DVA su bitna pravila koja je u komunikaciji s javnošću oko koronavirusa uspostavio splitsko-dalmatinski Stožer civilne zaštite: prvo, ne treba sumnjati u informacije nadležnih tijela; drugo, od nadležnih tijela ne treba očekivati informacije. To znači da valja biti strpljiv i vjerovati svemu što nadležni objave, čak i kada ništa ne objavljuju. Ono što kažu nužno je prihvatiti kao istinu. Ali i ono što ne kažu. Oni šute za naše dobro.
Ravnateljičina teorija apsurda
Divan primjer ove teorije apsurda u komunikaciji s medijima dala je Željka Karin, ravnateljica Nastavnog zavoda za javno zdravstvo. Na današnjoj konferenciji za novinare, a one se već neko vrijeme iz sigurnosno-javnozdravstvenih razloga održavaju bez novinara – pitanja šaljemo unaprijed mailom, odgovore slušamo u izravnom televizijskom i radijskom prijenosu – rekla je da Stožer neće objavljivati koji su gradovi i općine u Splitsko-dalmatinskoj županiji zahvaćeni koronom niti će odgovoriti je li osoba zaposlena na splitskoj Hitnoj pomoći pozitivna na koronavirus te, ako jest, hoće li Hitna i dalje raditi u istim prostorijama.
Dok je to izgovarala, dok je, dakle, uskraćivala odgovore na pitanja od javnog interesa pravdajući se zaštitom pacijenata i Hipokratovom zakletvom, Index je objavio potvrđenu informaciju da je jedan radnik splitske Hitne pomoći pozitivan na koronu.
Jezik za zubima, tijela u domovima
Uz neiscrpne rezerve razumijevanja prema doktorici i svim kriznim stožerima uspostavljenima diljem svijeta, jer zajedno s njima prolazimo kroz sasvim novo iskustvo, zapažamo kako se doktoričin istup odvijao u skladu s pravilima autoritarnosti i restriktivnosti koja smo usvojili kao što prihvaćamo liječničke preporuke: uzimamo Beroša i Božinovića dvaput dnevno, po potrebi Karin i Blaženka Bobana, peremo ruke i mozak te držimo jezik za zubima, a tijela u domovima.
Pridržavamo li ih se striktno, svaka će nam se anomalija učiniti prihvatljivom, pa i to da se informacije o oboljelim medicinarima i mještanima u dalmatinskim gradovima i općinama proglašavaju tajnima, a novinare koji ih traže izjednačava se s paščadi što je devedesetih u fašističkom tabloidu Marinka Božića objavljivala imena, prezimena i adrese nepodobnih građana.
U skrivanju informacija o širenju zaraze nema opravdanog javnog interesa: ono može izvirati iz nesnalaženja odgovornih, manjka svijesti o javnom interesu ili iz želje da se virus prikaže manje mobilnim i kontroliranijim nego što jest, da se šutnjom izbjegne famozno širenje panike i prevenira nezadovoljstvo, no onda je korektno ne pozivati se na sveta načela medicinske struke, nego na običnu, brutalnu cenzuru. A u njezinim su temeljima razlozi koji nemaju nikakve veze s javnim zdravstvom.
Koga ugrožava vijest da se virus širi Dalmacijom?
Ili, ako će vam ovo o čemu pričamo biti jasnije, pokušajte sebi odgovoriti na pitanje kakav se javni interes ostvaruje odlukom županijskog kriznog stožera da zataji informaciju o oboljelima na Hvaru i u Sinju, gdje je u samoizolaciji kompletan Stožer civilne zaštite na čelu s gradonačelnicom? Ili, još jasnije: Koga ugrožava vijest da se virus širi Dalmacijom?
U vlasti je dobro preventivno sumnjati. U izvanrednim okolnostima, kakve proživljavamo, ponekad je nužno pokušati vjerovati da službene osobe donose odluke za naše dobro. Samo, da bi im se vjerovalo, trebaju govoriti istinu, a ne glumiti loše pokeraše i prodavati jeftine blefove.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala