ŽELJKO GARAČA s Ekonomskog fakulteta u Splitu gostovao je u N1 Studiju uživo te je govorio o prešutnom minusu.
Na samom početku objasnio je koja je razlika između dozvoljenog minusa i prešutnog prekoračenja:
“Razlika je prikrivena u smislu da se ona nije isticala. Ključna je razlika da je dozvoljeno prekoračenje i kamate na takvo prekoračenje regulirano zakonom, a ovaj dio – prešutno prekoračenje je jedna siva zona koja nije regulirana zakonom i tu su banke slobodne određivati kamate u skladu sa svojom politikom”.
Na pitanje što je nedostajalo dozvoljenom minusu pa je uvedeno prešutno prekoračenje, veli:
“Dozvoljenom minusu je falilo to što je bio prenisko određen za aktualne potrebe dijela građana. Kada se donosio zakon ja sam pretpostavljao da nema prostora za neki drugi proizvod koji se tu može plasirati, ali banke su inovativne i dovitljive i ako imate regulatora koji žmiri na takvo ponašanje banaka, dopušta im da rade, de facto, mimo zakona onda to ne treba previše čuditi”.
“Ljudi ulaze u dužničko ropstvo da bi preživjeli”
Ističe kako je HNB ovakav potez trebao povući odmah, čim su se pojavile prakse prešutnog minusa.
“Takav minus nije nedopušten, ali ako vam se uvodi ograničenje na dozvoljeni minus, onda stvarno treba biti inovativan i plasirati financijski proizvod koji ne podliježe zakonima. Mi smo svi bili svjesni toga i vjerujem da je regulator bio svjestan toga, ali nije reagirao dok iznosi tih prešutnih minusa nisu narasli na izuzetno velike iznose i kada su se pojavile informacije kolike su sve kamate na takav prešutni minus. To je skandalozno, pogotovo u ovoj situaciji kada su građani zbog krize i poskupljenja bili prisiljeni posezati u minus po tekućem računu da bi preživjeli.
Moramo priznati da nije dovoljan broj hrvatskih državljana financijski pismen da bi znali kakve su posljedice takvog financijskog zaduživanja. Opravdanje HNB-a da je na to gledao blagonaklono kako bi se građanima pomoglo u krizi meni je u najmanju ruku neukusno jer pustiti nekog da se zadužuje po kamati i do 17% da bi mu se olakšalo preživljavanje najmanje se očekuje od institucije koja bi trebala brinuti o interesima hrvatskih građana”, kaže.
Dodaje i kako ljudi ulaze u jednu vrstu dužničkog ropstva da bi preživjeli, a pitanje je mogu li se iz tog duga izvući.
“Princip rada je da banke najprije podmiruju kamate tako da onaj osnovni dug ostaje. Nitko nije s radošću ušao u taj minus, to je u pravilu nužda i pitanje kao će se građani uopće iz toga izvući. U tom smislu i ovaj potez HNB-a, bez obzira na to koliko je zakašnjelo, pokušat će malo ublažiti taj problem. Ja ga gledam kao dobru stvar koja će prisiliti banke da se ponašaju više u skladu sa zakonom. Koliko sam shvatio radi se o tome da se i kamate na te prešutne minuse svedu na razine koje su regulirane zakonom kao i one za dozvoljeni minus”, govori.
“Drugi mirovinski stup treba ukinuti”
U nastavku je govorio i o mirovinskim stupovima, konkretno onom drugom.
“Ja tu imam vrlo specifične kritične stavove. Prvi je da u drugom mirovinskom stupu nema novca. Taj novac je država najvećim dijelom već potrošila. Međutim ono što ja zagovaram da je sam koncept i sama realizacija u Hrvatskoj izuzetno štetna i generira čitav niz gospodarskih problema počevši od makro razine od svakog pojedinca.
Ja sam se zadnjih godina intenzivno bavio time i nisam našao nijednu prednost koju donosi drugi mirovinski stup. S jedne strane imamo mitove da će to donijeti veće mirovine, a s druge strane stoji realnost da će i te moguće neke veće mirovine biti izuzetno skupo plaćene, dva ili tri puta više plaćene nego što će dobiti umirovljenici”, veli.
Za treći, dobrovoljni mirovinski stup, kaže kako je stvar svakog pojedinca, ali da mu smeta što država to subvencionira jer svi građani tako pomažu onima koji imaju najveća primanja i mogu si priuštiti treći mirovinski stup.
“Ono što ja zagovaram je ukidanje drugog stupa i kao prvi korak prestanak svih uplata kroz mirovinski doprinos u druge stupove. Kako će se razriješiti pitanje imovine koja sada postoji u drugom stupu, a moramo razlikovati imovinu i što su stvarni novci, postoji imovina, ali novca nema. Država ne može posegnuti za novcem u drugom stupu. Jedna od teza koja se često plasira je da će isplata mirovina iz drugog stupa smanjiti pritisak na prvi stup. Ja tvrdim da drugi stup dodatno poveća deficit u prvom stupu.
To se svodi na tzv. faktor zamjene, odnosno iznos prve mirovine u odnosu na prvu bruto plaću u iznosu od 40% koji se s vremenom smanjuje, a to znači da će se država odreći više novca u korist mirovinskih fondova nego što će uštedjeti na manjim mirovinama iz prvog mirovinskog stupa. Taj dug će se stalno generirati, kada se tome pribroji i dio javnog duga koji je nastao kao potreba za financiranjem mirovinske reforme nama ostaje trajna obveza na plaćanje kamata na taj dio javnog duga. Prema tome, i mi i budući umirovljenici i naša djeca ćemo plaćati te eventualne mirovine iz drugog stupa, bez da će građani imati koristi od tog drugog stupa”, zaključuje.