FOTO: YouTube/Concensus Workshop
MENADŽER Programa za cijepljenje i bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem Svjetske zdravstvene organizacije u Europi Robb Butler za Index je nedavno dao ekskluzivan intervju u kojem se osvrnuo na probleme politika cijepljenja u europskim zemljama. Intervju s Butlerom napravio sam na konferenciji znakovitog naziva 'Consensus Workshop' na kojoj se raspravljalo o činjenici da postoji opasnost da se neke zarazne bolesti, poput dječje paralize i ospica, koje su se u ovom dijelu svijeta već smatrale iskorijenjenim, ponovno vrate. Također je bilo govora i o mogućnosti izbijanja epidemije MERS-a, nove bolesti koja je u nekim zemljama, poput Južne Koreje, već odnijela žrtve i uzrokovala goleme gospodarske troškove koji se mjere u milijardama eura.
RODITELJI NISU LUDI
Na konferenciji se dosta govorilo o tzv. vakcinacijskom paradoksu – o činjenici da se ljudi, zato što danas više ne sreću puno zaraznih bolesti, odlučuju za soluciju koja im se za njihovu djecu čini boljom: 'Više nema ospica, ili rubele, zašto bih onda cijepio svoje dijete i riskirao da dobije autizam kojim na straše? Neka drugi cijepe svoju djecu.' Kako smo čuli, budući da su ospice strašno zarazne, oni koji se ne cijepe dobit će ih prije ili kasnije, a kasnije obično znači da posljedice mogu biti ozbiljnije.
Kao roditelj potpuno razumijem zašto neki roditelji tako razmišljaju. Oni u tome nisu ni glupi ni ludi, već apsolutno logični. Dakle, mi trebamo osigurati da roditelji jasno shvate da rizik cijepljenja nikako nije veći od rizika bolesti. Stoga trebamo usporediti rizike cijepljenja s rizicima bolesti i omogućiti roditeljima da na temelju podataka odluče i da budu odgovorni za svoju odluku.
Kakva bi mogla biti zakonska odgovornost za krivu odluku koja rezultira lošim rezultatom? Primjerice, u Australiji su uveli sustav prema kojem roditelji djece koja se ne cijepe ne dobivaju neke socijalne beneficije. U SAD-u necijepljena djeca ne mogu ići u neke javne vrtiće i škole. Naravno, roditelj će biti kažnjen već samim time što će mu dijete imati neke zdravstvene tegobe ili će možda čak umrijeti. Ne mislite li da bi možda trebalo biti i nekih zakonskih, odnosno sistemskih odgovornosti?
Sustav zakonskog kažnjavanja bilo bi teško provesti u mnogim zemljama koje imaju načelo privatnosti zdravstvenih podataka pa škole čak ne mogu tražiti ni kartone cijepljenja. To nije nužno loše u svakom pogledu. Roditelj će zapravo, ako se njegovo dijete razboli, već biti dovoljno kažnjen. Ja sam vidio slike djece oboljele od polija u Tadžikistanu, vidio sam patnju na njihovim licima. Mislim da je neoprostivo da se tako nešto događa kada se može spriječiti s dvije injekcije.
ANTIVAKCINALISTI IMAJU BOLJU PROPAGANDU
Rekli ste da ste, kada ste bili mali, vidjeli vrlo eksplicitne slike posljedice nevezivanja u autima. Danas ljudi ne vide zarazne bolesti i njihove strašne posljedice, kakve su se vidjele još sredinom 20. stoljeća. Mislite li da ih treba podsjetiti?
Mislim da ljudima treba pokazati što se događa kada se ne cijepe, kada se ospice zakompliciraju, kako izgleda kongenitalna rubela; što se događa kada osoba dobije difteriju ili polio. Mislim da to treba raditi. No u posljednjih tridesetak godina ja sam osobno vidio kako se promocija sve više okreće od taktike zastrašivanja. Savršen primjer bio je HIV. Početkom 1980-ih krenulo je s vrlo mračnim prikazima, primjerice kako smrt kuca na vrata mladića i odvodi ga. Je li to utjecalo na moje ponašanje? Nisam siguran da je bilo jednako učinkovito kao promotivni film koji je došao dvije godine kasnije. U njemu je prikazana neka starica koja je radila u tvornici, pakirala je i testirala kondome na dildu. Na kraju dana spremila se i zaputila se kući starim engleskim ulicama, po kiši; u Engleskoj uvijek kiši. Natpis je poručio: 'Molimo vas, pomozite da gospođa Robinson zadrži posao. Koristite kondome.' To je na mene više utjecalo. Ja o tome pričam i danas, nakon 40 godina, da je to jedna od najboljih promocija koje sam vidio. U njoj nije bilo nasilja, nije bilo eksplicitnog seksa ni smrti, niti opasnosti. Želim reći da u vezi cijepljenja ne trebamo biti meki, podrazumijevajući da ljudi znaju što će se dogoditi djeci ako se razbole. No s druge strane imamo i drugih pametnih načina da iskomuniciramo svoje poruke preko utjecaja na emocije do pričanja priča. Antivakcinacijski lobi bolje koristi sva ta sredstva od nas. To je problem. Oni u to ponekad ulažu čak i više vremena.
Istina. Primjer je činjenica da su snimili film Vaxxed i da su dobili Roberta De Nira da ga promovira.
Točno, treba nam više slavnih glasnogovornika. No treba uzeti u obzir da je lakše objaviti vijest o cijepljenju koja je senzacionalna i negativna, nego pozitivnu kako je dijete lijepo cijepljeno i sretno doživjelo 70 godina. Tu nema priče. To nije sočno. S druge strane supermodel Jennifer McCarthy u SAD-u postala je slavna zahvaljujući antivakcinalističkom aktivizmu. Ona je praktički izgradila svoju karijeru na uvjerenju da je njezino dijete postalo autistično zbog cijepljenja. Treba vam samo jedna takva senzacija. Ljude je lako uvjeriti, ne nužno porukom, već zahvaljujući osobi koja je prenosi. Pogledajte Trumpa. Mi o tome ne vodimo dovoljno računa, uglavnom nam je stalo samo da je poruka pametna i da je objavimo na našoj web stranici. Hoće li neki 18-godišnjak posjetiti neku službenu državnu zdravstvenu stranicu? Nema šanse.
Često je problem u tome što pozitivne poruke o cijepljenju uglavnom predstavljaju zdravstveni radnici ili, još gore, političari. Ljudi se pritom pitaju kako će vjerovati nekome tko je povezan s farmaceutskim industrijama koje zarađuju na cjepivima. Odmah u glavi stvaraju neke teorije zavjere. Ne bismo li trebali imati neke neovisne promotore, kao što je primjerice Cochrane kolaboracija koja je potpuno neovisna medicinska organizacija ili neki slavni ljudi koji nemaju spornih afilijacija?
Slažem se.
KULTOVI I ALTERNATIVA PROTIV CIJEPLJENJA
Jedan od problema u ovoj priči je i to što ideološke perspektive iskrivljuju doživljaj znanstvenih informacija. Primjerice, poznato je da lijevi više sumnjaju u GMO-e, među ostalim jer su povezani sa zelenima i jer ih povezuju s kapitalističkim imperijalizmom, s korporacijama kao što je Monsanto i slično. S druge strane desni imaju više problema s vjerovanjem znanost kada su u pitanju klimatske promjene jer ih povezuju s povećanjem poreza, državnom kontrolom i slično. Kada je riječ o cijepljenju, čini se da je ono snažno povezano s alternativnim medicinskim lobijima i stilom života. To je potvrdila jedna studija nedavno provedena u Hrvatskoj.
Činjenica je da to ima veze s alternativnim stilom života i alternativnim pristupima zdravlju. No također ima i s time da ljudi ne funkcioniraju na temelju podataka kako mi to očekujemo. Mi predstavimo brojke i mislimo da ljudi nikako neće biti toliko blesavi da ne cijepe svoju djecu kad ih vide. Zapravo su od podataka često mnogo efikasnije emocije. Ljudi žele osobna osiguranja, od prijatelja ili od poznanika, od onih kojima vjeruju.
Kada je u pitanju polio, većina roditelja pristat će na cijepljenje jer bolest ima radikalne posljedice. No kada su u pitanju ospice, ljudi ih neće doživjeti ozbiljno, mada jesu takve kada se gleda statistički. Znamo da od njih čak i danas godišnje umire više od stotinu tisuća oboljelih. Kako osvijestiti ljude kada ne vide bolest, a statistika im nije jača strana?
Trebali bismo se potruditi ljudima razjasniti brojke. Primjerice, samo trošak odsutnosti roditelja s posla zbog ospica često je enorman. Zaustavljanje epidemije zna koštati desetke milijardi. Osim toga djeca umiru. Imali smo u Rumunjskoj 670 slučajeva ospica. Troje djece je umrlo. To je poprilično alarmantna brojka. A ospice su puno zaraznije od polija ili gripe. To je najzarazniji virus na planeti za koji danas znamo. Jedan mladi čovjek je također umro u Velikoj Britaniji, a jedan dječak u Njemačkoj.