PRIJE 24 sata Milo Đukanović je zvučao kao pobjednik.
Predsjednik Crne Gore, lider vladajuće stranke Demokratska partija socijalista (DPS) i najdugovječniji postjugoslavenski vladar, na svom službenom Twitteru je objavio kako očekuje da "crnogorsko društvo i na ovim izborima potvrdi svoju demokratsku zrelost i odgovornost; da izbori proteknu u uvjetima apsolutne stabilnosti i demokratske kulture primjerene suvremenoj Crnoj Gori i da na kraju dana ustanovimo ono što je slobodna demokratska volja naših građana, nakon čega će se Crna Gora nastaviti kretati putevima ekonomskog i demokratskog razvoja i dostizanja svojih europskih ciljeva".
Đukanović je očekivao još jednu pobjedu
U prijevodu: očekujem još jednu pobjedu DPS-a i koalicijskih partnera te sastavljanje nove vlade koja će i dalje biti pod mojom kontrolom.
"Europski ciljevi" koje Đukanović spominje sigurno nisu prioritet njegovih najžešćih političkih protivnika, koji više sanjaju o ponovnom ujedinjenju sa Srbijom.
Ipak, Đukanović se prvi put u svojoj tridesetogodišnjoj političkoj karijeri preračunao te je DPS osvojio 35 posto glasova, što po svemu sudeći neće biti dovoljno da s malim koalicijskim partnerima ponovno formira vladu. Prosrpska koalicija "Za budućnost Crne Gore" dobila je 32,5 posto, koalicija "Mir je naša nacija" 12,5 posto, "Crno na bijelo" 5,5 posto, Socijaldemokrati 4,1 posto, Bošnjačka stranka 3,98 posto, SDP - Jaka Crna Gora 3,1 posto, Albanska lista 1,5 posto, a Albanska koalicija Jednoglasno 1,14 posto itd.
Tri opozicijske koalicije će s još nekim malim partnerima moći formirati parlamentarnu većinu te najavljuju vladu stručnjaka koja bi Crnu Goru trebala izvesti iz aktualne krize.
>> Đukanović poražen, izgubio i važne gradove. Hrvatske stranke ostale ispod praga
SPC kao predvodnica opozicije u Crnoj Gori
Koliko će se baviti krizom, a koliko ulizivanjem Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) tek će se vidjeti, no prvi signali nisu pretjerano ohrabrujući. Naime, lider koalicije Za budućnost Crne Gore Zdravko Krivokapić sinoć je došao u Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici gdje ga je dočekao mitropolit SPC-a u Crnoj Gori, notorni Amfilohije, dok su njihovi pristaše u okolici hrama slavili pobjedu oporbe.
Krivokapić se, dakle, nije pokazao kao neovisan lider i netko tko bi mogao automatski preuzeti kontrolu nad Crnom Gorom, koja je i dalje u mnogočemu u Đukanovićevim rukama, već kao eksponent politike SPC-a i službenog Beograda, pa od njega ne treba očekivati da će išta činiti na svoju ruku.
Otvoreno je pitanje i kako će funkcionirati parlamentarna većina sastavljena od najmanje tri koalicije, hoće li vlada stručnjaka uopće biti formirana, te kako će ona raditi svoj posao i hoće li dolaziti u sukob s većinom koja bi je trebala izglasati.
Nova vlada će imati težak posao
Zapravo se može reći da je Đukanovićeva stranka DPS sinoć izgubila dio vlasti, ali ne i da će opozicija biti u stanju u potpunosti vlast preuzeti i znati što s njom činiti. Jedino što je u ovom trenutku sigurno jest da se nova vlada neće zamjerati SPC-u kao prethodna, koja je zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ušla u frontalni sukob sa SPC-om, te bila suočena s višemjesečnim prosvjedima prosrpske opozicije.
>> VIDEO Novi prosvjedi prosrpske oporbe i SPC-a u Crnoj Gori
>> VIDEO Neredi u Crnoj Gori, policija uhitila 18 ljudi
>> Crnogorska vlada osudila sukob policije i pristaša oporbe
Đukanović je još sinoć, kada su rezultati izbora bili nepotpuni, naglasio da će poštivati službene rezultate, koji upućuju na to da će DPS izgubiti vlast, iako on i dalje ostaje predsjednik Crne Gore.
"Naša partija je tijekom svog ukupnog postojanja na političkoj sceni izgradila profil građanske partije, koja se bori za multietničko društvo i europski sistem vrijednosti. Mislimo da smo tijekom prethodnih godina napravili iskorak, da je Crna Gora postala svjetionik na zapadnom Balkanu i nadam se da će tako ostati i da će Crna Gora ostati stabilna država", poručio je Đukanović.
Đukanović je 1991. postao najmlađi premijer u Europi
Kako je najdugovječniji vladar u državama nastalim raspadom Jugoslavije došao u ovu situaciju?
Milo Đukanović rođen je 15. veljače 1962. godine u Nikšiću. Njegov otac Radovan bio je sudac, a ambiciozni Milo se još kao tinejdžer učlanio u Komunističku partiju te je u Podgorici završio ekonomski fakultet. Iako bi zbog svog pedigrea i sposobnosti sigurno ostvario uspješnu političku karijeru i unutar socijalističke Jugoslavije, Đukanoviću se nije dalo čekati te se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pridružio antibirokratskoj revoluciji Slobodana Miloševića, koja je potresla i Crnu Goru.
Na kraju tog procesa vlast u Crnoj Gori imali su Miloševićevi mladi puleni Momir Bulatović, koji je postao predsjednik Crne Gore, te Milo Đukanović, koji je 1991. godine postao premijer s napunjenih 29 godina, što ga je u tom trenutku činilo najmlađim predsjednikom vlade u Europi.
Đukanović je podržavao i napad JNA i Crne Gore na Hrvatsku, a verbalnoj hajci se pridružio i tragikomičnom izjavom da ne voli šah jer ga podsjeća na hrvatsku šahovnicu. Mladi i ambiciozni političar je u tom trenutku mislio da se nalazi na pobjedničkoj strani, no s vremenom je shvatio da je Milošević gubitnik, kao i da pristajanje uz Srbiju i ostanak u krnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji vodi Crnu Goru u propast.
Raskol s Miloševićem i Bulatovićem
Početkom 1997. Đukanović otvoreno kritizira Miloševića te dolazi u sukob s Momirom Bulatovićem, što izaziva i raskol u Demokratskoj partiji socijalista. Đukanović i Bulatović odmjeravaju snage na predsjedničkim izborima iste godine, na kojima Đukanović tijesno pobjeđuje.
To što je Đukanović preuzeo vlast u Crnoj Gori i distancirao se od Miloševića pokazalo se kao spas za građane ove male republike, koja je zato uspjela izbjeći NATO-vo veće bombardiranje 1999. godine, koje je Srbiju dodatno unazadilo nakon godina sankcija i ekonomske propasti.
Optužbe za kriminal i šverc
Crna Gora je ekonomski mnogo bolje prošla u 1990-ima, zahvaljujući Đukanoviću kao premijeru, ali i Đukanoviću za kojeg je niz uglednih svjetskih medija pisao da sudjeluje u velikom švercu cigareta iz Italije. Na Balkanu nitko nije osiromašio od preprodaje cigareta na veliko, to je sigurno, te se još od tada za Đukanovićem vuku priče o tome kako se baš tako enormno obogatio. Ništa od brojnih indicija nije dokazano na sudu, a ni talijanski nalog za njegovo uhićenje izdan 2005. nije nikada proveden. Nagađalo se i da je Đukanović umiješan u atentat na vlasnika Nacionala Ivu Pukanića, ali ni u tom slučaju nije ništa konkretno dokazano.
Bez obzira na to, nitko ne živi u iluziji da je Đukanović doista pošten čovjek i političar, ali je imao tu veliku sreću da je njegova opozicija skoro uvijek bila gora od njega, kako je to formulirao poznati crnogorski književnik Andrej Nikolaidis.
>> Crnogorski pisac za Index objasnio kaos sa Srbima u Crnoj Gori
Đukanović od 1991. obnaša dužnost ili premijera ili predsjednika CG, uz dvije kraće pauze
DPS pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 2002., poslavši u političku prošlost i Bulatovića i Miloševića, te Đukanović početkom 2003. ponovno postaje premijer, nakon što je odradio predsjednički mandat. Zapravo, Đukanović od 1991. do danas u Crnoj Gori obnaša ili funkciju premijera ili funkciju predsjednika, s time da se dvaput formalno i kratkotrajno povlačio iz politike, iako nikad nije doista otišao te je uvijek držao vladajući DPS i Crnu Goru pod svojom kontrolom.
Đukanović je od 1997. vozio prozapadnim smjerom, konačno izabravši pobjedničku stranu, pa mu nije bio problem da se početkom stoljeća ispriča Hrvatskoj za crnogorsko sudjelovanje u napadu na Dubrovnik i jug Hrvatske. Istovremeno je u svoju vladajuću koaliciju privukao predstavnike albanske, bošnjačke i hrvatske manjine, radio na afirmaciji crnogorske nacije i gradio nešto što bi se čak moglo opisati kao građansko društvo. Pritom je uvijek bio suočen sa žestokom prosrpskom opozicijom koju je redovito pobjeđivao na izborima, unatoč podršci koju su često dobivali iz Beograda, ili baš zbog toga.
Trijumf prozapadne politike na referendumu o neovisnosti
Najveći politički uspjeh višedesetljetnog lidera Crne Gore svakako je pobjeda na referendumu o neovisnosti 21. svibnja 2006.
Europska unija nije bila sklona neovisnosti Crne Gore pa je Đukanović 2002. pod pritiskom tadašnjeg predstavnika EU za vanjsku politiku Javiera Solane potpisao Beogradski dogovor, koji je predviđao mogućnost održavanja referenduma o neovisnosti tek nakon perioda od tri godine.
Crna Gora je tako još neko vrijeme ostala u nefunkcionalnoj državnoj zajednici sa Srbijom, no Đukanović se pažljivo spremao za svoj trenutak trijumfa, te je opcija za neovisnost dobila 55,5 posto glasova, pola postotka više od onoga koliko je po dogovoru s EU trebalo za proglašenje neovisnosti. Međunarodni promatrači su provođenje referenduma ocijenili regularnim, a prosrpska opozicija je prijetila svime i svačime, ali su na kraju i oni prihvatili rezultat.
Dva neuvjerljiva povlačenja s premijerske funkcije
Nakon toga je Đukanović najavio svoje prvo povlačenje, objasnivši da je "umoran od politike", te je premijersku poziciju prepustio Željku Šturanoviću. Ostao je član parlamenta i predsjednik DPS-a, no za dvije godine se ponovno vratio u premijersku fotelju, nakon što se njegov nasljednik razbolio.
Drugi put je Đukanović s mjesta premijera odstupio 2010. godine, no opet je ostao predsjednik DPS-a. Dvije godine kasnije ponovno je bio premijer nakon pobjede DPS-a na parlamentarnim izborima. Za predsjednika je pak opet izabran 2018.
>> Đukanović preuzeo dužnost: Od provincije Srbije postali smo razvijena država
Preživio i ruski pokušaj državnog udara
U međuvremenu je preživio i ruski pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016., nakon čega je Crnu Goru uveo u NATO.
Traje i polagano približavanje Crne Gore Europskoj uniji, koje je usporilo iz dva ključna razloga: 1. EU trenutno baš i nije oduševljena idejom proširenja i 2. Đukanović je zapravo Crnu Goru pretvorio u “zarobljenu državu”, kako je to ove godine ocijenio Freedom House, što znači da susjedna država više nije ocijenjena kao demokracija, prvi put od 2003., već kao hibridni režim, poput Srbije ili Rusije.
>> Đukanović: Mjesto u EU čeka na zemlje zapadnog Balkana
Nije isključeno da će Đukanović i osmi put postati crnogorski premijer
Stoga se i opozicijske koalicije koje planiraju nakon najnovijih izbora osnovati vladu ne trebaju unaprijed radovati nekakvoj velikoj pobjedi. Đukanovićev DPS je zasad izgubio dio vlasti, ali nije izgubio ni približno svu svoju političku moć.
Đukanović je dosad preživio sve i svašta i ostao na vlasti, pa je i u situaciji u kojoj je DPS, iako pojedinačno najjača stranka, izgubio izbore on i dalje na vlasti kao predsjednik Crne Gore. Prošle godine su ga pitali hoće li dati ostavku, a on je jasno odgovorio: "Naravno da neću."
>> Predsjednika Crne Gore pitali hoće li dati ostavku: "Naravno da neću"
S obzirom na to da bi njegov konačni pad podrazumijevao krah svega što je gradio više od tri desetljeća, a to uključuje uz crnogorsku državu i svojevrsni poslovni imperij u sjeni, teško je povjerovati da će Đukanović sada samo tako odustati.
Nitko se ne treba iznenaditi ako u bliskoj budućnosti budemo svjedočili i njegovom osmom premijerskom mandatu. Kad završi predsjednički, naravno.