se zapitali biste li vi imali toliko hrabrosti da napravite što je napravilo dijete od četrnaest godina? Biste li vi reagirali na takvo divljanje?
Možda biste. Sumnjam, doduše. Ne biste se samo suočili s opasnošću da vas otkrije bijesan učitelj. Ako ste pažljivo slušali snimku čuli ste da se učenici slažu sa svojim učiteljem, netko im je mržnju usadio duboko u svijest. Biste li se sukobili s takvim svojim vršnjacima, biste li riskirali da vas izbace iz društva jer ste pokušali razotkriti nešto takvo? Ne biste, većina vas ne bi. Pognuli biste glave, mislili svoje i kao tipični hrvatski domobrani čekali da prođe bura. Ovo dijete je odlučilo da neće biti domobran, da neće biti dio krda, da će misliti svojom glavom, da će biti hrabro. A ima samo 14 godina.
Za razliku od svih vas koji godinama gledate što se događa oko vas i šutite, ne činite ništa, ne prijavljujete. Za razliku od vas, ovo dijete nije kukavica. Napravilo je ono što zna, snimilo je i poslužilo se internetom. I zaustavilo zlog čovjeka koji bi glave nabijao na kolce.
Nikad ih nije učio vjeronauku
“Nikad nas nije učio vjeronauku. Gledali smo filmove i crtiće. I prije je ludovao. Znao nam je reći da se ljudi u Jugoslaviji nisu prali i da su svi smrdjeli”, poručilo mi je to dijete. Dijete koje je odlučilo reći dosta. Dijete koje se moglo suočiti s ozbiljnim kaznama da su ga uhvatili da snima učitelja. Dijete koje se uzrujalo kad je čulo ravnateljicu škole Matija Gubec kako u kamere govori da je šokirana svojim vjeroučiteljem. Jer svi su, kaže, znali što radi.
To hrabro dijete na školskim je hodnicima moralo slušati svoje vršnjake kako govore: “Što ste sjebali njega, a ne onu iz fizike. Kod njega svi imamo pet”. Tom hrabrom djetetu morao sam reći da je napravilo ispravnu stvar. Da je čovjek, iako dijete.
Volio bih da smijem napisati ime
Da je veći čovjek od svih svojih nastavnika, od roditelja, od svojih vršnjaka. I ne samo da je veći čovjek, nego i razumije svijet oko sebe. Nije sa snimkom otišlo nekom drugom učitelju, pedagogu ili psihologu. Zna da od toga nema ništa. Vjeroučitelj Krešimir Bagarić ne bi ni po prstima dobio, a dijete bi nastradalo. Dalo je snimku onima kojima vjeruje. I snimka je objavljena. I Krešimir Bagarić više neće na satu vjeronauka nabijati glave na kolce. Ako ima pravde. Ako je nema Dijete Hrabrost će barem znati da je pokušalo. Odbilo je biti dio krda, reklo je ne zlu.
Volio bih da mogu napisati ime tog djeteta. Volio bih da svi znate tko je imao petlju i napravio ono što se većina ne usudi. Ne smijem, jer nitko od vas koji bi odobravao djetetov čin ne bi napravio ništa da to dijete zaštiti. Kukavice ste, priznajte.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala