Screenshot: YouTube
IZBOR povjesničara Zlatka Hasanbegovića na mjesto Ministra kulture u hrvatskoj Vladi uzbudio je duhove. Jasno je i zašto, piše Andrej Nikolaidis za Al Jazeeru Balkans.
Mediji prenose brojne Hasanbegovićeve izjave, koje djeluju kao prerada nirnberških klasika za novo vrijeme. Djeluje, zapravo, kao da je ministar posljednju, finu ruku svom svjetonazoru dao tako što je napamet - tako da ih može izdiktirati u pol dana i pol noći - učio izjave iz Feralove rubrike Greatest shits.
S jednom od njegovih izjava se slažem. Kada kaže kako "antifašizam nije temelj ove države, već floskula...", to je točno. S tim što iskaz treba glasiti: "Antifašizam nije temelj ovih država", tako da je jasno kako se odnosi na sve države nastale raspadom Jugoslavije.
Ponavljanje teze o antifašizmu kao "temelju" bilo je budalasto još 1991. godine, kada je fašizam bio divlji plamen koji guta sve pred sobom. Danas, kada je fašizam ovdje stekao legitimitet i legalitet, kada je ne samo rehabilitiran i institucionaliziran, nego i kanoniziran, kada je njegova prevlast tolika da mu se čak i njegovi nominalni neprijatelji dodvoravaju, jasno je da je fašizam temelj ovih država.
Stoga: još jedna pobjeda kakva je bila ona naša nad fašizmom četrdesetpete - i nema nam spasa.
Koncept konstitutivnih fašizama
U Srbiji, nakon rehabilitacije Draže Mihailovića, rade na rehabilitaciji Dimitrija Ljotića. Mnogo prije nego je Viši sud u Beogradu oglasio punu pravnu rehabilitaciju zločinca, dovršena je njegova simbolička rehabilitacija.
Mihailović je rehabilitiran u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, među besmrtnicima nacionalne kulture; u prigradskim kafanama, među ovisnicima o jeftinoj nacionalnoj mitologiji i jeftinom vinu, onima koji po cijenu svojih jeftinih života u stvarnost pretaču ideje besmrtnika iz Akademije; u medijima koji su, paralelno s rehabilitacijom Draže, održali suđenje Titu i presudili: kriv po svim točkama optužnice; rehabilitiran je Čiča Draža i u školskim udžbenicima, u romanima, filmovima, TV serijama... Na koncu ga je, eto, rehabilitirao i beogradski sud.
U Hrvatskoj je, jednako uspješno, dovršena simbolička (a i praktična) rehabilitacija ustaštva. Od Bleiburga do kukastog križa iscrtanog na travnjaku Poljuda vodi prava crna linija: tim autoputom ne kreću se turisti i robe. Tu cestu mnogi će hrvatski muž nazvati novim križnim putem. Još T.S. Eliot je, međutim, objasnio zašto ne možeš biti i kršćanin, i fašist.
Nacizam i fašizam su u svojoj osnovi duboko antikršćanski, pisao je pjesnik. Baš iz tog razloga hrvatskom katolicizmu istinska opasnost nikada nije dolazila od partizana i komunista. Ustaštvo je najveća opasnost za hrvatski katolicizam. Znam, neće braća Hrvati dozvoliti da im pamet soli Bizantinac, kojem nikada nije vjerovati, ali ipak, samo da napomenem...
Ima i Crna Gora svoj Bleiburg. Crnogorska vlast prošle je godine poslala ambasadora u Sloveniji, Miomira Mugošu, da položi vijenac na spomen-obilježje u Kamniškoj Bistrici, gdje su partizani 1945. godine likvidirali, kako se kaže, "pripadnike četničkog pokreta i civile bez suđenja". Kao da to nije dovoljno, svog nositelja vijenca poslao je i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Nije priopćeno jesu li predstavnici države stajali mirno dok je govor držao mitropolit Amfilohije Radović, koji je, kao i obično, trtljao o nevinim žrtvama komunista.
'Šizofreni' nazivi ulica
Iz Ministarstva vanjskih poslova priopćili su "da je u ukupnom državnom djelovanju [Crne Gore] prepoznatljiva izrazita afirmacija antifašizma". I još: "Mugoša je položio vijenac na spomen-obilježje u Kamniškoj Bistrici, čime je Crna Gora još jednom pokazala civilizacijski odnos i poštovanje prema nevinima."
Na spomen-obilježju na koje je Crna Gora položila vijenac piše: "Svim žrtvama rata i revolucionarnog nasilja - Mrtvima za spomen, živima za opomenu - Vojnicima Jugoslovenske kraljevske vojske u domovini, narodu i svećenstvu Crnogorsko primorske mitropolije, umorenim bez suda i presude poslije završetka rata 1945. godine".
Crna je Gora tako postavila nove standarde u "afirmaciji antifašizma" (odnosno "revolucionarnog nasilja") i "civilizacijskom odnosu" prema nevinima.
U Crnoj Gori i dalje postoje ulice i bulevari koji nose ime Maršala Tita. Nije li to malo šizofreno: davati ulicama ime čovjeka koji je naredio egzekuciju - kako su objasnili predstavnici države Crne Gore - "nevinih civila"? Ili Crnogorci misle da su u pravu i Tito, i njegove "nevine žrtve"?
Baš u to vrijeme grad Berane je odlučio da Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije i četničkog vojvodu, proglasi za počasnog građanina. Za tu odluku glasala je crnogorska opozicija, koja je na vlasti u tom gradu, kao i Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića. Onda se javila Srpska lista.
Oni su istakli sljedeće: kada je predsjednik Srbije, "koji je Šumadinac, mogao da to [počasni građanin] postane u srpskim Beranama, može i najveći Hercegovac u srpskoj povijesti, general [Ratko] Mladić u srpskim Pljevljima". Srpska lista još traži da Radovan Karadžić postane počasni građanin Šavnika. To nije sve. "Srpska lista smatra da Vojislav Šešelj, koji je porazio Haški tribunal i koga je odlikovao mitropolit cetinjski Amfilohije, zaslužuje biti počasni građanin Kolašina, imajući u vidu da su Šešelji porijeklom rovački Šćepanovići, koji slave Svetog Luku", priopćila je ta patriotsko-lunatička politička organizacija.
"Genocid je kad pobiješ sve"
Što nam to govori?
Pod a) da se ovdje moralni idiotizam prodaje kao politička korektnost i "civilizacijski odnos";
pod b) da će nas ono što smo u našoj "antifašističkoj" borbi "porazili" prije ili kasnije, prije nego kasnije, ugušiti;
i pod c) kako malo treba da Crna Gora postane nova Republika Srpska. Pa da i ovdašnja Vlada građanima objašnjava kako "ono" u Srebrenici nije bio genocid - jer genocid je kad sve pobiješ, a oni nisu pobili baš sve.
Sve u svemu, kada Tomislav Karamarko najavljuje lustraciju i kaže kako to nije lov na ljude, nego distanciranje od vrijednosti iz komunizma, on misli ozbiljno. Dio posla u distanciranju od vrijednosti "iz komunizma" obavit će i novi hrvatski ministar kulture. To ujedno znači i primicanje "vrijednostima" Jasenovca i Gradiške Stare. Koje su ujedno i vrijednosti ne samo HVO logora Vojno, nego i srpskih logora Keraterm, Sušica, Omarska, Trnopolje i Uzamnica.
A što nam ta bliskost u "vrijednostima" hoće reći? Bivša Jugoslavija isticana je kao svijetli primjer multikulture. Ono što danas postoji na tom mjestu primjer je nečeg drugog: multifašizma.
Andrej Nikolaidis/Al Jazeera Balkans
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala