INDEXOVI kolumnisti ne slažu se oko toga treba li predsjednik RH Zoran Milanović izlaziti na izbore.
>> Milanović: Gradonačelnik Zagreba je Tomašević, to je tako jasno
Gordan Duhaček smatra da time Milanović podriva demokratski proces, dok Vladimir Matijanić brani pravo svakog građanina da od izbora apstinira.
Donosimo njihova mišljenja.
Gordan Duhaček: Milanovićev stav proizvodi manji demokratski legitimitet izabrane vlasti
Otkako je na predsjedničkim izborima pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović, Zoran Milanović je pokazao, suprotno vlastitim najavama iz kampanje, da ima prilično osebujno viđenje uloge i pozicije predsjednika Republike Hrvatske. Jedna od tih osebujnosti svakako je i Milanovićev odnos prema svim onim izborima na kojima on nije kandidat za nešto - predsjedniku se tada baš i ne da izaći na glasanje.
Moguće je razumjeti da se i Milanoviću, čija je politička karijera demokratskog političara utemeljena na izborima, zgadilo floskulašenje o izborima kao "festivalu demokracije", ali rješenje za to nije da predsjednik RH demonstrativno ne ide na glasanje te da se time još hvali i novinarima.
Predsjednik potiče neizlazak građana na izbore
Najnoviji primjer toga je Milanovićev komentar na rezultat prvog kruga lokalnih izbora u Zagrebu, u kojem je predsjednik rođen i u kojemu živi.
"U Zagrebu su izbori gotovi, ovo se naprosto ne može dostići. Prevelika je prednost i gradonačelnik je Tomislav Tomašević", rekao je jučer Milanović, dodavši da neće glasati ni u drugom krugu izbora.
Dakle, imamo predsjednika koji de facto potiče građane na to da ne izlaze na drugi krug izbora za gradonačelnika u glavnom gradu naše republike, čime zapravo podriva demokratski proces, jer manja izlaznost znači i manje demokratski legitimitet vlasti u predstavničkoj demokraciji.
Nema tu neke dublje filozofije, Milanoviću se jednostavno ne da
U dnevno-političkom kontekstu, ta Milanovićeva izjava koristi jedino Miroslavu Škori, jer glasačima Tomislava Tomaševića sugerira da se 30. svibnja uopće i ne trebaju pojaviti na glasačkim mjestima. No, to je manje važno od činjenice da imamo predsjednika čije javne poruke rade protiv same biti predstavničke demokracije.
Pritom je najdepresivnije to što iza Milanovićeva lupetanja nema nikakvog dubljeg promišljanja, jer da ima, ponudio bi nekakvo objašnjenje za svoje ponašanje kada je riječ o izlasku na izbore. Njemu se najvjerojatnije jednostavno ne da rano probuditi nedjeljom i otići do birališta. Nema tu ništa više, osim dodatne štete za hrvatsku demokraciju, koja ionako pati od slabe izlaznosti.
Znam da je od Milanovića teško očekivati da vodi primjerom, pa on se ni usred prvog vala pandemije i lockdowna nije mogao suzdržati od kršenja mjera i žderanja ribe u suspektnom klubu Dragana Kovačevića. Jer mu se može, jer ga nije briga.
Milanovićevo licemjerje
Uostalom, Milanović je Zagrepčane svojedobno uvjeravao da je Milan Bandić, već tada na meti istraga USKOK-a, najbolji izbor za gradonačelnika Zagreba. Tada mu nije bilo teško izaći u drugom krugu na lokalne izbore, sada mu je i prvi krug "too much". Može li licemjernije?
U redu, imamo lijenog i samoljubivog predsjednika kojemu se to jednostavno ne da. Bilo je i gorih od njega. Ali onda bi minimum političke odgovornosti bio da Milanović ne laprda naokolo o tome da neće izaći na izbore. Za to aktualni predsjednik očito nije sposoban. No, i to se može riješiti za nekoliko godina. Kako? Pa izlaskom na izbore!
Foto: Vjeran Žganec Rogulja/Pixsell
Vladimir Matijanić: Milanoviću se ponekad omakne neka pametna
Jest da spada u uvjerenije tuđmanovce u vrhu državne politike, jest da prekomjerno obožava vojsku, jest da pokazuje sentimente prema Hrvatima optuženima i osuđenima za ratne zločine, jest da u obračunima sa stvarnim ili umišljenim protivnicima koristi najotrovnije fraze s krajnje desnice, jest da koristi ugodnu poziciju dobro plaćenog neradnika za obračune i s analitičarima i novinarima, jest da katkad iskazuje snobovski prezir prema provinciji... Ukratko, jest da je Zoran Milanović solidna štetočina i tipičan hrvatski politički bezveznjak, tek nešto jezičaviji, ali i njemu se, s vremena na vrijeme, omakne neka pametna. Na primjer, ova s desakralizacijom izbornoga čina.
Kršćanska vizija stada
Još lani hrvatska se javnost, zarobljena u kršćanskoj viziji sebe kao stada, šokirala što on, predsjednik države, nekovrsni pastir, poručuje da možda neće izaći na parlamentarne izbore, a sada se kreira mali skandal oko toga što je rekao da nema namjeru glasati u drugom krugu lokalnih izbora u Zagrebu, gdje Tomislav Tomašević ima, po svemu sudeći, nedostižnu prednost ispred legendarnog ratnog zapovjednika obrane Ottawe.
Sasvim je nebitno šalje li Milanović poruku da mu nijedan kandidat politički ne odgovara, ključno je pitanje koga uopće briga za njegove poruke? Odnosno, postoje li ljudi koji izlaze na izbore samo zato što su vidjeli da to rade predsjednik, premijer ili župnik? Ako postoje, ovo je možda pravo vrijeme da se pokušaju osamostaliti i donositi barem političke odluke bez traganja za tatom, tutorom, uzorom. Hrvatska politička kultura - ako nije nepristojno te tri riječi gurati jednu uz drugu - oslonjena na patrijarhat i natopljena toplom sjetom za različitim kultovima ličnosti, teško prihvaća koncept predsjednika koji nije ovan predvodnik. Ona hoće herojsku pozu, lidera iz čijih usta ne izlazi "juriš", nego "za mnom", onog koji se na izborni dan budi kad i pekari pa se brije, podrezuje dlake u nosu, odijeva sinoć opeglanu košulju, besprijekorno odijelo, veže kravatu i na biračko mjesto stiže među prvima, dok članovi odbora herojski ratuju s mrzovoljom prije prve kave. Zatim pažljivo pozira s listićem pred kamerama pa u mikrofone brlja nešto o festivalu demokracije, značaju biračkog prava, eventualno i o žrtvama podnesenima u prošlosti da bismo mi danas mogli zaokruživati, presavijati i ubacivati.
Izbori potiču na izgovaranje besmislica
Pobogu, kome to treba? Ako birač vjeruje da treba pogurati dolazak vlasti koje ne podržavaju hadezeovsko-bandićevsko-kerumovske kokošare, lažne doktore i graditelje tvornica cjepiva, učinit će to iz građanskog osjećaja, nade, vjere, želje, možda i zablude, a ne zato što ih je pozvao predsjednik države, vlade, sabora, suda, pop... Osoba koja koristi prava zato što to čini netko drugi, nije građanin, nego oponašatelj. Ne treba mu predsjednik, nego skrbnik.
Uopće, izbori obično potiču ljude na izgovaranje besmislica. Recimo, popularna je ona da se ljudi koji ne biraju, ne bi trebali oglašavati o politici. Čista glupost! Kao prvo, demokracija se ne zaustavlja nakon izbora niti se svodi na njih. Čovjek ima legitimno pravo govoriti protiv vlasti svakodnevno, a onda, na dan izbora, zaključiti da mu se ne da podržavati ničije vladarske ambicije. Prednost demokracije je i u izboru sredstava borbe ili izražavanja. Vaša izborna apstinencija ni po čemu nije manje vrijedna od nečijeg gorljivog korištenja biračkoga prava.
Loši izbori nisu vrjedniji od apstinencije
K tome, odakle pravo ikome tko je glasao za, recimo, Franju ili Miroslava Tuđmana, Ivicu Račana, Tomislava Karamarka, Andreja Plenkovića, Njonju, Kolindu Grabar Kitarović, Milanovića, Davora Bernardića, Antu Đapića i Franića, Željka Glasnovića - ej, zamisli glasati za Glasnovića!? - Hrvoja Zekanovića... da svoje pravo na loš izbor smatra superiornim pred nečijom izbornom suzdržanošću? Birači dokazanih promašaja, podržavatelji dokazano loših politika trebali bi pokazivati veću krotkost pred građanima koji svakodnevno žive s njihovim katastrofalnim izborima. No, to je već druga tema.
Vratimo se našoj: Zoran Milanović građanin je Republike Hrvatske, bivši konzultant, trenutno zaposlen na radnom mjestu predsjednika države. Njegova prava ni po čemu ne trebaju biti veća ili bitnija od prava ostalih građana. Hoće li građanin Milanović glasati, stvar je građanina Milanovića, kao što je i odluka građanina Plenkovića da bira isključivo stvar građanina Plenkovića. Stoga, Milanovićevu nezainteresiranost za predsjedničko poziranje na biralištu valja pozdraviti kao ne baš čest nagovještaj razuma na Pantovčaku. I potaknuti ga na daljnju depatetizaciju predsjedničke funkcije. Nekoliko praktičnih preporuka: preseliti se u skromniji ambijent i reducirati Ured na nekoliko najnužnijih suradnika, koliko je već neophodno za redovne svađe s Plenkovićem i Njonjom te ostale bitne poslove.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa kako bismo smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost vlastitih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.