ODREĐIVANJE prijelomnih točaka u povijesti je često arbitraran i subjektivan posao, ali za neke događaje se može tvrditi da su bili jako važni kao ključni trenuci koji su izmijenili tijek razvoja društava. Ratovi su jedan od važnijih katalizatora društvenih promjena, iako ne bez niza faktora koji su omogućili da se neka velika promjena dogodi.
Jedan od važnijih ratova u povijesti Europe je bio Stogodišnji rat između Engleske i Francuske u 14. i 15. stoljeću, ne zbog toga što je doveo do velikih teritorijalnih promjena (iako ih je naravno bilo) nego zbog toga što je bio okidač za kasnije društvene procese koji su odredili tijek povijesti kontinenta, a time i ostatka svijeta.
Razvoj nacionalne svijesti, profesionalizacija vojske, veća centralizacija države i početak kraja feudalizma su u određenoj mjeri rezultat Stogodišnjeg rata, a posebno se ističe jedna bitka koja je šokirala feudalni sustav tadašnje Europe, bitka kod Crécyja.
Sve je počelo kad je potomak Vikinga osvojio Englesku
Stogodišnji rat nije bio jedan neprekidni rat koji je trajao sto godina, nego niz sukoba koji su trajali od 1337. do 1453. s periodima primirja koji su trajali nekoliko godina. Ali može se slobodno opisati kao najduži rat u europskoj povijesti.
Slijed događaja koji će do njega dovesti seže još u 11. stoljeće i osvajanje Engleske krune od strane Vilima I. Osvajača. On je kao jedan od pretendenata došao na prijestolje Engleske nakon smrti Eduarda Ispovjednika, inače sveca i po Anglikanskoj i po Katoličkoj Crkvi.
Vilim je vojvoda Normandije, koja se nalazi na sjeveru Francuske, uzduž Engleskog kanala. Iako je pričao jezikom koji je bio sličan francuskom tadašnjeg vremena, vjerojatno se ne bi identificirao kao Francuz. Prvi razlog je taj što u to vrijeme nacionalni identiteti nisu postojali u obliku kakav mi danas koristimo, a drugi taj što je bio Norman, potomak Vikinga koji su se naselili na ta područja i izmiješali s autohtonim franačkim i galo-romanskim stanovništvom.
Nakon osvajanja Engleske se vratio u Normandiju i iz nje vladao, ali je kulturološka razmjena otoka i kontinenta preko Engleskog kanala nastavljena. Francuski je postao jezik elite; dvora, plemstva i viših hijerarhija unutar crkve.
To je nepovratno promijenilo engleski jezik, a danas velik dio engleskih riječi vuče korijene upravo iz francuskog. Jezična pravila su se miješala pa danas riječi za životinje poput "krava" (eng. cow), "ovca" (eng. sheep) i "svinja" (eng. pig) imaju korijen iz starog engleskog, ali riječi za hranu poput "govedina" (eng. beef), "svinjetina" (eng. pork) i "divljač" (eng. venison) imaju korijen iz francuskog jezika.
Priroda feudalnog sustava je stvarala napetosti koje su neizbježno morale završiti ratom
Zbog toga što je Vilim I. Osvajač postao kralj Engleske, a kao vojvoda Normandije je bio vazal kralja Francuske, to je značilo da su svi kraljevi Engleske ujedno bili vazali kralja Francuske preko svojih posjeda u Normandiji koji su nastavili biti dio francuskog kraljevstva.
To je bio odnos koji je proizlazio iz tadašnjeg feudalnog društvenog uređenja, što je stvorilo kompliciranu situaciju koja će 271 godinu nakon što je Vilim I. Osvajač osvojio prijestolje Engleske dovesti do Stogodišnjeg rata kojim će napokon to pitanje biti riješeno gubitkom većine posjeda kraljeva Engleske u Francuskoj.
Cvijet francuskog plemstva je poginuo u bitci kod Crécyja
Bitka kod Crécyja nije bila najveća u Stogodišnjem ratu, ali je imala velike posljedice, ne samo za tadašnja kraljevstva Francuske i Engleske nego za cijeli feudalni poredak i tijek povijesti kontinenta. Njom je počeo kraj dominacije oklopljenih vitezova i teške konjice u ratovanju, započeo je period široke profesionalizacije vojske koja se sve manje oslanjala na juriše teške konjice, kao na vrhuncu srednjeg vijeka, a sve više na disciplinirano pješaštvo i strategiju.
U bitci je živote izgubilo jako puno francuskih plemića, prema nekim izvorima preko 1500. Bitka je imala i međunarodni karakter jer su na francuskoj strani sudjelovali plaćenici iz Genove, tada grada države i republike, kralj Bohemije (Češke) i Flamanci (danas dio Belgije).
Engleska vojska je pljačkala po sjeveru Francuske, u opasnosti se našao i Pariz
Vojska kralja Engleske Eduarda III. je prevezena iz Portsmoutha u Engleskoj preko Engleskog kanala (francuski naziv je La Manche) na sjever poluotoka Cotentin, dijela Normandije. Postignuto je strateško iznenađenje pa je vojska neometano marširala, prvo na jug pa na istok.
Putem su opljačkani svi gradovi (Valognes, St. Mere Eglise, Carentan...), uključujući Caen koji je bio političko i gospodarsko središte sjeverozapadne Normandije. Taj grad je opljačkan, a na tisuće civila ubijeno nakon što je osvojen već u prvom naletu.
U spletu povijesne ironije, jedne od mnogih, u gradu se nalazio grob samog Vilima I. Osvajača, koji je kralj Eduard II. i posjetio tijekom okupacije. Opljačkana blaga su brodovima poslana u Englesku, što je olakšalo financijsku situaciju Engleske blagajne koja je bila ispražnjena nakon niza neuspjeha od početka Stogodišnjeg rata, zbog čega je Eduard III. jednom prilikom založio krunu Engleske.
Francuski kralj je bio u velikim problemima jer je većina vojske bila u jugozapadnoj Francuskoj, oko 600 kilometara udaljena od Caena i približno toliko od Pariza.
Engleska vojska je nakon pljačke koja je trajala pet dana nastavila istočno prema rijeci Seine, koju su pratili sve do Pariza. Točnije, došli su na 30 kilometara od Pariza, a u međuvremenu se brzo unovačena vojska francuskog kralja Filipa VI. utaborila sjeverno od grada.
Francuzi su koristili taktiku spaljene zemlje da bi izgladnili Engleze, a unovačena vojska francuskog kralja je postala veća pa je engleski kralj izbjegavao bitku. Zbog toga je počelo povlačenje na sjever, prema gradu Crotoyu, gdje su trebali čekati brodovi za prijevoz natrag u Englesku.
Engleska vojska se morala braniti od brojčano jačeg neprijatelja
Brodovi se nisu pojavili pa se engleski kralj odlučio utaboriti kod grada Crécyja. Izabrao je strateški dobro i lako obranjivo mjesto na brdu. Nemoguće je utvrditi točan broj vojnika, ali je vojska kralja Francuske bila daleko veća.
Značajan dio engleske vojske su činili "longbowman", strijelci s engleskim dugim lukom i strijelama s vrhom posebno napravljenim za probijanje oklopa. U bitci je sudjelovao i šesnaestogodišnji kraljev sin, poznat kao "Crni Princ".
Položaj je bio dodatno utvrđen obrambenim rovovima, rupama i kolcima. Kralj se i družio s vojnicima, što je vjerojatno poslužilo za podizanje morala.
Nedisciplina i loše planiranje su uzrokovali katastrofu za Francuze
Puno brojnija francuska vojska je brzim maršem sustigla vojsku engleskog kralja, ali je bila izmorena. Plan je bio da napad krene sljedeći dan, nakon što se vojska naspava i odmori. Ali zbog niza događaja, koji se svode na manjak discipline, francuski kralj je bio prisiljen da bitku započne odmah.
U napad su prvo poslani plaćenici iz Genove sa samostrijelima, u to vrijeme jedni od najcjenjenijih vojnika na kontinentu. Ali zbog brzog napada im je nedostajao dio opreme, veliki štitovi koje bi zabili u zemlju kao obranu dok napinju masivne samostrijele. Logistika jednostavno nije uspjela sustići vojsku.
Tijekom napredovanja prema engleskim linijama je počela velika kiša, što je natopilo teren i strune samostrijela, čime su postali manje efikasni. Za razliku od njih, engleski strijelci s dugim lukom su mogli jednostavno skinuti strunu i staviti je negdje gdje se ne može smočiti.
Osim što su bili bez zaštite velikih štitova i što su im zbog kiše domet i snaga samostrijela bili umanjeni, plaćenici iz Genove su bili u nepovoljnijem položaju jer su se strijele mogle puno brže ispaljivati engleskim dugim lukom nego samostrijelom.
Engleski dugi lukovi su s lakoćom zaustavili valove francuskih vitezova. Posljednji juriš slijepog kralja Češke
Samostrijelci su se brzo počeli povlačiti, a kada su to vidjeli, u juriš su krenuli francuski vitezovi, teško oklopljena konjica. Vitezovi su u jurišu usput ubijali i samostrijelce koji su se povlačili, smatrajući ih kukavicama i izdajicama.
To je znatno usporilo juriš, tlo je bilo blatnjavo od kiše, a Englezi su iskopali obrambene jarke i rupe. Strijelci s dugim lukovima su zaustavili juriš prije nego što je uopće došao do prvih engleskih linija. U tom jurišu je poginuo brat francuskog kralja.
Nakon prvog vala je uslijedilo još juriša francuske konjice, a malo koji vitez bi se uspio probiti kroz kišu strijela koje su engleski strijelci s dugim lukom mogli ispaljivati brzinom od jedne ispaljene strijele u pet sekundi.
U jednom od juriša je poginuo kralj Bohemije (Češke) Ivan Luksemburški, poznat kao Ivan Slijepi. Iako je bio slijep i 50 godina star, tražio je od dvojice svojih vitezova da privežu njegovo uzde za njihova sa svake strane kako bi mogao sudjelovati u jurišu. Bio je na čelu juriša čeških vitezova, ali poginuo.
Zadnji juriš je vodio sam francuski kralj Filip VI., ali već je bilo jasno da su Francuzi izgubili bitku. Nakon ranjavanja se povukao, a za njim ostatak francuske vojske.
Francusko plemstvo poniženo od strane engleskih seljaka
Na stotine francuskih plemića i na tisuće običnih vojnika poginulo je u bitci. S druge strane su samo dva engleska viteza izgubila život, uz dvjestotinjak običnih vojnika. Veliku pobjedu engleske vojske omogućili su engleski strijelci s dugim lukom, u pravilu seljaci.
Prema jednoj legendi je Crni Princ, sin engleskog kralja, u čast hrabrosti češkog kralja Ivana Slijepog u svoj grb inkorporirao nojeva pera jer su bila na kacigi češkog kralja. Od tada se tri pera nalaze na grbu prinčeva od Walesa, prijestolonasljednika engleske krune.
Nakon bitke je engleska vojska nastavila svoj put i započela opsadu grada Calaisa. Francuska vojska je nakon nekoliko mjeseci pokušala izbaviti grad iz opsade, ali su Englezi brodovima prevezli dodatne vojnike pa je francuski kralj ipak odustao od napada i grad je kapitulirao.
Bitka je dovela do korjenitih društveno-političkih promjena, koje su ubrzale dolazak Crne smrti
Engleska je na kraju izgubila Stogodišnji rat i teritorij u Francuskoj, osim grada Calaisa koji je Francuska vratila tek 1558. Bitka kod Crécyja je označila početak kraja doba vitezova, koji su dominirali bojišnicama Europe na vrhuncu srednjeg vijeka. Sam Stogodišnji rat je doveo do izgradnje nacionalnog identiteta u Francuskoj i Engleskoj.
Dominacija vitezova i plemića na bojnom polju se bližila kraju. Francusko feudalno društvo, nesklono promjenama i grčevito se držeći za prošlost, sporo se mijenjalo. Zbog toga su 1415. u bitci kod Agincourta francuski vitezovi opet doživjeli sramotan poraz od engleskih strijelaca seljaka s dugim lukom.
Kao odgovor na zastrašujuću efikasnost engleskog dugog luka, razvijeni su bolji oklopi, što je u nekim bitkama poništilo prednost vojski sastavljenih od masovnog broja strijelaca. Ali su takvi oklopi bili preskupi da bi se masovno koristili pa je dominacija engleskog luka i strijele trajala sve do uvođenja topova i vatrenog oružja.
Vitezove i unovačene seljake će početi mijenjati profesionalne vojske, a prvu od pada Zapadnog Rimskog Carstva će uvesti upravo Francuska za vrijeme Stogodišnjeg rata. Označila je i početak centralizacije država, točnije stvaranje država u modernom smislu te riječi, a ne samo sustava obaveza feudalnog društvenog uređenja.
Ljudi su se sve više počeli identificirati s zajedničkom kulturom, jezikom i društvom, a ne samo kao podanici kraljeva koji su vladali određenim područjem. To će dovesti do romantičarskog nacionalizma u 18. i 19. stoljeću i nacionalnih preporoda koji će uzrokovati ne samo propast multietničkih država Europe nego i ujedinjenje Njemačke.
Crna smrt stiže u Europu
U vrijeme bitke kod Crécyja prema Europi je već dolazilo nešto što će imati puno dublje posljedice, Crna smrt, odnosno bubonska kuga. Godinu nakon bitke se kuga počela širiti Carigradom, Marseilleom i drugim lukama, prenošena đenovskim brodovima koji su prevozili proizvode sa svojih kolonija na Krimu.
Do 1353. se kuga proširila cijelom Francuskom i većinom Europe. Ubrzo će između trećine i pola ljudi u Europi od nje umrijeti. Ista zaraza je harala i Kinom u to vrijeme, sa sličnom smrtnosti. Ni Bliski istok nije bio pošteđen. Jedan od utjecaja kuge je bilo smanjenje dostupnih radnika i veće obradive površine, što je povećalo cijenu rada, poboljšalo standard i započelo procese koji će na kraju svrgnuti feudalno društveno uređenje.
Doduše, ti procesi su bili ograničeni na zapadnu i srednju Europu, a izostali su u istočnoj Europi i Bliskom istoku. Primjerice, u Rusiji je kmetstvo ukinuto tek 1861., a u Engleskoj već 1543. U Hrvatskoj je ta institucija ukinuta tek 1848. proglasom bana Josipa Jelačića na Dan sv. Marka, tj. 25. travnja.
U usporedbi s njenim utjecajem, bitka kod Crécyja ne izgleda kao bitan događaj, ali ništa u povijesti ne djeluje izdvojeno od ostalih faktora. Nemoguće je odrediti samo jedan događaj koji je započeo određene procese, uvijek se radi o kompleksnom spletu okolnosti koje dovode do velikih društvenih promjena. Bitka kod Crécyja je definitivno jedan od tih događaja.