Greg Grandin, američki povjesničar i profesor na Sveučilištu Yale, s još nekoliko autora napisao je knjigu "The Good Die Young: The Verdict on Henry Kissinger" (Dobri umiru mladi: Presuda Henryju Kissingeru) u izdanju američkog ljevičarskog časopisa Jacobina. Svojevrsni antinekrolog za američkog političara potom je tiskan u 5000 primjeraka i uskladišten - čekala se samo Kissingerova smrt.
Evo što Grandin piše za Jacobin
Godine 2015. objavio sam knjigu "Kissinger's Shadow" (Kissingerova sjena) u kojoj sam tvrdio da je dobro razmišljati poput Henryja Kissingera. Smatrao sam da njegova duga karijera i vrlo samosvjesna filozofija povijesti pomažu osvijetliti konture poslijeratnog militarizma ocrtavajući svijetlu liniju od katastrofalnog rata u jugoistočnoj Aziji do katastrofalnog rata u Zaljevu.
Knjiga je izašla godinu dana prije neočekivanog izbora Donalda Trumpa za predsjednika, kada sam mislio da će zadnji Kissingerov čin biti uživanje u toplini neoliberalnih pohvala koje su ponudili demokrati poput Hillary Clinton i Samanthe Power. Zaključak knjige bio je usredotočen na načine na koje je pragmatični, menadžerski militarizam Baracka Obame ponovio Kissingerova ranija opravdanja za intervencionizam i rat te način na koji je Kissinger koristio Obamino zanemarivanje nacionalnog suvereniteta, u svom oslanjanju na bespilotne letjelice i bombardiranje, kao ex post facto odrješenje njegovih vlastitih postupaka u prošlosti. Upitan o svojoj umiješanosti u svrgavanje Salvadora Allendea u Čileu i njegovo ilegalno bombardiranje Kambodže, Kissinger je odgovorio da se Obama ponašao slično ukazujući na atentate dronovima i svrgavanje Gadafija u Libiji.
Bila je to savršena logika vrtuljka američkog militarizma: Kissinger se poziva na današnji beskrajni, otvoreni rat kako bi opravdao ono što je učinio u Kambodži, Čileu i drugdje prije gotovo pola stoljeća, bez obzira na to što je ono što je učinio prije pola stoljeća pomoglo stvoriti uvjete za današnje beskrajne ratove.
Epilog
Ispostavilo se da je "Kissingerovoj sjeni" trebao epilog jer je izbor Donalda Trumpa za predsjednika 2016. opravdao argumente iz knjige na drugačiji način.
Kissinger je gotovo cijeli život idealizirao ljude vrlo slične Trumpu: velike državnike čija veličina leži u njihovoj spontanosti i agilnosti, ljude koji napreduju u kaosu, na stalnoj kreaciji, stalnom redefiniranju ciljeva. "Postoje dvije vrste realista", napisao je Kissinger ranih 60-ih godina, "oni koji manipuliraju činjenicama i oni koji ih stvaraju. Zapad ponajprije traži ljude sposobne da kreiraju vlastitu stvarnost."
Među poslijeratnim intelektualcima Kissinger je bio jedan od onih koji su bili najsvjesniji filozofske tradicije na kojoj se temelje njegova politika i savjeti - neka vrsta njemačkog idealizma preuzetog od filozofa povjesničara s početka 20. stoljeća Oswalda Spenglera, koji je definirao povijest prema subjektivnim, predracionalnim i instinktivnim elementima. Ta je tradicija bila u oštroj suprotnosti s empirizmom, pragmatizmom i pozitivizmom, koji su dominirali američkom hladnoratovskom društvenom znanošću, koja je smatrala da je stvarnost transparentna, da se do istine može doći jednostavnim promatranjem činjenica.
Dok je 50-ih godina na Harvardu stvarao svoj diplomski rad, Kissinger je snažno kritizirao i moralni apsolutizam i ideju objektivnosti da se zakoni koji upravljaju društvom mogu spoznati kroz promatranje. Drugim riječima, Kissinger se rano izjasnio za ono što je moderna desnica osuđivala, barem donedavno, kao radikalni relativizam: ne postoji nešto poput apsolutne istine, tvrdio je u svojim ranim spisima, nema nikakve istine osim one koja se može zaključiti iz vlastite usamljene perspektive.
"Istina se ne nalazi u činjenicama"
"Svaki čovjek u određenom smislu stvara svoju sliku svijeta. Istina se ne nalazi u činjenicama, već u pitanjima koja postavljamo o tim činjenicama. Značenje povijesti je inherentno prirodi našeg upita", rekao je Kissinger.
Kissinger je izbjegao Holokaust, ali najmanje 12 članova njegove obitelji je stradalo. Nakon što je 1943. unovačen u američku vojsku, proveo je posljednju godinu rata u Njemačkoj napredujući u obavještajnoj službi. Kao vojni upravitelj okupiranog grada Krefelda na rijeci Rajni, s populacijom od 200.000 stanovnika, protjerao je naciste s općinskih položaja. Istaknuo se i kao obavještajac. Identificirajući, uhićujući i ispitujući časnike Gestapa i pronalazeći povjerljive doušnike, Kissinger je odlikovan Brončanom zvijezdom za svoju učinkovitost i hrabrost.
Drugim riječima, odnos između činjenice i istine, središnja preokupacija njegove teze, za Kissingera nije bio apstraktno pitanje. To je bila tema života i smrti, a Kissingerova diplomacija koja je uslijedila bila je, kako piše jedan od Kissingerovih kolega s Harvarda, "virtualna transplantacija iz svijeta misli u svijet moći".
"Propadanje nije bilo neizbježno"
Kissinger je bio pod velikim utjecajem Spenglerove civilizacijske kritike, ideje da se složena društva rađaju, sazrijevaju i zatim nestaju. Posebno ga se dojmila Spenglerova ideja da se trenutak propadanja može prepoznati po trenutku kada tehnika nadvlada svrhu, kada računovođe, ekonomisti i birokrati preuzimaju vlast od svećenika, pjesnika i ratnika.
Kissinger je prihvatio Spenglerovu kritiku prošlih civilizacija, ali je odbacio njegov turobni determinizam i umjesto toga ostavio njegov pesimizam s varijantom egzistencijalizma, idejom da povijest nema intrinzično značenje pa ne može biti ničim određena. Ljudi posjeduju slobodnu volju, napisao je Kissinger, a njihovi postupci uživaju značajan raspon slobode. Propadanje nije bilo neizbježno.
"Spengler je samo opisao činjenicu propadanja, ali ne i njenu nužnost", napisao je Kissinger nakon što je napustio javnu dužnost u kasnim 70-im godinama - poslije Vijetnama, nakon što je njegova politika pomogla u pokretanju genocida u Bangladešu i Istočnom Timoru, nakon njegove brutalne podrške pobunama u južnoj Africi i nakon što je njegovo nezakonito bombardiranje Kambodže postavilo temelje za pojavu Crvenih Kmera. "Postoje granice između nužde i slučajnosti kada državnik ustrajnošću i intuicijom mora oblikovati sudbinu svog naroda", tvrdio je Kissinger. Ograničenja su postojala, ali politički lideri koji se skrivaju "iza povijesne neizbježnosti" kako bi opravdali svoje nedjelovanje krivi su za "moralnu abdikaciju".
Prvo se opirao, a onda se divio Reaganu
Stoga je Kissinger uvijek bio u potrazi za velikim državnikom koji se uzdiže iznad činjenica i birokracije, koji može dotaknuti "čulo duše" njihove kulture i prevesti intuiciju u hrabru politiku. Kissinger je mislio da je Nixon takav čovjek, ali, nažalost, on je pretjerao. Postojao je Reagan, kojem se Kissinger isprva opirao (uglavnom zato što su Reagan i prva generacija neokonzervativaca postali istaknuti napadajući Kissingera), ali mu se na kraju počeo diviti. Reagan je imao "vlastiti osebujni način komuniciranja s američkom javnošću", rekao je Kissinger braneći Reagana, koji je nazivao Moamera Gadafija "bijesnim psom" i podržavajući bombardiranje Libije.
A što je s Trumpom?
Ali pojavio se i Trump. Za razliku od prethodnih predsjednika, on je instinktivno osjetio zamku koju mu spremaju birokracija, obavještajne agencije i diplomacija te je odbio ući u nju. Trump, prema Kissingeru, "nema obveze prema bilo kojoj skupini jer je postao predsjednik na temelju vlastite strategije". On je slobodan čovjek.
Znakovito je to što je Trump naslijedio Obamu jer je u Kissingerovoj civilizacijskoj tipologiji Obama platonski ideal vođe. On je "čovjek činjenica", paraliziran vizijom povijesti koja na prošlost gleda tek kao na niz uzročno-posljedičnih odnosa, a na sadašnjost kao na proizvod beskonačne povratne reakcije. Obama je, prema Kissingeru, bio manje zabrinut za postizanje američke svrhe nego za "kratkoročne posljedice koje se pretvaraju u trajne prepreke". I tako nije učinio ništa vjerujući da je potvrdio američke vrijednosti povlačenjem, a ne djelovanjem.
Živimo u vrijeme ekstremne globalne krize, govorio je Kissinger, a Obama nije mogao predstavljati Zapad jer nije imao osjećaja za Zapad. On je, požalio se Kissinger, "u biti povukao Ameriku iz međunarodne politike". Kissinger je tijekom svoje karijere inzistirao na važnosti kreativnih i neočekivanih odgovora na krize - upravo onoj "nepredvidivosti" koju Trump njeguje.
"Nepredvidivost" je potrebna iz više razloga. Najveći među velikim diplomatima upravo su oni ljudi koji protresaju svoje vanjskopolitičke birokracije, koje s vremenom neizbježno postaju okoštale, vezane za politiku iz prošlosti (poput Washingtonove politike jedne Kine) i previše ovisne o "stručnjacima", koji su duboko upućeni u detalje njihove regije i neizbježno preporučuju oprez, a ne akciju.
"Nepredvidivost" je također potrebna za uvođenje prijetnje iracionalnosti u pregovore. Kissinger je dugo inzistirao na tome da su rat i diplomacija neodvojivi i da učinkoviti diplomati moraju biti u stanju nositi se s prijetnjama - što su iracionalnije ili "nepredvidljivije", to je lakše učiniti prijetnju vjerodostojnom - i ponuditi poticaje u neograničenoj mjeri. To je bila logika koja je navela Kissingera da zagovara korištenje i "ograničenog nuklearnog rata" i ratova niskog intenziteta u područjima marginalnog značaja, kao što je Jugoistočna Azija. Cilj je bio, kako je napisao 1957. godine, prenijeti "maksimalnu vjerodostojnu prijetnju". Da bi se to postiglo, ništa ne bi trebalo biti nezamislivo.
"Kako možete voditi pregovore bez vjerodostojne prijetnje eskalacije?" pitao je Kissinger obrambenog analitičara Daniela Ellsberga na Božić 1968. godine, mjesec dana prije Nixonove inauguracije. Kissinger je tražio od Ellsberga da sastavi dokument o stajalištu s mogućim alternativama za Vijetnam, što je Ellsberg i učinio. Ali nije uključio "opciju prijetnje". "Ljudi cijelo vrijeme pregovaraju bez prijetnji bombardiranjem", rekao je Ellsberg.
Intelektualno se Kissinger odavno prometnuo u kroničara revolucionarnih konzervativaca nudeći nešto što bi mogao biti prikladan povijesni presedan za Donalda Trumpa: Otta von Bismarcka, pruskog kancelara iz 19. stoljeća koji je ujedinio Njemačku 1871. godine. Kissinger je namjeravao uključiti Bismarcka u svoju doktorsku disertaciju iz 1954. godine, koja je, fokusirajući se na Klemensa von Metternicha i Roberta Castlereagha, ministre vanjskih poslova Austrije i Velike Britanije koji su nametnuli konzervativni mir Europi nakon pobjede u Napoleonskim ratovima, uspostavila Kissingerovu reputaciju realista. Ali Kissinger je izrezao materijal da uštedi prostor.
Ipak, vratio se toj temi u eseju o Bismarcku u ljeto 1968. godine, u trenutku kada su politički konzervativci poput Kissingera tražili učinkovite načine da se suprotstave rastućem novom lijevom pokretu i pobunjenom svijetu. Kissinger je pronašao nadu u Bismarcku, čija je "genijalnost" bila njegova sposobnost da "obuzda sukobljene snage, domaće i strane, manipulirajući njihovim antagonizmima". Njegovi su biografi rekli da je glavna stvar koju je Kissinger preuzeo od Bismarcka bila realpolitika, "sposobnost iskorištavanja svake dostupne opcije bez ograničenja ideologije".
Međutim, Kissingerov esej pod naslovom "Bijeli revolucionar" jasno pokazuje da je ono čemu se najviše divio kod Željeznog Kancelara bio njegov revolucionarni instinkt, njegova "volja da nametne" viziju koja je "nespojiva s postojećim poretkom". "Pojavio se pod krinkom konzervativizma i trijumfirao na domaćem terenu golemim uspjesima u inozemstvu", napisao je Kissinger. Bismarck je tako dokazao da liberali nisu jedini akteri svjetske povijesti preuzimajući inicijativu od revolucionara, izjednačavajući njihov elan i usvajajući dijalektičku imaginaciju za sebe. "Ne počinje svaka revolucija maršem na Bastilju", dodao je.
Kissinger je iznio to opažanje o Bismarcku, ali mogao je isto to govoriti o "intenzivnim, učinkovitim, čudno nesigurnim" mladim konzervativcima koji su prisustvovali republikanskoj konvenciji 1964. godine, koji su doista učili usvojiti stil, taktiku i retoriku ljevice - pokrenuvši dugi marš kroz institucije koji je rezultirao kontrolom parlamenta, sudova, većine vlada saveznih država i Trumpovim izborom za predsjednika. A na temelju njegovih izjava, Kissinger je očito vjerovao da je u Trumpu pronašao svog "bijelog revolucionara": političkog konzervativca koji posjeduje osobine pobunjenika, sposobnog razriješiti "tehnička ograničenja", osloboditi se tradicija i razbiti konvencije, protokole i birokraciju.
Od ranih dana u stožeru Nelsona Rockefellera, pa preko Nixona do Reagana, Georgea W. Busha i Donalda Trumpa, Kissingerov angažman prati metafizičku evoluciju američke moći od vremena kada je spektakl posredovao u odnosu između interesa i ideologije do sada, kada je vanjska politika potpuno podređena spektaklu. Svi sada živimo u kisingerovskoj praznini. Kakvi nas užasi čekaju?
Tko god bude govorio na Kissingerovu pogrebu - a bilo bi prikladno da to bude Trump - trebao bi razmisliti o korištenju ovih Kissingerovih riječi iz 1950. godine: "Ne možemo zahtijevati besmrtnost kao cijenu za davanje smisla životu. Iskustvo slobode omogućuje nam da se uzdignemo iznad patnje prošlosti i frustracija povijesti. U toj duhovnosti nalazi se bit čovječanstva, ono jedinstveno što svaki čovjek pridaje potrebi svoga života, samonadilaženje koje daje mir."
Trump je bio transcendencija koja je Kissingeru dala mir.