Ni dvanaest sati nakon što je s premijerom Milošem Vučevićem i predsjednicom parlamenta Anom Brnabić studentima ponudio "ruku pomirenja" i pozvao na smirivanje strasti, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić javnost je obavijestio da je Vlada Srbije - pala. Što se u Srbiji promijenilo? "Ništa!" odgovara u razgovoru za Index osnivač političkog pokreta Solidarnost Goran Ješić.
Nekadašnji potpredsjednik Vlade Vojvodine i bivši potpredsjednik Demokratske stranke u intervjuu za Index kaže da Vučević nije ni bio premijer.
"Bio je to Aleksandar Vučić. U rukama njegovog brata Andreja Vučića, Zvonka Veselinovića, Siniše Malog i njega skoncentrisana je sva vlast i moć u državi", tvrdi Ješić.
"Žrtvujući premijera, ministre i gradonačelnika Novog Sada, Vučić je konačno priznao da se svet koji je stvorio raspada. Od pedeset hiljada članova u Novom Sadu i okolini, ostao je na dvadesetak batinaša, čija imena znamo. Najzad, videli ste Vučićev nervni slom tokom kontramitinga u Jagodini?"
Zašto?! Iako je skup bio zakazan za 17 sati, Vučić se, očajan i besan zbog slabog odziva, na bini pojavio tek u 18:30. Istovremeno, znao je da u tom momentu na ulicama srpskih gradova protiv sebe ima gotovo milijun ljudi.
Vučić je gotov! Pitanje je samo načina na koji će biti obavljena tranzicija vlasti.
Vučić u rukama ima policiju, koju već tri meseca maltretira, šalje ih na studente, na opoziciju, na poljoprivrednike. Policija to više neće da sluša.
Deo njih nam je rekao da neće. Počelo je…
Vučić je svakoga dana u medijima, građani gledaju direktan prenos njegovih unutrašnjih lomova i cepanja. Vide korupciju u institucijama, u kojima je zaposlio svoje kriminalce, narkodilere i dao im državne značke. Slično je u vojsci. Ostale su mu batinaške horde, kapuljaši, polupismeni polusvet, oligarsi koji masovno pokušavaju da pređu na drugu stranu i uspostave kontakt s budućom vlašću.
Gde su?! Ulice više nisu njegove, država više nije njegova; ne upravlja procesima. Da nije uništio institucije, Vučić bi imao partiju koja bi mu rekla – smiri se, sedi i razgovaraj. Ali je nema.
Da nije uništio Bezbednosno informativnu agenciju (BIA), imao bi nekoga tko bi ga upozorio da na ulicama u Sbiji svakoga dana protestuje 600-700 hiljada građana, da mu je država blokirana. Gotov si, kazali bi mu. Sedi i razgovaraj. No Vučić je Aleksandru Vulinu dao BIA-u. Vulina je nasledio Vladimir Orlić, koji mu također ne sme reći istinu.
Ne, ni Vučić nije svestan šta se događa. Završit će kao Kralj Ibi. Bit će smešno.
I neće biti prvi put. Posle smene Miloševića 2000. godine, video sam kako sistem funkcioniše iznutra. Imali smo resurse, administraciju, ljude koji su znali svoj posao. Danas u institucijama imate ljude koji ništa ne znaju.
Glasanje za Koštunicu bila je odluka Demokratske opozicije Srbije, jer je to bio jedini način da se Milošević pobedi. Da, srpsko društvo mora da se resetuje. Kao studenti, mi to nismo tražili tokom protesta 1996./97. godine; ova deca, koja su po idejama duboko naslonjena na Francusku buržuarsku revoluciju, to traže. Traže jednakost, pravdu, funkcionisanje države, promenu postojećeg sistema. Srbija je željna provetravanja, slobode i demokratije.
Prvi put u istoriji, demokratsko društvo u Srbiji nema podršku demokratske Europe. Prepušteni smo sebi, ali imamo jedni druge. Doduše, studente su proteklih dana podržali Socijalisti, najveća grupacija u Europskom parlamentu posle Demohrišćana. Što je veoma važno.
Ipak, važnije od poruka što stižu s adrese koje je naš ključni cilj i naša kuća - mislim na EU, one su koje dolaze iz susedstva. Proteste u Srbiji podržali su studenti iz Rijeke, Ljubljane, Sarajeva, Podgorice…
Tridesetak klinaca iz Vukovara, uprkos opterećenju koje kao društvo imamo u odnosu na taj grad, solidarisalo se s našim studentima. Oni danas brane europske vrednosti, brane Europu, duboko ogrezlu u krizi vlastitog političkog (ne)morala.
Građanska opozicija se, nakon pada Vlade, našla između čekića i nakovnja. S jedne strane ih, uz dosta nerazumevanja, kritikuju na društvenim mrežama, zaboravljajući da dvanaest godina trpe Vučićev teror; istovremeno, iako je deo njih sa studentima, spremni da ih odbrane od Vučićevih batinaša, paze da ne budu optuženi za "otimanje protesta".
A proteste je, nakon mog hapšenja i zatvaranja, započela opozicija u Novom Sadu: ceo mesec su se tukli sa policijom ispred suda. Studenti su se priključili kasnije.
Opozicija ne želi diskontinuitet države, želi diskontinuitet politike. Mora se napraviti otklon od politike devedesetih, formirati prelazna vlada, koja će doneti nove medijske, izborne i ostale zakone, organizovati prve demokratske izbore nakon dvanaest godina, rešiti probleme s Rusima… To podrazumeva ostanak opozicije u parlamentu.
Nema. Da bi se izabrala prelazna vlada, neophodno nam je 126 ruku u parlamentu.
Politika je kompromis: radite s onima s kojima nađete najveći zajednički sadržalac zajedničkih ideja. Naša nova politička organizacija Solidarnost levo je orijentisana, deluje ne samo u Vojvodini nego i u celoj Srbiji i sarađuje s Demokratskom strankom, s pokretom Dragana Đilasa…
Većinu tih ljudi poznajem, sarađivali smo, imamo slične svjetonazore. Svima nam je cilj EU, europska bezbednost, sankcije Rusiji, koje postaju uslov ekonomskog opstanka Srbije. Diskontinuitet s Miloševićevom politikom doći će na dnevni red čim, zajedno s građanskom opozicijom, obezbedimo za to neophodne političke uslove.
Vučić može izvršiti rekonstrukciju, a može raspisati izbore, na koje građanska opozicija neće izaći. Jer to nisu izbori, to je glasanje. Jedini način izlaska iz krize su pregovori, koji će dovesti do formiranja prelazne vlade, a onda i do fer i demokratskih izbora.
Vučić ne upravlja državom, parlament će izglasati prelaznu vladu. Srbija je na ulicama. Ovo više nisu samo studentski nego su i građanski protesti. Građani su kost i meso, studenti srce i mozak. Ono što dogovore studenti i opozicija Vučić će morati da prihvati. On je u bezizlaznoj poziciji, nismo mi.