"OVO JE nacionalna katastrofa. U životu nisam vidio ovako veliku katastrofu", rekao je guverner Bejruta Marvan Aboud u suzama, obraćajući se novinarima među ruševinama bejrutske luke, razorene stravičnom eksplozijom koja je odnijela najmanje 135 života.
Uz još 80 nestalih i više od 5000 ranjenih, i broj mrtvih će sigurno rasti. Do 300 tisuća stanovnika libanonske prijestolnice ostalo je bez domova, što je gotovo 10% Bejruta s okolicom. Bolnice u koje su smještene tisuće ranjenika već su pune zaraženih covidom-19 i pate od nestašice medicinskih zaliha - a i one su oštećene eksplozijom.
Iako je Libanon posljednjih desetljeća bio pogođen i ratovima i terorizmom, razaranje koje se dogodilo u utorak navečer nije, prema dosadašnjim saznanjima, posljedica ni vojnog ni terorističkog napada.
>>Amonijev nitrat u luci stajao 6 godina, ljudi su bijesni. Objavljena nova snimka
Guverner Bejruta usporedio eksploziju s Hirošimom i Nagasakijem
Guverner Abud usporedio je uništenje s onim koje su pretrpjeli Hirošima i Nagasaki na kraju Drugog svjetskog rata, iako se u ovom slučaju nije radilo o atomskoj bombi. Takve spekulacije izazvao je eksplozivni oblak u obliku gljive i golemi val eksplozije koji se proširio kilometrima daleko. Međutim, stručnjaci su brzo opovrgnuli takve teorije.
Martin Pfeiffer, doktorand na Sveučilištu Novog Meksika, za Business Insider komentirao je eksploziju. Rekao je da "evidentno ne može biti riječ o nuklearnoj bombi, već da je vatra dovela do detonacije kemikalija ili nekog eksplozivnog materijala".
"Eksplozija nije imala dva temeljna faktora prisutna kod nuklearne detonacije - zasljepljujući udar bijele svjetlosti i termalni puls, odnosno udar vrućine koji bi izazvao požare u širokom radijusu i ljudima teško opekao kožu", objašnjava Pfeiffer.
Ipak, prikladnija nuklearna usporedba bila bi ona s ukrajinskim, odnosno sovjetskim Černobilom 1986., piše libanonsko-britanski novinar Oz Katerdži za Foreign Policy. Kao i sovjetska katastrofa, i ova libanonska je posljedica teške nekompetencije, sustavne korupcije i nemara - a njen učinak bit će također mnogo širi od početne eksplozije.
Zemlja s 1,5 milijuna izbjeglica, ekonomskom krizom, bez dovoljno hrane i epidemijom covida-19
Kao i libanonski zdravstveni sustav, čitava zemlja bila je na rubu pucanja i prije eksplozije. Izbjeglička kriza u toj zemlji traje koliko i sam rat u Siriji - devet godina. 1,5 milijuna izbjeglica i dalje je u Libanonu, što je 30% ukupnog broja izbjeglica iz Sirije i više od 20% ukupne populacije Libanona.
No nisu samo izbjeglice u Libanonu bile ugrožene i prije ove katastrofe. Prema Svjetskom programu za hranu, gotovo polovica stanovništva Libanona bila je zabrinuta hoće li imati dovoljno hrane, dok 63% sirijskih izbjeglica pati od srednje ili teške prehrambene nesigurnosti.
"Do kraja godine 75% populacije dobivat će hranu od socijalne pomoći, ali pitanje je hoće li biti dovoljno hrane za podijeliti", upozorio je još u lipnju docent na Američkom sveučilištu u Bejrutu Martin Keulertz. A to je bilo prije nego što je eksplozija razorila silose s 15 tona žita.
Libanon, inače, uvozi čak 80% svoje hrane i 90% svog žita, a većina tog uvoza dolazi upravo preko uništene bejrutske luke. Srećom, libanonska vlada kaže da je uništeni silos za žito u luci bio uglavnom prazan, ali ono žito i riža koji su bili uskladišteni u luci uništeni su. UN-ov Svjetski program za hranu upozorio je da će razaranje "pogoršati sumornu situaciju s ekonomijom i sigurnošću prehrane".
"Libanon danas klizi prema statusu propale države", upozorio je bivši ministar vanjskih poslova Nasif Hiti 3. kolovoza - dan prije eksplozije.
>>Otkriven uzrok ogromne eksplozije u Bejrutu - umjetno gnojivo s ruskog broda
Prema službenim informacijama, skladište koje je eksplodiralo u luci držalo je gotovo 3 tisuće tona amonijevog nitrata, koji je tu bio uskladišten još od 2014.
Smrtonosni teret ležao 6 godina u skladištu u luci
Amonijev nitrat pristigao je u luku na brodu pod moldavskom zastavom, Rhosus, koji je ušao u bejrutsku luku nakon što je pretrpio tehničke probleme tijekom puta iz Gruzije za Mozambik, navela je tvrtka Shiparrested.com, koja se bavi pravnim slučajevima vezanim uz pomorski trgovački promet.
>>Novi detalji: Mornari ostali bez novca i otišli, vlasti nije bilo briga za opasnost
Teretni brod koji je plovio iz gruzijske luke Batumi za Mozambik bio je u vlasništvu ruskog državljana Igora Grečuškina, rođenog u dalekoistočnoj regiji Habarovsk, s prebivalištem na Cipru.
Brod je pregledala inspekcija, zabranjen mu je izlazak iz luke te su ga kratko nakon toga napustili njegovi vlasnici, pokrenuvši nekoliko pravnih zahtjeva. Brodski teret ostao je uskladišten u lučkim skladištima iz sigurnosnih razloga.
2014. je Mihail Vojtenko, urednik internetske publikacije koja prati pomorske aktivnosti, opisao brod kao "plutajuću bombu". Unatoč tome, potencijalno smrtonosni teret propadao je godinama u luci, navodno "čekajući aukciju".
Čarbel Daher, odvjetnik kapetana broda Borisa Prokoševa, potvrdio je za CNN kako je njegov ured uputio "šest pisama pravnim tijelima", ali da vlasti nikada nisu odgovorile ni na jedno od njih.
"Lučka uprava nije smjela dozvoliti da se s broda u skladište utovari opasna kemikalija", rekao je Daher.
Tim koji je proveo inspekciju prije samo šest mjeseci upozorio je da bi uskladišteni amonijev nitrat, ako se ne ukloni, mogao "raznijeti čitav Bejrut". To se gotovo i dogodilo.
Možda nikad nećemo znati je li za ovu tragičnu pogrešku kriva korupcija, nemar ili kombinacija toga, piše Katerdži za Foreign Policy. Ali odgovornost očito ne leži samo na lučkim radnicima koji nisu obavili osnovne provjere ili su primili mito da bi ostavili teret na mjestu. Ona leži na onima koji su ih tu postavili i koji su stvorili truli sustav vladavine, od kraja libanonskog građanskog rata 1990. do danas.
Černobil posljedica sustavnog nemara i nesposobnosti, baš kao i Bejrut
>>Ruska reakcija na "Černobil" najbolji je dokaz koliko je ta serija važna
Zapovjednici različitih frakcija iz tog rata samo su zamijenili svoje paravojne uniforme za poslovna odijela i preuzeli ono što je preostalo od libanonske države. Koriupcija i pohlepa vladajućih bacila je zemlju u ekonomsku krizu više puta i produbila sektaške podjele (Libanon je na vjerskoj osnovi podijeljen na muslimanske šijite, sunite i kršćane).
Hiperinflacija, gospodarski pad, siromaštvo, nezaposlenost koja je 2018. dosegla nevjerojatnih 46%, potencijalna glad, kriza gospodarenja otpadom koja je dovela do planina smeća koje truli i zagađuje zrak, sve su to posljedice nekompetentnosti i disfunkcionalnosti libanonskih vlasti.
Trenutna ekonomska kriza izvela je stotine tisuća Libanonaca na ulice pod sloganom "svi oni znači svi oni", kojim su prosvjednici prozvali čitavu političku klasu, i vlast i oporbu, kao i sektaški politički sustav u zemlji.
Sada, piše Katerdži, libanonski političari i dužnosnici ponovo igraju tradicionalnu igru "nisam ja" s odgovornošću za eksploziju. Kako će libanonski narod reagirati na to, ostaje za vidjeti. No znakovito je da je hešteg "objesite omče" postao "u trendu" na libanonskom Twitteru.
Černobil nije bio samo priča o katastrofalnoj pogrešci pri testiranju nuklearnog reaktora, već o posljedicama sustava temeljenog na aroganciji, nemaru, karijerizmu i autoritarizmu. Černobil je na kraju, nekoliko godina kasnije, vjerojatno doveo i do raspada Sovjetskog Saveza. No oni koji su bili zaista odgovorni za tu katastrofu nisu bili suočeni s pravdom. Gotovo je sigurno da se to neće dogoditi ni odgovornima za katastrofu u Bejrutu, zaključuje Katerdži.