HRVATSKA je čudna država. Malo gdje na svijetu se na tako malom prostoru i među toliko malom populacijom može pronaći tolika izražena različitost u stavovima, idejama i vjerovanjima.
Pluralizam je pozitivna pojava u svim društvima, nužan je za učinkovitost demokracije, inovativnost i razvoj znanosti, razvoj ideja i još mnogo toga, ali u društvima kao što je hrvatsko postoji lažni pluralizam, koji je zapravo sustav raznih oštro suprotstavljenih dualizama koji su često međusobno povezani.
Događa se polarizacija ideja, stavova, vjerovanja, normi i ponašanja. Taj proces se tijekom vremena prelijeva s društvenih neformalnih institucija na formalne državne institucije. Tijekom vremena se stvarno stvaraju jedni uvjeti za jednu stranu dualizma, a drugi za suprotnu stranu. Većinom se radi o nepisanim, prešutnim pravilima prema kojima društvo i institucije unutar društva funkcioniraju, ali u određenim segmentima rezultati mogu postati i formalno vidljivi.
Najvažnija podjela je između radnika u javnom sektoru i radnika u privatnom sektoru
Od mnogih podjela u Hrvatskom društvu, a ima ih jako puno, najvidljivija i najvažnija podjela je između radnika u javnom sektoru i radnika u privatnom sektoru.
Naravno da stvarna podjela nije toliko jednostavna i dvostrana u normalnim državama. No govorimo o Hrvatskoj. Tijekom vremena su se stvorila dva sasvim odvojena sustava sa sasvim odvojenim ljudima i uvjetima postojanja. Kao da se radi o dva različita svijeta koji su međusobno jedva povezani. Točnije, povezani su sustavom koji favorizira javni sektor, koji crpi energiju i resurse iz privatnog, a da privatni zauzvrat dobiva jako malo ili ništa. U normalnoj državi javni i privatni sektor bi bili komplementarni, gdje bi privatni financirao javni razumnim intenzitetom u zamjenu za efikasne javne usluge, transfer znanja i ljudi među njima bi bio normalna stvar, a prava ljudi koji u njima rade izjednačena.
Sasvim prirodna stvar je da tijekom vremena postoji transfer radnika između ta dva sektora, jer ako su prava ista, onda nije toliko ni bitno hoće li se raditi u privatnom ili javnom sektoru. U Hrvatskoj je transfer ljudi između ta dva sektora toliko mali, a zakonska prava toliko različita da se može govoriti o dvije kaste. Baš kao s kastama u Indiji, i u hrvatskim kastama se pripadnost najčešće stječe rođenjem, tj. rodbinskim i stranačkim vezama (stranke u Hrvatskoj ionako djeluju kao proširene obitelji). Radnici iz više kaste javnog sektora i radnici iz niže kaste privatnog sektora se rijetko miješaju. Istraživanja o javnom sektoru u državama članicama EU pokazuju da Hrvatska spada u države s najslabijom razmjenom radnika između privatnog i javnog sektora te države s najmanjim udjelom otkaza u javnom sektoru.
U razvijenim zemljama briše se razlika između radnika, u Hrvatskoj ne
Čak postoji velika razlika u pravnom tretmanu te posebni zakoni i kolektivni ugovori koji štite radnike u javnom sektoru daleko više od radnika u privatnom. Zbog tih paralelnih zakona i kolektivnih ugovora zaista je teško dobiti otkaz u javnom sektoru te oni koji jednom u njega uđu, ostaju u njemu cijeli život. Trend u razvijenim državama EU je da se briše razlika između jednih i drugih radnika po pitanju prava. Hrvatska uspješno odolijeva tom trendu.
Ništa od toga nije novo, ali je posebno vidljivo u vremenima gospodarskih kriza kao što je sadašnja. A još je vidljivije i najviše boli u vrijeme pred blagdane.
Velikom dijelu privatnog sektora je zabranjen rad, a mjere borbe protiv koronavirusa otežavaju i usporavaju poslovanje onima kojima je rad još dopušten. I ne bi nikome bilo sporno da se privremeno obustavi rad u sklopu borbe protiv širenja virusa, da se radnike i poduzetnike iz privatnog sektora kompenzira za izgubljene prihode.
Mnogima nije jasno da zatvoriti restoran ili kafić ne znači i da nema više troškova. Velik dio troškova je fiksan, što znači da, radio ili ne radio, moraju se platiti. U to spadaju, primjerice, najam, rate kredita, komunalije, plaće itd. Znači ne samo da nema prihoda nego dolaze i troškovi. Ne raditi ne znači biti na nuli, nego u debelom minusu. Poduzetnik u toj situaciji ima samo dvije opcije: prestati s radom ili tražiti nadoknadu troškova kada mu se već zabranjuje da radi.
Prvi lockdown su još i prihvatili jer su očekivali da će im sezona nadoknaditi gubitke, ali to sada nije opcija. Prestanak poslovanja i otkazi su jedini izlaz ako se želi izbjeći dug, a dug se neće moći pokriti jer je sljedeća sezona daleko. Bezizlazna situacija pred Božić, posebno za radnike u tom dijelu privatnog sektora. Siječanj je ionako financijski najteži mjesec u godini, a kada nema plaće za prosinac, onda će sami Božić morati biti skromniji. Teška vremena.
U javnom sektoru ne mijenja se ništa
Ali u višoj kasti javnog sektora se ništa ne mijenja. Dapače, očekuju ih i božićnica i povišice. Zamalo su poslani i na "rad" od kuće. Ništa se ne mijenja, za njih kriza ne postoji. Zaštićeni su posebnim zakonima, pravilnicima i kolektivnim ugovorima. Maske malo smetaju, a i kafići ne rade, ali spremni su žrtvovati se toliko za borbu protiv virusa. Dok se privatnom sektoru zabranjuje rad i odbijaju molbe za nadoknađivanje troškova zbog te zabrane, javni sektor dobiva povišice i božićnice.
Solidaran uvijek mora biti netko drugi.
Vjerojatno će se kukavički skriti iza liječnika i medicinskih sestara u pokušaju obrane od kritike. Iskoristit će ih kao živi zid, topovsko meso za obranu od opasnih ideja kao što su racionalizacija, efikasnost, nepristranost, profesionalnost, svrhovitost i ekonomičnost. Izgurat će ispred sebe one koji su kolateralna žrtva njihovog političko-birokratskog sustava.
Moralna ucjena će biti ista kao svaki put do sada: "Zašto želite da liječnici i medicinske sestre ne dobiju povišicu?!"
Upravo suprotno, treba uzeti političkom, administrativnom, birokratskom dijelu javnog sektora, svima onima koji primaju nezaslužene poticaje, svima onima koji rade na izmišljenim i nepotrebnim poslovima i svima ostalima koji svojim ne/radom narušavaju kvalitetu javnog sektora te podijeliti radnicima u privatnom sektoru koji su ostali bez posla, poduzetnicima kojima je zabranjen rad i zdravstvenim djelatnicima koji su kolateralna žrtva ostatka javnog sektora.
Hrvatska će ove godine imati dva vrlo različita Božića. Jedan će biti sretan, ispunjen, pun obilja i darova, a drugi neizvjestan, štedljiv i zabrinut.
Dvije Hrvatske, dva jako različita Božića.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala