KAŽU da je strah dobar onome komu ga je bog dao.
Ako je to točno, onda su Hrvati stvarno blagoslovljen narod. Oni strahova imaju na bacanje.
Ovih dana Vesna Pusić usadila im je još jedan. Pomalo već izbezumljena komuniciranjem s običnim ljudima pokušala im je prodati ideju Europske unije tako što im je zaprijetila da će, ako ne zaokruže "da" na referendumu, ostati bez mirovine. Kratko i jasno.
Plastično plašenje
Svi su se na to zgrozili. Euroskeptici joj prijete tužbom. Koalicijske kolege traže opravdanje. Javnost traži ispriku. Zoran Milanović tvrdi da se ministrica samo "plastično izrazila".
Međutim, ono što je Pusić učinila bio je tek uobičajen oblik komunikacije s hrvatskim građanima. Oni najbolje slušaju tek kad ih se dobro zastraši.
Tako je bilo još od početka devedesetih. Prvo su ih plašili četnicima, pa Srbima, pa Jugoslavijom, pa Srboslavijom. Negdje u tu priču, otprilike na godinu ili dvije, uspjeli su ugurati i Muslimane.
Jude, vragovi i izdajice
Kad je rat završio, počela su plašenja unutarnjim i vanjskim neprijateljima, Judama i izdajicama, provokatorima i jugonostalgičarima, stranim plaćenicima, "žutim, zelenim, crvenim vragovima".
Kad je ta prijetnja minula, krenule su prijetnje Haaškim sudom. Zbog njega su se procesuirali ratni zločini i hapsili hrvatski ratni zločinci, i to kao za peh, baš oni koji su zapravo heroji. U slučaju da se nitko nije dovoljno uplašio Haaga, bojazan je podebljana prijetnjom Bruxellesa.
Sve što smo radili, morali smo raditi zbog Bruxellesa. Nikada nismo ništa radili samo radi sebe. Pritom nam se servirala nova prijetnja: da nikad nećemo ujći u EU. Da ćemo ostati na Balkanu. Sa Srbijom. Ili da ćemo, a to je bila friška varijacija na temu, u Europsku uniju ući zajedno sa Srbijom.
Komunjare i ateisti
Nakon toga plašili su nas "crvenima", "komunjarama" i "bezbožnicima" koji žele ukinuti vjeronauk u školama, zabraniti vjeru, prognati svećenike i umjesto njih instalirati permanentnu gay paradu.
I ta prijetnja sada je mutirala. Ako uđemo u EU, preplavit će nas pederi i lezbijke, nakon njih Vijetnamci i Rumunji, a prije njih švedski penzioneri (i penzionerke) koji će u velikom broju okupirati ionako prenapučene jadranske otoke.
I evo nas sada u referendumskoj Noći vještica. Kad god otvorimo vrata, uvale nam jedan novi strah.
Eurofili nas plaše euroskepticima. Euroskeptici nas plaše Europom.
Nema prstića, nema čokolade
Vesna Pusić govori da ćemo ostati bez mirovina, što je najkraća verzija onoga što ljudi teško razumiju: pad kreditnog rejtinga, skuplje zaduživanje, pad investicija, pad BDP-a, rast deficita i nezaposlenosti...
S druge strane, euroskeptici nas plaše suprotnom logikom. EU će nas osvojiti, pregaziti, progutati i osiromašiti. Skupljat ćemo mrvice sa stola, Bruxelles će nam oteti more, vode, šume i planine, smjenjivat će nam i postavljati premijere (kao što je učinio sa Sanaderom), a mi nećemo imati prilike da pravom veta pomrsimo račune velikim državama. Prije nego što od njih zatražimo pomoć.
Što Crkva sad hoće?
Dodatnu pomutnju izazvala je Katolička crkva dajući podršku ulasku u EU, što je pokolebalo i lijeve i desne: lijevi se pitaju je li zaista dobro ono što se amenuje s Kaptola, dok desni pitaju što će u tom slučaju biti s pederima i ateistima.
Ni jedni ni drugi nisu odlučili ni što bi sa Srbijom. Pusić nas plaši da ćemo u slučaju odbijanja referenduma čekati ulazak u paketu sa Srbijom. Desničarski eurofobi iznenada ustaju u obranu Srbije, tvrdeći kako nije ona tako strašna da bismo morali od nje bježati u EU.
Strahovi svi i svuda
Uglavnom, da podvučemo crtu, bombardiraju nas strahovima s obje strane.
Eurofili nas plaše da ćemo propasti ako ne uđemo u Europsku uniju. Euroskeptici nas plaše da ćemo propasti ako uđemo.
U našem slučaju strah je dobar samo za onoga tko će ga znati bolje upakirati.