Fizičar rasprodao Lisinski. Za Index kaže: Teoretičare zavjera ne treba ismijavati

SLAVNI britanski znanstvenik i popularizator znanosti Brian Cox rasprodao je zagrebački Lisinski više od mjesec dana prije nego što će 9. travnja 2024. u njemu nastupiti sa svojim spektakularnim showom.

Cox je u Velikoj Britaniji također poznat kao uspješan glazbenik, zbog čega je ponio titulu rock zvijezde znanosti, a kako je u braku s promotoricom znanosti Giom Milinovich, Amerikankom hrvatskih korijena, u ovim krajevima mediji ga rado nazivaju i hrvatskim zetom.

Cox ima preko tri milijuna pratitelja na Twitteru i brojne hit emisije, kao što su Brian Cox’s Adventures in Space and Time, Wonders of Life, Universe With Brian Cox i druge. Trenutno je na trećoj međunarodnoj turneji s multimedijalnim spektaklom Horizons: A 21st Century Space Odyssey, kojom će vjerojatno premašiti vlastiti rekord.

Prije nego što će doći u Zagreb, u ekskluzivnom intervjuu preko Zooma pokušali smo doznati nešto više o njegovom životu, interesima i razmišljanjima.

Čuo sam da su sve karte za Vaš nastup u Lisinskom davno rasprodane. Je li slično s drugim gradovima u regiji? Jeste li očekivali tako velik odaziv?

Isto je i drugdje. Nisam očekivao toliki interes. Kada idem u novi grad, u kojem ranije nisam održao program, obično mislim da ćemo biti sretni ako prodamo pola mjesta u dvorani. Uglavnom se bojim da će dvorana biti prevelika. Već sam prije posjetio Zagreb, međutim, nikada nisam održao svoj show u njemu.

Stoga sam bio jako iznenađen odazivom. Bit će mi to vrlo uzbudljiv doživljaj jer volim govoriti o znanstvenim idejama pred novom publikom. Mogli smo možda održati dvije prezentacije. U budućnosti ćemo vjerojatno imati više njih ili ćemo nastupiti u većoj dvorani.

Guardian je opisao Vaše nastupe kao zapanjujući podsjetnik da je ljudski život istovremeno beznačajan i nevjerojatno dragocjen. Možete li ukratko opisati što posjetitelji mogu očekivati od Vašeg nastupa u Zagrebu? Kojim glavnim temama ćete se baviti i na koji način?

Nastup je izvorno uređen kao predstava za arene od 15 ili 20 tisuća ljudi u Velikoj Britaniji i Australiji. U njemu koristimo velike LED ekrane. Prezentaciju započinjem pitanjem "Što znači živjeti malenim, konačnim životom u beskrajnom svemiru?" za koje kažem da je jedino važno pitanje u filozofiji. Naravno, ne mislim da je jedino. To je šala.

No, mislim da su iz tog pitanja iznikle kozmologija i astronomija. Dakle, mi počinjemo turnejom po svemiru kako bismo predočili njegovu veličinu i razmjere. Vrlo brzo nakon toga dolazimo do Einsteinove opće teorije relativnosti i crnih rupa, a potom i do suvremenih istraživanja, onih koja su Stephen Hawking i drugi započeli još 1970-ih, no koja se i dalje nastavljaju.

Stoga govorim i o novim radovima koji su objavljeni u posljednjih nekoliko godina, koji počinju pokazivati da prostor i vrijeme nisu baš tako jednostavni kao što smo mislili; o istraživanjima koja govore o građevnim elementima prostora i vremena. Također govorim o tome zašto su zakoni prirode tako lijepo usklađeni da omogućuju postojanje života. Tako govorim i o teoriji inflacije, o onome što je moglo biti prije velikog praska. Moj zaključak je da je kompleksan život koji može shvatiti svemir vrlo rijedak.

Dodirujete li se onda i multiversa, odnosno mogućnosti postojanja mnogih svemira, od kojih su tek neki fino podešeni za razvoj života, a mi živimo u jednom, što se obično naziva antropijskom tezom?

Da, govorim o inflacijskom multiversu i vječnoj inflaciji. Ističem da nemamo dokaza da postoji vječna inflacija, međutim, ona je prirodna ekstenzija inflacije našeg svemira za koju imamo potvrde. Takva teorija mogla bi objasniti kako u neograničenom broju svemira možemo imati sve moguće kombinacije zakona prirode.

Profesor ste fizike čestica na Sveučilištu u Manchesteru i sudjelovali ste u brojnim znanstveno-istraživačkim projektima, uključujući i otkriće Higgsova bozona u CERN-u. Također imate vrlo uspješnu karijeru popularizatora znanosti te ste autor ili koautor brojnih znanstveno-popularnih knjiga. S više od 300.000 prodanih ulaznica diljem svijeta i rasprodanim dvoranama od Novog Zelanda do Arktičkog kruga, ostvarili ste dva Guinnessova rekorda. S druge strane, krajem osamdesetih i devedesetih ostvarili ste i uspješnu karijeru klavijaturista u rock grupi D:REAM i još uvijek povremeno svirate. S obzirom na sve to, često Vas nazivaju znanstvenom rock zvijezdom. Jeste li se u mladosti ikada dvoumili između glazbe i znanosti ili Vam je bilo jasno da ćete se baviti znanošću?

Ja sam zapravo od vrlo rane dobi htio postati astronom. Ne znam zašto, ali bio sam zainteresiran za astronomiju. Zanimanje za glazbu došlo je tek kasnije, u dobi od 11 ili 12 godina. S 18, kada sam se spremao na sveučilište, uzeo sam pauzu od godinu dana i pridružio se bendu s klavijaturistom poznate rock skupine Thin Lizzy.

Ugovorili smo izdavanje ploče i izdali nekoliko albuma. Bio sam na turneji s Jimmyjem Pageom iz Led Zeppelina i gitaristom Garyjem Mooreom te bandom Europe. Na tim turnejama shvatio sam da zapravo želim biti fizičar i astronom. Nakon pet godina napustio sam bend i posvetio se studiju. Kasnije sam se opet pridružio drugom bendu D:REAM. Međutim, odlučio sam čvrsto da ću nastaviti sa studiranjem. Još uvijek sviram i uživam u glazbi, no apsolutno sam siguran da sam ispravno odabrao.

Je li Vam onda sviranje i putovanje s bendovima i svim tim slavnim osobama u nekom smislu pomoglo da donesete odluku i da danas budete to što jeste?

Mislim da me na neki način pripremilo. Kada se čovjek odluči za znanstvenu, akademsku karijeru, ne očekuje da će postati slavan. To se rijetko događa. Sviranjem s rock bendovima ja sam barem imao to iskustvo. Nisam bio stvarno jako poznat, no bio sam u bendu koji je imao nešto uspjeha.

Stoga sam bio ponešto na televiziji i doživio ponešto gužve. To je pomoglo. Igrom slučaja ponovno sam postao poznat. Ljudi s kojima sada idem na turneje govore mi da se dobro snalazim na putovanjima, s mikrofonom i publikom, što sigurno ima neke veze s time da sam dosta nastupao s rock bendovima.

Što Vam je danas na prvom mjestu, znanstveni rad ili popularizacija znanosti i zašto?

Većinu vremena danas provodim promovirajući znanost. Također radim na prikupljanju novca za istraživanja i studente na sveučilištima. Još uvijek radim istraživanja, uglavnom o crnim rupama, i u tome jako uživam. Ne bih imao nikakvih problema da 100% vremena posvetim istraživanjima, međutim, mislim da je također iznimno važno razgovarati s ljudima, ne samo o znanosti nego i o njezinoj vrijednosti i važnosti te o tome na koje načine je ta vrsta razmišljanja, koja nas potiče na istraživanje prirode, korisna.

U posljednje vrijeme istraživao sam način na koji su radili Richard Feynman i Robert Oppenheimer na projektu Manhattan. Zanimljivo je vidjeti što su govorili 1950-ih, nakon rata i nakon atomske bombe. Kako su govorili o tome kako nam znanstveni način razmišljanja može biti važan da opstanemo kao civilizacija. Postajem sve više zainteresiran za to područje. Mislim da je jako vrijedno govoriti o znanosti u javnosti i objašnjavati otkrića. To je također i iznimno korisno.

Vaša supruga Gia Milinovich, podrijetlom iz Hrvatske, napisala je zanimljiv osvrt za The Guardian 2010. u kojem je opisala kako je, prije nego što Vas je upoznala, bila poznata popularizatorica znanosti i tehnologije. Kako je Vaša popularnost rasla, ona je doživjela neku vrstu nestajanja u nevidljivost koje je usporedila s iskustvom Yoko Ono u odnosu s Johnom Lennonom. U kojoj mjeri svoju sadašnju karijeru dugujete njezinoj inspiraciji, potpori, a možda i njezinim obiteljskim žrtvama? Gdje je Gia danas? Čime se bavi?

Mislim da će svatko tko se bavi zahtjevnim poslom reći da mu je potpora obitelji esencijalna. Gia je u međuvremenu magistrirala likovnu umjetnost, radi na podcastu s profesorom kojeg je upoznala tijekom magisterija. Radi na kulturnoj teoriji. Dakle, danas se bavi akademskim radom, ali na polju likovne umjetnosti.

Što mislite o činjenici da su žene u znanosti zbog patrijarhata i majčinstva u prošlosti često bile u nepovoljnom položaju, ponekad nepravedno uskraćene za značajne nagrade i priznanja? Poznato je da se još do sredine 20. stoljeća nisu mogle službeno upisati na neka poznata sveučilišta, kao što su Oxford i Cambridge. Neki konzervativci će i danas reći da su STEM područja znanosti nekako više za muškarce, a da su za žene više zanimanja povezana sa skrbi o drugima. Što mislite o tome?

Slažem se s Vama. Da, brojne žene nisu dobile priznanja u znanosti koja su zaslužile. Primjerice, Jocelyn Bell Burnell nije dobila Nobelovu nagradu koja je dodijeljena za otkriće pulsara, iako ih je prva otkrila. Ključna poanta koju treba naglasiti je da prirodi nije ni najmanje važno tko je istražuje, odakle je, kojeg spola ili rase.

Što više ljudi iz različitih društava i kulturnih zaleđa s različitim perspektivama bude istraživalo prirodu, to je veća vjerojatnost da ćemo je dobro shvatiti. To nas je naučila povijest. Ne postoji nikakva grupa ljudi koja bi bila bolja u znanosti. To je čista besmislica. Što je više ljudi uključeno u znanstvena istraživanja, to je veća vjerojatnost da će se pojaviti neki sljedeći Einstein.

Odlučan ste kritičar pseudoznanosti koja u posljednje vrijeme postaje sve popularnija, vjerojatno dijelom zbog interneta i društvenih mreža i njihovih eho komora. Štoviše, istraživanja su pokazala da se lažne vijesti šire mnogo brže i dalje nego istinite. Što je to što laži čini interesantnijima od istina i kako se znanstveni novinari i popularizatori znanosti mogu i trebaju suprotstaviti tim negativnim trendovima?

Mnogo sam razmišljao o tome. Prije desetak godina znao sam se samo smijati ljudima koji šire teorije zavjera i druge gluposti. No s vremenom sam shvatio da je to ozbiljan problem i da postaje sve ozbiljniji. Naime, pokazalo se da će oni koji vjeruju u jednu teoriju zavjere vjerojatnije vjerovati i u druge, od kojih neke mogu biti vezane uz izuzetno važne teme. Primjerice, nije osobito važno vjeruju li ljudi da smo bili na Mjesecu ili ne. No isti ljudi koji ne vjeruju da jesmo, vjerojatno neće vjerovati ni u znanstvene poruke koje mogu biti iznimno važne, primjerice u informacije vezane uz klimatske promjene ili u neke medicinske savjete.

Nameće se pitanje što raditi s takvom vrstom publike. Odgovor je da treba nekako pronaći način da im se prenese prava magija, misteriji i ljepota znanstvenog svjetonazora. Carl Sagan je to prepoznao odavno u svojoj knjizi Svijet progonjen demonima. Primjerice, on se u njoj pita zašto ljudi vjeruju u postojanje Atlantide. On je smatrao da je to zato što su znatiželjni. Mislim da moramo pronaći način da ne ostanemo samo na ismijavanju ljudi sklonih teorijama zavjere.

Za našu civilizaciju je od životne važnosti da ljudi shvate što je znanost, što je pouzdano znanje i što je ozbiljan znanstveni savjet. No, unatoč tome što me to jako okupira, nemam konačni odgovor.. Mislim da je važno prestati ismijavati ljude koji vjeruju u ludosti i uporno im nastojati predstaviti znanstveno shvaćanje svijeta.