Foto: FAH
U 2017. Kanada bi mogla ostati posljednja imigrantska nacija na svijetu. Kanadska vlada i većina Kanađana, naime, iznimka su u smislu da i dalje vjeruje u vrijednost imigracije, piše za Guardian Charles Foran, ravnatelj Instituta za kanadsko državljanstvo.
Kanada je primila 300 tisuća novih imigranata u 2016., od čega 38 tisuća izbjeglica. Čak 85% trajnih stanovnika Kanade na kraju postanu građani. Godišnja imigracija čini 1% trenutne populacije Kanade od 36 milijuna ljudi.
Šire područje Toronta postalo je etnički najraznolikije na planetu - polovica njegovih stanovnika rođeni su izvan zemlje. Vancouver, Calgary, Ottawa i Montreal nisu daleko iza Toronta. Unatoč aktualnoj zabrinutosti zbog primanja muških samaca iz arapskih zemalja, Kanada u načelu nudi dobrodošlicu ljudima svih vjera i nacionalnosti.
"Svijet treba više Kanade"
Kanada je u posljednje vrijeme i previše hvaljena zbog toga što je, ustvari, nastavila kao i dosad, dok su se druge zapadne zemlje okrenule protiv imigracije. Prošle godine Bono i Barack Obama su zajedno izjavili da "svijet treba više Kanade". U usporedbi s rastom nativizma i nacionalizma, gotovo vesela predanost Kanade inkluzivnosti može se na prvi pogled učiniti naivna.
Ali nije tako. Postoje praktički razlozi zašto Kanada drži vrata otvorenima, objašnjava Foran. Od devedesetih godina prošlog stoljeća, opadanje nataliteta i sve starije stanovništvo doveli su do pada kanadskog demografskog rasta. Prije deset godina, dvije trećine demografskog rasta otpadale su na imigraciju. Do 2030. činit će 100% rasta, prema procjenama.
Gospodarska dobrobit također je evidentna - raznolikost potpomaže, ne potkopava, prosperitet. Ali osim praktičnih razloga, Kanađani su po mentalitetu okrenuti otvorenosti koju neki vide kao zbunjujuću, ako ne i nesmotrenu.
Trudeau: Kanada je prva post-nacionalna država
Premijer Justin Trudeau je artikulirao tu otvorenost kad je u listopadu 2015. izjavio za New York Times Magazine da bi Kanada mogla postati "prva post-nacionalna država" te da "nema korijenskog identiteta, nema mainstreama u Kanadi".
Njemački ministar za imigraciju Michael Bach, koji je posjetio Kanadu kako bi naučio više o njenom modelu integracije, bio je zapanjen tom izjavom. Nijedan europski političar to ne bi izjavio, ideja je previše radikalna, smatra Bach.
Za Europljane, ideja nacije-države je i dalje nedodirljiva, ma koliko neprikladna bila za doba poroznih granica i masovnih migracija. Za Kanađane, međutim, ideja nije posebno kontroverzna. Veliki kanadski pisac Mavis Gallant definirao je Kanađanina kao "svakog onog tko ima logičan razlog da misli da je Kanađanin". Trudeau je u biti artikulirao ključni princip Kanade u 21. stoljeću.
Kanadski post-nacionalizam je ideološki projekt star pola stoljeća, ali ustvari seže stoljećima unatrag, još i prije nego je Kanada ustanovljena kao nacionalna država 1867. Europski doseljenici su od samog dolaska na kontinent počeli usvajati ideje urođenika o višestrukim identitetima i pripadnostima. Pritom se mora priznati da su im i učinili veliku štetu tijekom 19. i 20. st. Ali međusobni utjecaj je ostao.
U doslovnom smislu, Kanada nije post-nacionalna: ima granice i teritorijalnu nadležnost kao i svaka druga država. Osim toga, za svoju otvorenost, ekonomski prosperitet i opuštenost oko granica i vojske uvelike može zahvaliti svojem moćnom južnom susjedu, SAD-u. Da stvari budu kompliciranije, frankofona provincija Quebec već je praktički zasebna nacija, kao i pedesetak urođeničkih Prvih nacija diljem zemlje. Kanada je do šezdesetih godina prošlog stoljeća bila pod sjenom Britanskog imperija.
Mcluhan: "Jedina zemlja na svijetu koja zna živjeti bez identiteta"
A Kanađani drže do određenog seta normi za koje očekuju da će ih doseljenici poštivati. Kellie Leitch. političarka iz Konzervativne stranke, predložila je tako da se nove imigranta testira na "anti-kanadske vrijednosti."
Kanadski filozof Marshall Mcluhan primijetio je još 1963. da je "Kanada jedina zemlja na svijetu koja zna živjeti bez identiteta." Slaba etabliranost kanadskog identiteta omogućila je stvaranje pluralnih i fleksibilnih identiteta, koegzistenciju brojnih vjera i povijesti i vizija. To se i dogodilo, prvo s kineskim, japanskim, južno i istočno europskim, a potom i s južno azijskim i karipskim doseljenicima.
Sirovi populizam koji je doveo do izbora Trumpa i Brexita neće nestati u 2017., naravno, posebno s izazovom nikad većeg broja migranata. Ali rješenje je evolucija društva kao odgovor na krizu. Kanada bi tu mogla biti koristan model, zaključuje Foran.