Europski stručnjak za Index razotkriva što se skriva iza fanatika koji vode križarski rat protiv "rodne ideologije"

Paternotte je jedan od vodećih europskih stručnjaka za temu nastanka i upotrebe pojma ''rodna ideologija'', a kolegom s ljubljanskog sveučilišta Romanom Kuharom uredio je i razotkrivajuću knjigu Anti-Gender Campaigns in Europe - Mobilizing against Equality, odnosno Anti-rodne kampanje u Europi - mobilizacija protiv jednakosti, koja je objavljena u kolovozu prošle godine. U toj knjizi Paternotte i Kuhar pokušavaju odgovoriti na pitanje zašto se ''nakon desetljeća napretka u rodnim i seksualnim pravima u više dijelova Europe pojavio otpor onome što se naziva 'rodna teorija''', te ističu da je sve pokrenuto iz krugova bliskih Katoličkoj crkvi.

Transnacionalni pokret koji je lansiran u suradnji s Katoličkom crkvom

 

Ključni uvid knjige koju su uredili Paternotte i Kuhar jest da je riječ o međunarodnom pokretu, koji se u svojoj aktualnoj hrvatskoj verziji rado poziva na suverenost, ali zapravo djeluje u koordinaciji sa stranim centrima moći.

 

U svakom slučaju, zbog svega što se proteklih tjedana događa u Hrvatskoj zbog najave ratifikacije Istanbulske konvencije, zamolili smo Davida Paternottea, kao izvrsno upućenog istraživača i znanstvenika, da nam u intervjuu za Index za početak objasni kako je nastao pojam ''rodne ideologije''.

Najkorištenija sintagma u Hrvatskoj u proteklim tjednima je ''rodna ideologija''. Ponavljaju je katolički biskupi, konzervativni političari i desničarski aktivisti. No kada ih se pita da definiraju što je to ''rodna ideologija'', mnogi od njih ostaju bez teksta. Dakle, što je ta takozvana ''rodna ideologija'', postoji li prihvaćena definicija iste i tko je lansirao taj pojam?

 

''Rodna ideologija'' je pojam koji je izmislila Katolička crkva kao odgovor na konferenciju UN-a o stanovništvu i razvoju koja je održana u Kairu 1994. i konferenciju UN-a iz 1995. o pravima žena u Pekingu. Tijekom tih konvencija pojmovi roda i reproduktivnih prava su ušli u vokabular UN-a. Sveta stolica se jako protivila tim odlukama, te je rezultate obije UN-ove konferencije ocijenila kao neuspjeh. ''Rodna ideologija'' je izmišljena kao okvir unutar kojeg bi razumjeli što se dogodilo na tim konferencijama, ali i kao strategija za kontramobilizaciju. Ta mobilizacija je ono što danas vidimo u Hrvatskoj i mnogim drugim državama diljem svijeta. Mete su iznimno različite: rodno nasilje, kakvim se bavi Istanbulska konvencija, seksualni odgoj u školama, istospolne zajednice i brakovi, tehnologije umjetne oplodnje, pobačaj i tako dalje. U svim tim slučajevima, odnosno tim kampanjama, koje nemaju mnogo toga zajedničkog, aktivisti su koristili i koriste izraz ''rodna ideologija''.

 

 

''Rodna ideologija'' postoji, ali ne kao ono što se pod tim pojmom uobičajeno podrazumijeva u javnim debatama. To je ime kontrastrategije koju koriste raznoliki konzervativni glasovi, inače snažno inspirirani Vatikanom i nekolicinom katoličkih intelektualaca, u svojem protivljenju pravima žena i LGBTI ljudi. Ti akteri koriste pojam ''rodne ideologije'' kako bi feministkinje, LGBTI aktiviste i ljude koji se bave rodnim studijima optužili da su zajedno skovali elitističku zavjeru. No takva zavjera jednostavno ne postoji. Dovoljno je da potaknete razgovor dvije feministkinje ili dvoje ljudi koji se bave rodnim studijima i vrlo brzo ćete primijetiti da se oni ne slažu oko mnogo toga… Da ne spominjem napetost koja postoji između mnogih feministkinja i LGBTI aktivista kada je riječ o temama kao što su prostitucija i surogatstvo.

 

 

Iako je papa Franjo u sukobu s mnogim prominentnim članovima Kurije i biskupima u vezi s različitim temama, kada je riječ o temi ''rodne ideologije'' među njima ne postoji značajno razmimoilaženje. Trenutni papa prati pravac koji je započeo s Ivanom Pavlom II., a koji je nastavio Benedikt XVI. Franjo redovito napada koncept roda, koji opisuje kao 'ideološku kolonizaciju'' koju nameće nekoliko bogatih i dekadentnih država ostatku svijeta, često uz pomoć međunarodnih organizacija. Vatikan je nedavno najavio da će objaviti dva nova službena dokumenta u vezi s ''rodnom ideologijom'', koje bi trebala izdati Kongregacija za nauk vjere i Kongregacija za katoličku edukaciju. Dakle, ne trebamo očekivati da će kampanje protiv ''rodne ideologije'' uskoro prestati...

 

 

U nekim zemljama se pojam ''rodna teorija'' koristi kao sinonim ''rodne ideologije'', primjerice u Francuskoj i Sloveniji. Za protivnike roda ne postoji razlika između ta dva koncepta. Naravno, humanistički znanstvenici rado u svojem radu koriste i formuliraju teorije, što se radi u svakom području znanosti. Ali ne postoji jedna jedina rodna teorija u koju svi moraju vjerovati. Upućeni znaju da postoje razne teorije roda, o kojima se diskutira, koje se suprotstavlja, koje su konfrontirane činjenicama, dakle sve što je uobičajeno u znanstvenom polju.

 

 

Doista, takve kampanje su se proširile cijelom Europom. U svakoj zemlji se koristi isti diskurs i strategije koje su vrlo slične. Kao što je i Katolička crkva transnacionalna, tako su i kampanje ''rodne ideologije'' transnacionalne. Rekao bih da su globalne, jer se u ovom trenutku kampanje te vrste provode u većini latinoameričkih zemalja, u SAD-u, u Australiji, u nekim afričkim zemljama, na Filipinima itd. Kada gledamo taj fenomen u Europi, podjela na zapad i istok kontinenta ne objašnjava mnogo toga. Istina je da se trenutno propaganda o ''rodnoj ideologiji'' sada najintenzivnije provodi u dijelovima jugoistočne Europe, ali prva masovnija mobilizacija se dogodila u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj, u kojoj je kampanja protiv bračne ravnopravnosti za istospolne parove na ulice izvela stotine tisuća ljudi. 

 

Moram naglasiti da se ''rodna ideologija'' proširila i izvan katoličkih zemalja, iako je katolički izum. Kampanje se vode i u pravoslavnim zemljama poput Bugarske, Rumunjske i Rusije, u kojoj je to postala službena politika Kremlja. Taj diskurs je privlačan i desničarskim populistima, kao što pokazuje primjer AfD-a u Njemačkoj. Primjećuje se i profesionalizacija i internacionalizacija anti-rodnog pokreta, zbog čega jačaju transnacionalne organizacije poput Svjetskog kongresa obitelji, unutar kojeg djeluju snažne grupacije koje predstavljaju SAD i Rusiju.

 

 

Korištenje rodnih stereotipa u političkim kampanja je stara i iskušana strategija delegitimizacije suparnika u političkim debatama. Ona se oslanja na snažne asocijacije između specifičnih koncepta i onoga što muškarac treba biti u patrijarhalnom društvu, te na povijesno isključivanje žena iz javne sfere.

 

No uključivanje transfobnih sadržaja je relativno novo za europske anti-rodne kampanje, koje su se prethodno najviše usmjeravale na istospolni brak, posvajanje i rodnu ravnopravnost, za razliku od SAD-a, u kojemu je većina napada bila usmjerena na prava trans-ljudi.

 

 

To je tema koju nije lako istražiti jer su informacije o tome često zatajene. Znamo da su neke kampanje podržane od strane bogatih zaklada, koje su često uključene u politike zabrane pobačaja i oslanjaju se na izdašno financiranje svojih dobrostojećih podržavatelja. U nekim zemljama su otkrivene veze između anti-rodnih kampanja i Opus Deija. To je vrlo važno, jer se zna da povijesno gledano Opus Dei radi na privlačenju članova iz viših klasa i krugova financijskog kapitala. Neke europske organizacije su pak podružnice američkih, pa se financiraju iz SAD-a. Mislim i da su neke dobile novac od Rusije i od Katoličke crkve, ali to nije lako do kraja potvrditi. Ima i primjera zemalja u kojima anti-rodne kampanje vode organizacije bliske vlastima, koje ih financiraju javnim novcem.

 

 

S jedne strane, ''rodna ideologija'' funkcionira kao ono što se u teoriji naziva prazni označitelj. Sadržaj tog pojma je toliko maglovit da ga akteri unutar različitih ideologija mogu iskoristiti da potiče brojne strahove i zabrinutosti. S druge strane, riječ je o ''simboličnom ljepilu'' - kako su to opisale kolegice Eszter Kovats i Andrea Peto - koje dozvoljava različitim političkim projektima da supostoje pod istim kišobranom, čime se ujedinjavaju akteri koji inače ne bi surađivali.

 

Svi ti pokreti se bore protiv promjena koje se odnose na zakonsku regulacija seksa i seksualnosti u suvremenim društvima. Slijedom toga, nije iznenađujuće što su im prava žena na meti. Prema njima, sve reforme koje preziru su kontaminirane ''rodnom ideologijom'', koju koriste kao ideološku matricu. To objašnjava zašto preko istog pojma vrše mobilizaciju protiv niza različitih tema. 

 

 

Za početak, trebali bismo izbjeći binarno razumijevanje onoga što se upravo događa, tako da postavimo nas, progresivce, protiv njih, konzervativaca. Svaki od tih lagera je iznutra kompleksan i često podijeljen. To vrijedi i za progresivne i za konzervativne snage. Ne zaboravimo ni da su se prvi protiv anti-rodnih kampanja pobunili određeni ljudi unutar katoličkih krugova. Kada je pak riječ o populističkim pokretima, iako oni mogu biti problematični na više razina, nisu svi seksistički ili homofobno nastrojeni. Moramo biti spremni razumjeti svu tu postojeću kompleksnost, ozbiljno shvatiti vjerske osjećaje ljudi i raditi na tome da se široke konzervativne koalicije ne uspiju stvoriti. Ponavljam, ti akteri zapravo često nemaju mnogo toga zajedničkog. No većina njih izvrsno koristi sve vrste društvenih strahova i zabrinutosti ljudi, koje mogu itekako biti opravdane i treba ih kao takve prepoznati, naročito ako želimo smanjiti privlačnost anti-rodnih kampanja. Da bismo u svemu tome uspjeli, trebamo još više istraživati te pokrete, jer moramo razumjeti što je sve tu točno u igri.